5. kolovoza 1991. godine zabilježen je prvi minobacački napad na Saborsko iz smjera sela Ličke Jesenice većinski naseljenog Srbima. Bio je to nastavak kampanje koju su protiv hrvatskog stanovništva na ovom području vodili srpski ekstremisti od 1989. godine i prvih velikosrpskih mitinga, ali sada drugim - oružanim -  sredstvima oslanjajući se na "JNA" i subraću iz Srbije, Bosne i Hercegovine i drugih krajeva tadašnje SFRJ. Od tada nije bilo mira za žitelje ovog sela udaljenog 10-ak kilometara od Plitvica, u kojem su apsolutnu većinu činili Hrvati. Ono se našlo u obruču srpskih snaga, odsječeno od ostatka svijeta. Zločinci su imali jasan cilj: trajno ukloniti sve što nije srpsko, u prvom redu Hrvate, kako bi se osigurao etnički čist srpski prostor namijenjen uključenju u buduću "Veliku Srbiju" - i to je trebalo postići svim raspoloživim sredstvima: ubojstvima, razaranjima, silovanjima, masovnim progonima civila, pljačkom, paležom i masakrima nakon kojih će protjerano i traumatizirano domicilno stanovništvo izgubiti svaku volju za povratak u svoje domove.

 I pored svega, Saborsko je odolijevalo napadima daleko nadmoćnijeg agresora 104 dana koliko je provelo u potpunom okruženju. Domaći četnici (uglavnom iz Plaškog i okolice) udruženi s pripadnicima "krajinske" paravojske i dobrovoljcima iz drugih krajeva, uz pomoć "JNA" i njezine tehnike (topništva, tenkova i zrakoplova) krenuli su 2. studenoga 1991. godine u napad na ovo mjesto riješeni da ga konačno osvoje i etnički očiste od Hrvata, ali u tomu nisu imali uspjeha.

 Iako malobrojni, iscrpljeni, gladni, bez liječničke skrbi i slabo naoružani, branitelji Saborskog tjednima su odolijevali tim atacima i hrabro branili svoje domove.

 Uslijedili su novi masovni napadi svim raspoloživim snagama, od kojih je najžešći bio onaj od 12. studenoga. Pored topništva i tenkovsko-pješačkih postrojbi ponovno su angažirani i zrakoplovi JRV, MIG 29, kojih je u nekim trenucima na nebu iznad Saborskog bilo i po devet u skupini. Nalijetali su u valovima i istresali svoj smrtonosni teret na nebranjeno selo koje nije imalo nikakvih protuzračnih oruđa. Koristili su čak i najteže bombe, tzv. krmače. Agresoru se očito žurilo da prije zime etnički očisti ovo područje i uspostavi kontrolu nad tim dijelom Karlovačke županije kako bi osigurao teritorijalnu cjelovitost buduće "SAO Krajine" na širem prostoru.  U osvajanju i okupaciji sela uz "JNA" sudjelovalo je oko 1000 pripadnika četničkih i paravojnih formacija (računajući u to i domaće teroriste - "krajišnike") s 9 borbenih zrakoplova, 10 haubica i VBR-ova i 43 tenka. Sve što su mogli, uključujući i mjesnu katoličku crkvu, srušili su, a groblje preorali.

U nešto više od 3 mjeseca, tog ljeta i jeseni 1991. godine, na selo je ispaljeno više od deset tisuća projektila raznih kalibara i ispaljeno i bačeno nekoliko desetaka zrakoplovnih raketa i bombi. Srušeno je i zapaljeno više od 350 kuća i obiteljskih gospodarstava, a svi su Hrvati protjerani (njih preko 800). U Saborskom je tijekom napada i okupacije sela ubijeno u ljeto/jesen 1991. godine 52 osobe, dok je kroz cijelo vrijeme rata poginulo 80 Saborčana, a ranjeno preko 200, uglavnom civila. Najviše žrtava bilo je tog 12. studenog prve ratne godine. Najstarije žrtve bili su Mate Matovina star 96 godina i Marija Krizmanić stara 90 godina. Preživjeli branitelji i civili prošli su pakao kakav je teško i zamisliti. Izmučeni,

Katoličku crkvu sv. Ivana Nepomuka barbari su razorili do temelja

(Adresa slike)

gladni, promrzli, mnogi od njih ranjeni, bolesni ili ozlijeđeni, danima su se povlačili kroz šumu, sve do Bihaća, otkuda su se kasnije vratili na slobodno područje Hrvatske kao izbjeglice.

 Prema Hrvatima je kod znatnog dijela velikosrpskih fašista iz ovog kraja vladala bolesna mržnja prema dojučerašnjim sugrađanima i susjedima, što vuče korijene iz razdoblja Drugog svjetskog rata, kad je od četnika iz čiste mržnje i bez ikakvog razloga ubijeno 48 Hrvata iz Saborskog - od toga sedmero djece (dječaka i djevojčica) uzrasta od 6 do 14 godina, dok ukupne žrtve Saborčana (1941. - 1945.) iznose 470 - 500 duša od kojih je većina ubijena na Križnom putu, nakon službenog okončanja svjetskog ratnog sukoba.

 Pismo što ga je nakon razaranja Saborskog i počinjenog masovnog zločina predsjednik tzv. Skupštine opštine Plaški, Nikola Medaković 13. studenoga 1991. uputio gradonačelniku Ogulina Rudolfu Špeharu (objavljeno u glasilu srpske paradržavne lokalne vlasti "Plaščanski ratni bilten") svjedoči o tomu kako otrovna i bolesna mržnja kojom su sljedbenici i biološki potomci ovih krvnika bili zadojeni nije ni poslije pola stoljeća bila ništa manja nego 1941. godine. Evo citata iz spomenutog pisma koji to potvrđuje:

 "U povodu teških događaja u Saborskom, imam moralnu obavezu da vam se obratim. Saborsko je doživjelo tužnu sudbinu Vaganca, Drežnika, Lovinca i svih ostalih koji su silom pokušali prkositi srpskom narodu. Tko se mača laća, od mača gine. Nudili smo narodu Saborskog da predaju oružje i formiraju civilnu vlast, sve je to odbijeno. Sada Saborskog više nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti. Neka to bude opomena svima onima koji su mislili silom nametnuti svoju vlast srpskom narodu.

 Uz ovu poruku još vam nudim priliku da pregovaramo o granicama i podjeli zajedničke imovine…sve ono što nam ne vratite milom, moraćete silom.

Protiv zla, zlo činiti nije zlo!"