Svijeće bez istine: Zašto Hrvatska i dalje čeka stvarno priznanje agresije
U nedjeljno jutro, daleko od Dunava i daleko od suza koje su natapale ulice Vukovara, predstavnici Srpskog narodnog vijeća i Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ zapalili su svijeće u zagrebačkoj Sabornoj crkvi. Simboličan čin, napisan u protokolima, a pročitan u priopćenju kao još jedna rečenica o „svim žrtvama ratnog stradanja“.
A upravo u tome leži problem — u toj riječima istrošenoj, neodređenoj, gotovo laboratorijski sterilnoj formulaciji: „sve žrtve“, „ratno stradanje“, „sjećanje na sve“.
No, hrvatski narod ne živi u laboratoriju. Hrvatski narod živi sa stvarnim uspomenama — na poklane civile u Škabrnji, na ranjenike i medicinske sestre odvedene iz Vukovarske bolnice, na Ovčaru, na masovna grobišta, na logore u Srbiji.
Živi s kostima koje još čekamo pronaći.
Živi s križevima bez imena.
Živi s djecom koja nikada nisu imala priliku odrasti.
I zato se moramo upitati: je li doista dovoljno zapaliti svijeću u Zagrebu, bez ijedne riječi o odgovornosti, bez ijednog priznanja, bez ijednog poklona pred hrvatskom žrtvom?
Srpska manjina u Hrvatskoj ima pravo na svoj politički i kulturni život. Hrvatska je demokratska država. Ali isto tako — istina je temelj svakog suživota.
A istina kaže:
1991. godine nije izbio „sukob“, nego agresija.
Agresija koju su nosile jedinice JNA, dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore, i dio lokalnih srpskih pobunjenika.
Istina kaže da su hrvatski branitelji branili svoj dom, svoju djecu, svoju zemlju.
Istina kaže da su neki i dalje živi, a neki ni danas nisu pronađeni.
Očekivati pomirenje bez priznanja agresije isto je što i očekivati oprost bez kajanja.
To nije put prema budućnosti, nego put prema još dubljim podjelama.
Domoljublje ne znači mržnju. Domoljublje znači ljubav — prema istini, prema žrtvi, prema svom narodu i njegovom dostojanstvu.
Stoga ova kolumna nije poziv na sukob, nego poziv na odgovornost.
Jer pomirenje nije politička fraza.
Pomirenje je čin — čin u kojem onaj koji je zgriješio izgovori ono što je potrebno reći:
„Da, učinjeno je zlo. Da, bili smo dio toga. Da, tražimo oprost.“
Sve dok te riječi ne padnu pred Vukovarski vodotoranj, pred humke na Memorijalnom groblju, pred križeve u Škabrnji — svaka svijeća koju SNV pali ostat će tek plamen bez topline.
I ostat će pitanje:
Može li istinska katarza postojati bez istine?
Hrvatska to zna.
A kad to spoznaju i oni koji se u priopćenjima pozivaju na mir i solidarnost — tek tada će plamen tih svijeća biti više od pukog protokola.
Tada će biti korak prema istinskom pomirenju koje Hrvatska zaslužuje.
Foto Duška Gerić Koren
