Irski razlog za neutralnost prvenstveno leži u njezinoj povijesti kolonizirane nacije i njezinim problematičnim odnosima s Velikom Britanijom, državom koja je stoljećima okupirala otok u različitim razmjerima. Teška borba ove zemlje za neovisnost početkom 1920-ih i građanski rat koji je uslijedio ostavili su njezine nove vođe s malo želje za pridruživanjem vojnom savezu u kojem se nalazilo Ujedinjeno Kraljevstvo. Irska se pridružila Ligi naroda 1923., ali je ostala neutralna u Drugom svjetskom ratu. Sličan argument pobijedio je kad se odlučivalo o članstvu u NATO-u 1960-ih.

Iako koncept neutralnosti nije kodificiran u irskom ustavu, ta je ideja više puta potvrđivana tijekom integracije zemlje u EU. Rat u Ukrajini stavio je fokus na njezin obrambeni položaj. Neki, poput Berryja, tvrde da je Dublin već izabrao stranu. Irska, naprimjer, dopušta slijetanje američkih trupa u zračnu luku Shannon na svojoj atlantskoj obali, što je politika koja se nastavila čak i tijekom rata u Iraku, kada je trajno neutralna Švicarska odbila Washingtonu dati pristup svom zračnom prostoru. Dublin je također potpisao neke obrambene inicijative Europske unije.

Irska nije jedina europska zemlja u kojoj se danas vode razgovori o sigurnosti i neutralnosti - čak su se i vojno neutralne zemlje EU-a pridružile ostatku bloka te su uvele ekonomske sankcije Rusiji, a koje je Vladimir Putin osudio kao potez 'sličan objavi rata'. Ubrzo nakon ruske invazije članica NATO-a Danska najavila je da će 1. lipnja održati referendum kako bi ukinula odluku prema kojoj je isključena iz obrambene politike EU-a. Riječ je o odluci koju je dogovorila nakon sporazuma iz Maastrichta.

'Povijesna vremena zahtijevaju povijesne odluke', rekla je danska premijerka Mette Frederiksen.

Austrija se također suočava s pitanjima održavanja službene neutralnosti koju je zagovarala od Drugog svjetskog rata. Raspravu je pokušao zatvoriti austrijski kancelar podržavši neutralnost zemlje.

'Austrija je bila neutralna, jest neutralna, a takva će i ostati', kazao je Karl Nehammer početkom ožujka.

Neutralnost je važna, istaknuo je austrijski kancelar, dodavši da to pitanje smatra zatvorenim. Međutim Austrija, poput Irske, iako nije članica NATO-a, sudjeluje u obrambenim politikama EU-a. Naprimjer, Beč planira sudjelovati u planu EU-a za stvaranje vojnih kapaciteta za brzo raspoređivanje do 5000 vojnika.

Neke zemlje nemaju puno manevarskog prostora. Status Cipra kao podijeljenog otoka i njegov problematičan odnos s Turskom i dalje kompliciraju izglede za pridruživanje NATO-u pa ostaje jedina zemlja EU-a koja nije dio NATO-ove inicijative Partnerstvo za mir, iako se na otoku i dalje nalazi velika britanska vojna baza. Drugi jednostavno nisu zainteresirani. Na Malti, na kojoj je neutralnost također zapisana u ustavu, istraživanje objavljeno neposredno prije rata pokazalo je da je 63 posto stanovništva za to da otok zadrži tu poziciju.

Najvažnija rasprava o neutralnosti vodi se na sjeveru Europe. Kao znak promjene, ministri Švedske i Finske, koje s Rusijom dijele granicu od 1300 kilometara, nazočili su izvanrednom ministarskom sastanku NATO-a u Bruxellesu ranije ovog mjeseca, unatoč tome što nisu članovi saveza.

'Finska će prije ili kasnije biti u NATO-u... Potpuno sam siguran u to. Vlak je napustio stanicu 24. veljače, kada je Putin napao Ukrajinu', smatra Alexander Stubb, bivši finski premijer koji je i ranije zagovarao pridruživanje savezu. Stubb je ukazao na nedavnu anketu koja pokazuje da je 62 posto stanovništva za članstvo u NATO-u.

