Potresi na Baniji su na vidjelo iznjedrili snagu domaćeg poduzetništva koje je angažiralo svoje resurse usprkos financijskoj krizi, ali i državu koja zbog slabosti vlastitog sustava nastoji negirati sve što nisu učinile njene službe, a istovremeno sebi pripisati zasluge…

Potresi koji su 28. i 29. prosinca razorili Baniju, razotkrili su nekoliko stvari za koje smo sumnjali da postoje, ali nismo imali dokaza za to, barem ne ovakve. Prva je ljudska solidarnost. Tisuće su ljudi, samoinicijativno, iako je postojala opasnost od novih potresa, pohrlile u Sisak, Petrinju, Glinu i okolna sela kako bi pomogli unesrećenom stanovništvu raščistiti ostatke njihovih urušenih domova te im donijeti hrane, vode, higijenskih potrepština i novca. Počele su se skupljati donacije, a ljudi raznih profesija iz raznih tvrtki i obrta odlazili su kako bi svojim znanjem i iskustvom pomogli povratku u koliko-toliko normalan život. Dio njih je još uvijek tamo s istim ciljem.

Druga stvar koju su potresi razotkrili jest sporost i neefikasnost državnih službi i institucija da reagiraju i osiguraju osnovne uvjete za život. Hrvatska vojska je prva izašla na teren i započela s raščišćavanjem ruševina, a vatrogasci iz cijele Hrvatske su im se priključili. Od žurnih službi na terenu su prvih sati nakon potresa bile još policija i hitna pomoć. Među prvima koji su svratili u potresom razorena područja bili su premijer Andrej Plenković i dio njegovih ministara te predsjednik države Zoran Milanović.

Oni su tamo, gotovo ceremonijalno razgledavali ruševine, dali izjave za medije, a potom “odmaglili”, da bi premijer prošle subote, 11 dana nakon potresa, u intervjuu za Večernji ustvrdio da se građani i poduzetnici “organiziraju putem društvenih mreža, osobnih kontakata, dojmova nekih koji to tako prezentiraju, pa onda svi žele taj čas pomoći, možda i ne vide što institucije rade tog trena. Adrese su bile jasne – Civilna zaštita i Crveni križ.” Ukratko, premijer je rekao da su tisuće volontera na Baniju otišle zbog dojmova.

Upravo su te dvije pojave u protekla dva tjedna bile u žestokom sukobu oko Banije. Ne radi se tu o oružanom sukobu ili osvajačkom pohodu. Radi se o svojevrsnom sukobu države, članice Europske unije, koja nastoji pokazati kako je sposobna, uređena i organizirana, čak i u najtežim i nepredvidljivim situacijama te privatnog sektora i svih ljudi dobre volje, koji su unatoč vlastitim gubicima što zbog koronakrize, što zbog potresa, zasukali rukave i ne pitajući za troškove i naknade prionuli na posao.

Nisu pomogli ni kuharima

Tako je šef Nacionalne udruge ugostitelja i jedan od onih koji su u Petrinju stigli nedugo nakon štićene kolone, Marin Medak, iznio u ponedjeljak opsežno izvješće u kojem je naveo što su volonteri iz ugostiteljskog sektora učinili u protekla dva tjedna. Prema tom izvješću, svakog su dana u Petrinji spremali 6000 obroka, osim dana potresa kad je pripremljeno 1150 toplih jela. U Glini su svakog dana posluživali 2000 obroka, u Topuskom 1600, Sisku 1000, Mošćenici 500. Uz to je tridesetak zagrebačkih restorana pripremalo i slalo oko 3500 obroka na Baniju. Dakle, u 13 dana su hrvatski ugostitelji pripremili ili poslali oko 150.000 obroka na Baniju. Da situacija ne bi bila tako jednostavna, pobrinula se država, koja je, prema izvješću, tek 7. siječnja osigurala namirnice preko Ministarstva gospodarstva i robnih zaliha. Dva dana ranije Crveni križ se sjetio ustupiti svoje skladište u Zagrebu. S ovim saznanjima lako se može zaključiti kako su ugostitelji sedam dana pripremali hranu za Banijce bez ikakve pomoći i troška države.

“Mi zapravo nismo ogorčeni činjenicom da pomažemo jer smo došli pomagati, ali ogorčeni smo činjenicom da smo u jednom vremenskom periodu primijetili da nam nitko ne dolazi zamijeniti naša radna mjesta, a da Crveni križ je uključen – od nekog dana, da država je stavila na raspolaganje svoje robne zalihe isto  – od nekog dana, točnije 7. siječnja, a do tada smo bili prepušteni sami sebi i žicanju svojih dobavljača. Doslovno smo mi zvali mesnice, dobavljače i žicali osobno hranu”, objasnio je u ponedjeljak u RTL Direktu kuhar Mate Janković.

A upravo se oko kuhanja i podjele toplih obroka ovih dana slomilo najviše koplja. Dva tjedna nakon potresa na Baniju je stigla državna tvrtka Pleter, koja se i inače bavi ugostiteljskom djelatnošću. Njihov direktor, general Marijan Mareković, pojasnio je kako su djelatnici Pletera bili na potresom pogođenim područjima od trenutka katastrofe te dodao “da bi tvrtka bila spremna preuzeti toliki broj obroka i prvi dan, da je to od njih zatraženo.” To što su dva tjedna kuhali volonteri, ocijenio je “odlukom Stožera”, u kojem, usput budi rečeno, pod ravnanjem ministra branitelja Tome Medveda sjede pripadnici svih interventnih službi, ali i članovi svih ministarstava. Taj ogromni stožer je u kompliciranom lancu odlučivanja na dva tjedna iz vida izgubio potrebu da se i državna tvrtka priključi podjeli toplih obroka. Sada će sve naplaćivati do 30 kuna po porciji.

