Sve je počelo u Pakracu, ili…?

U Pakracu je počelo obilježavanje 33. obljetnice od početka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Tako će se među ostalim 1. ožujka ispred  Župne crkve Uznesenja blažene  djevice Marije  upaliti „33 baklje pobjede“, dok će se 2. ožujka održati i već tradicionalni  „Mimohod pobjednika“, a bit će priređena i svečana akademija.

U ovom je gradu  1. ožujka 1991. počeo  oružani sukob hrvatskih policijskih postrojbi sa pobunjenim Srbima. Bio je to prvi otvoreni, oružani sukob na području Republike Hrvatske.  O tome se nažalost relativno malo zna, ali i ne uči u školama, za razliku od brojnih „partizanskih ofenziva“.

Prije toga, 22. siječnja 1991., bilo je iznimno napeto u Virovitici, gdje su hrvatski branitelji opkolili tamošnju kasarnu, i bili spremni zločinačku JNA otjerati iz svoga grada, ali ta je akcija  u zadnji trenutak obustavljena, a oni koji su je vodili: Dečak, Habijanac, Belobrk, Belani i drugi završili su u Vojnom zatvoru, u Gajevoj 4, u Zagrebu, gdje su i suđeni.

Stoga se i od Virovitičana može čuti – kod nas je počeo hrvatski obrambeni  Domovinski rat!

A u Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji piše da je Domovinski rat počeo 5. kolovoza 1990. i da je trajao sve do 30. lipnja 1996.

Ono što ne piše i „nitko ne zna“ gdje je onda, po tom Zakonu, počeo, a gdje završio rat?

Čini nam se, što neprestano ponavljamo, pa i ovog puta, da u Pakracu imaju pravo 1. ožujka nazivati početkom Domovinskog rata, kao što se primjerice imaju pravo ljutiti i hrvatski dragovoljci na ovaj Zakon, jer u njemu stoji da je svatko onaj dragovoljac koji je dragovoljno pristupio Hrvatskim ratnim postrojbama do 15. siječnja 1992., odnosno koji je do tada, od 1990., prikupio sto dana ratovanja!

Čemu i zašto 100 dana, kad je dragovoljac-dragovoljac! Osim toga, taj rok nisu mogli stići ni mnogi Vukovarci, kod kojih je bjesnio pravi rat, ako su se recimo, a ne mali broj jesu, uključili u obranu ovog grada-junaka, kad je bilo najgušće, tj. mjesec dana prije njegove okupacije (18. studenoga 1991.).

A vrijedno je i ponoviti, što se dogodilo u Pakracu 1. ožujka 1991.? Srpski zapovjednik pakračke Policijske stanice Jovo Vezmara zapovjedio je da se razoruža 16 policajaca Hrvata, dok su četvorica bila udaljena s dužnosti. S policijske postaje skinuta je hrvatska zastava i postavljena zastava Republike Srbije. Rekli su im da je po odluci Skupštine općine Pakrac naređeno da se stanje vrati na 1990., da sve bude „kao i prije“. I ne samo to. Na Skupštini općine Pakrac (22. veljače 1991.)  donesena je  i odluka o pripojenju ove općine tzv. SAO Krajini, o čemu vrlo dobro zna pobunjeni četnik s Bilogore Veljko Džakula, kojeg u ovom kraju i dalje smatraju ratnim zločincem, bez obzira što ga je jedne godine (2012.) bivši, žalosni predsjednik RH Ivo Josipović, na zgražanje hrvatskih branitelja, pozvao, kao svog gosta, na obljetnicu obilježavanja Vojno-redarstvene operacije Oluja 95. u Knin.

Kad je „čuveni“ Jovo Vezmar  tog 1. ožujka sa svojim čak i mobiliziranim „pomozbog“ junacima i srpskim civilima (!) zauzeo Policijsku stanicu, odmah su u Pakrac upućeni pripadnici MUP-a Hrvatske koji su ponovno stavili zastave RH, a srpski okupatori počeli su bježati, kao – zečevi, u obližnje šume, odakle su na hrvatske policajce i građane otvorili vatru, koja im je i uzvraćena. Četnički štab koji je, zar ne Džakula i Pupovac, organizirao nerede u ovom gradu i kraju najvjerojatnije se nalazio u obližnjem selu Bučje.

Strašno je i to da je tadašnje Predsjedništvo SFRJ u sukob u Pakrac, poslalo i oklopljene postrojbe zločinačke JNA.

Tijekom ove prve oružane akcije u Domovinskom ratu ranjena su tri hrvatska policajca, dok je  hrvatska policija uhitila 32 pobunjenika – četnika.

Drugi dan, tj. 2. ožujka 1991., utemeljitelj RH, prvi predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman, uputio je pismo dr. Borislavu Joviću, predsjedniku Predsjedništva SFRJ, u kojem mu je uz ostalo priopćio: „U svezi događaja  od 1. ožujka 1991. u Pakracu imamo dokaze da su u pripremi svih zbivanja, koji su kulminirali razoružanjem pripadnika hrvatske nacionalnosti u Policijskoj stanici, sudjelovali  visoki oficiri JNA“.

Međutim, svakako treba naglasiti da ni pola godine nakon ovog događaja, koji se dogodio 1. ožujka, Pakrac je postao jedno od najkrvavijih i najključnijih ratištima Domovinskog rata. Zahvaljujući junaštvu i odvažnosti hrvatskih branitelja nikada nije ostvaren cilj velikosrpskih ideologa da zauzmu grad i da Pakrac postane središte SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju.

Ako je bilo tako, a jeste, ovaj grad je svakako zaslužio da u svojim redovima ima barem jednog generala HV-a, (gdje ste sada preostali članovi tzv. Hrvatskog generalskog zbora?) kao i otvorenu i jasnu osudu, poimence, najviših ratnih zločinaca s ovog područja.