Prema anketi, u Švedskoj je potpora pridruživanju NATO-u prvi put ovog mjeseca nadmašila protivljenje tom savezu. Švedska premijerka lijevog centra Magdalena Andersson odbacila je mogućnost pridruživanja u ovom trenutku jer bi to narušilo sigurnosnu situaciju u Europi. Ali zemlja ne odbacuje mogućnost da se jednog dana pridruži NATO-u.

Neposredno nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, Švedska i Finska poručile su da je njihovo pravo zatražiti pristup NATO-u ako to žele i odbacile su nova upozorenja Moskve. Prethodno je rusko ministarstvo vanjskih poslova zaprijetilo da bi pristup Finske ili Švedske Sjevernoatlantskom savezu 'imao teške vojne i političke posljedice', iako ni Helsinki ni Stockholm trenutno ne razmatraju članstvo u NATO-u.

Premda nisu članice, Švedska i Finska bile su pozvane na NATO-ov sastanak u petak. I u Švedskoj i u Finskoj desnica je tradicionalno naklonjenija članstvu u NATO-u, a ljevica se protivi tome.

Rusija je širenje NATO-a na istok proglasila svojim povodom za rat u Ukrajini i tvrdi da je prevarena nakon pada Berlinskog zida jer joj je Zapad obećao da se neće širiti do njezinih granica.

Međutim 'finlandizacija', neutralnost kakvu je Moskva nametnula Finskoj u doba Hladnog rata, sporan je put za rješavanje rusko-ukrajinske krize te čak i spomen tog termina iritira Fince.

Zemlja je bila dio Ruskog Carstva od 1809. do 1917., kada je stekla neovisnost koju su priznali i Sovjeti. No nakon prvog rata od 1939. do 1940., izazvanog invazijom Sovjetskog Saveza, a zatim i drugog rata od lipnja 1941., kada se borila protiv Crvene armije s nacističkom Njemačkom, Finska je 1944. potpisala primirje sa SSSR-om te mirovni sporazum u Parizu 1947.

U novom kontekstu Hladnog rata i Željezne zavjese, Moskva i Helsinki potpisali su sporazum o prijateljstvu i suradnji 1948. Temeljem tog sporazuma, finski čelnici obvezali su se da neće ulaziti u zapadne vojne saveze, među kojima je bio i novoosnovani Sjevernoatlantski savez (NATO).

U Finskoj se tako provodila politika kojom se 'brisalo' antisovjetsko raspoloženje iz političke i kulturne sfere, prema tome i iz medija. Moskva je kontrolirala vanjsku i vojnu politiku te države i tako spriječila, primjerice, sklapanje sporazuma o zaštiti Finske sa Švedskom i Norveškom. Takva politika spriječila je sovjetsku invaziju i priklanjanje Finske istočnom bloku, a stručnjaci se slažu u mišljenju da finski čelnici nisu imali izbora. No za finsku neovisnost bio je to bolan udarac i brojni stanovnici ove nordijske zemlje smatraju da je to bilo sramotno razdoblje države.

Navodeći Austriju kao primjer, iz Moskve se sugerira da bi mir mogao biti postignut ako Ukrajina pristane, između ostalog, proglasiti 'neutralnost'. Kao i Finskoj, Austriji je neutralnost nametnula Moskva.

Austrija se obvezala na vojnu neutralnost, na kojoj je inzistirao tadašnji Sovjetski Savez, želeći time osigurati da poslije odlaska svojih okupacijskih trupa ne uđe u NATO. Austrijska neutralnost nije bila dio prvotnog austrijskog državnog ugovora, ali ju je izglasao parlament kao dio Deklaracije o neovisnosti. Ustav zabranjuje vojne saveze i strane vojne baze u toj državi.

Što bi to točno u praksi značila ukrajinska neutralnost, ostaje nejasno. Članstvo u NATO-u ne bi bilo moguće, ali bi li Ukrajina morala odustati od svoje težnje da se pridruži EU, čiji ugovori uključuju klauzulu o međusobnoj obrani? Kijev je inzistirao na tome da bi želio sigurnosna jamstva ako bi potpisao takav aranžman. Mnogi u zemlji također će zastupati definiciju nesvrstanosti onako kako je tumače Finska i Švedska - ističući da se istinska neutralnost može ostvariti samo ako zemlja ima sposobnost sama se brinuti za sebe.