No, nije Pleter došao iz vedra neba u Sisak, Glinu i Petrinju. Odluka je to koja se dugo pripremala. Iako je taktički to loše izvedeno, vrijeđaju dvije konstatacije ljudi koji bi trebali koordinirati stanjem na terenu. Najprije je prošloga četvrtka Mladen Vinković iz Ravnateljstva Civilne zaštite poručio da “ljudi neće niti primijetiti da će se prijeći na novi režim, ali će se morati znati tko će imati pravo na to, a tko ne. Sada svi mogu doći i uzeti topli obrok pa i oni koji to ne zaslužuju, oni koji su došli izvana. Ovako će se točno znati tko ima pravo na topli obrok, a tko ne.” Potom je ministar graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine, Darko Horvat dva dana kasnije zaključio da “količina dnevno pripremljenih obroka sada prelazi 15.000 i mi smo mišljenja da je to preveliki i neodrživi broj toplih obroka koji je potrebno pripremati. Od ponedjeljka uvodimo organizirani segment pripreme toplih obroka. Volonteri će biti na terenu dok im ne dođe odluka da nisu više potrebni.”

Tko to točno ne zaslužuje jesti? Vinković je spominjao “one koji su došli izvana”, misleći vjerojatno na volontere koji su odradili velik dio posla i kojima Banijci, za razliku od državnih službi, češće upućuju riječi hvale. Horvat ih je direktno prozvao da su nepotrebni, time valjda misleći pokazati superiornost države nad građanima. Uostalom, kako je moguće da je hrane previše? Valjalo bi pitati one koji su ostali na terenu, koliko je hrane bačeno…

Navijači i kontejneri stvorili nered?

No, osim nekakve superiornosti, dužnosnici su nered, koji su danima opisivali volonteri, čak i oni iz Crvenog križa, pokušavali prebaciti upravo na njih. Iako često izazivaju nerede s većim materijalnim štetama ili tjelesnim ozljedama, navijačke su se skupine, čiji su pripadnici i ljudi s “uglednim” zanimanjima, već prvog dana nakon potresa složile i zajedno krenule s hranom, odjećom i kućanskim potrepštinama prema pogođenim područjima. Bad Blue Boysi, Armada, Ultrasi, Kohorta, Tornado, Funcuti, Demoni, Ultrasi iz Mostara, Škripari, svi su kao jedan stali rame uz rame i s ostalim civilima, volonterima, svim onim divnim ljudima i službama koje pomažu i spašavaju, bili važan kotačić u prvoj reakciji nakon potresa. Ali, šef Civilne zaštite, Damir Trut to nije tako vidio.

“To što su se navijači organizirali, to je želja nekome pomoći i to je ok, ali u tom trenutku to nije bilo dobro. Trebali su pričekati par sati ili dana. I što su napravili? Zakrčili su nam sve i nisu službe mogle prolaziti. Onda smo imali sad nekoliko dana ljude koji su tu glavinjali, pili i tukli se po terenu. Morali smo se baviti njima umjesto stradalima. Ja ih sve poštujem, i ja sam bio navijač, imaju srce i snagu, ali kad ih je ovdje 2000, pa malo budu divlji, to nam stvara probleme. Možda za koji dan da dođu organizirani, a ne odjednom 1600”, rekao je Trut.

Navijači su odmah primijetili kako je “državni aparat zakazao, prozivaju ih za robne zalihe, za pomoć ljudima koji istu nisu dobili i sad idu sa spinovima da su navijači nešto za**bali.” Spinom se može ocijeniti i situacija s kontejnerima. Naime, na stradala područja su najprije stigle kamp-kućice i kontejneri koje su osigurali ugostitelji, hotelijeri i privatne tvrtke, ali i brojne države unutar i izvan Europske unije. Hrvatska – nije. Kako je prije nekoliko dana objasnio ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić, većina kontejnera nalazi se ispred javnozdravstvenih ustanova i služi za testiranja na koronavirus. Mali broj kontejnera je poslan, ali nije mogao biti osposobljen, dok inženjerci Hrvatske vojske ne poprave komunalne priključke. Dodao je da, iako imamo više od 1600 šatora u Robnim zalihama, na teren nije poslan nijedan, jer nitko – nije podnio zahtjev.

Sisačko-moslavački župan Ivo Žinić u subotu je ocijenio kako će za smještaj onih čiji su domovi opasni po život biti potrebno 1500 kontejnera. No, gotovo u istoj je rečenici ustvrdio da im “nered na terenu stvaraju dolasci kontejnera po privatnim linijama”. Dakle, sav trud i napor da se ti kontejneri dovezu na ugrožena područja prikazan je kao – nered. Jesu li onda nered i 100 kontejnera koje je donirala Turska ili 100 kontejnera domaće proizvodnje koje će donirati Caritas? Jesu li nered kontejneri pristigli iz svih onih zemalja kojima se Ministarstvo vanjskih i europskih poslova standardno šablonski i usiljeno zahvalilo na pomoći i donacijama?