Svjedočanstva riječkih Ajkula o akciji Maslenica: Na Velebitu -20°C, a mi se našli licem u lice s neprijateljem

Ono što se dogodilo 1995. godine, u akcijama Bljesak i Oluja, rođeno je baš u zimi 1993. godine, poručuju Ajkule

Po prilici dva mjeseca prije nego će započeti akcija obišao nas je general Mladen Markač. Uvijek ugodan i pun razumijevanja za sve nas, došao nam je priopćiti kako moramo podignuti intenzitet fizičkih priprema.

Bilo nam je pomalo neobično što to govori jer upravo na fizičku spremu i uvježbanost smo svakodnevno polagali jako puno pažnje.

Platak nam je bio poligon, kilometre smo i kilometre svakodnevno pod velikim opterećenjem prevaljivali. K tome, a to je jednako važno kao i fizička sprema, silno smo bili međusobno povezani, bili smo kao jedan što je za svaku ratnu postrojbu možda i od presudne važnosti.

Riječi su to Nedjeljka Galjanića, zapovjednika SJP-a Ajkula, koji je tu dužnost preuzeo kao treći, odmah nakon pogibije Marina Jakominića u kolovozu 1992. godine.

Riječi su to sjećanja na pripremu i sam početak akcije Maslenica. Prvu veliku akciju Hrvatske vojske poduzetu prije točno trideset godina, 21. siječnja 1993.

S obzirom na to da je dulje od godinu dana hrvatski jug bio skoro odsječen od ostatka neokupirane zemlje, vremena za čekanje više nije bilo – moralo se komunikacijski povezati Dalmaciju s Kvarnerom kako bi promet između ta dva dijela Hrvatske bio siguran i neometan od strane okupatorskih, agresorskih snaga.

 

Da nije bilo Maslenice…

– Tih je dana okončan proces koji je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, nastavio je Galjanić zastavši i pokazavši u pravcu uokvirene fotografije koja krasi zid prostorije u kojoj je sjedište veteranske udruge SJP-a Ajkula, kao željeni cilj zacrtao još davno, na samom početku hrvatske slobode i demokracije, 1990. godine.

Danas je Hrvatska u cijelosti punopravni, integralni član euroatlantskih integracija, NATO-a, jedinstvenog prostora Europske unije bez granica.

Što vi mislite, bi li danas svega toga bilo da nije bilo Maslenice, da nije bilo te akcije, tada u surovoj zimi 1993. godine, obratio nam se protupitanjem zapovjednik Galjanić?

 

 

 Teško, jer da se nastavila tako nesigurna i nadasve slabo protočna veza do južne Hrvatske, do Dalmacije i Hercegovine u svakom, ne samo logističkom smislu, prolazak tek uskim koridorom preko otoka Paga, silno ovisnim o vremenskim prilikama koje u tom podvelebitskom kraju znaju biti surove i nerijetko jako loše nastrojene prema trajektnom prometu, Hrvatska bi se vjerojatno – raspolutila, odgovaramo.

Te dajemo naslutiti kako bi izostanak takve akcije ili njezin neuspjeh značio pobjedu zloglasne Šešeljeve prijetnje o liniji Virovitica – Karlobag. Pobjedu velikosrpske Miloševićeve politike. Srećom nije. Pa je Hrvatska danas svjetlosnim godinama udaljena od onih koji su je željeli uništiti.

 

Vrhovi Velebita

– Na put prema Starigradu krenuli smo 17. siječnja. Bilo je jako hladno, najavljivala se prava sibirska zima. Imali smo neke od osnovnih informacija, slutili smo da se priprema nešto veliko što nas je veselilo jer kiptili smo od snage i želje da krenemo oslobađati domovinu.

 

Nakon napuštanja autobusa – pravac vrhovi južnog dijela Velebita, ali s njegove sjeveroistočne strane. Svatko od nas imao je na sebi najmanje 30 kilograma tereta.

Ja još i više jer oprez je nalagao da pojačam svoj arsenal naoružanja. S nama je bila i kompletna kirurška ekipa KBC-a Rijeka koju je predvodio dr. Hrvoje Štaleker.

Bio je red i njima pomoći u prenošenju opreme jer oni su liječnici – nisu ratnici, pojasnio nam je Neven Pavelić, danas između ostalog i uspješni političar, aktualni predsjednik Gradskog vijeća Novog Vinodolskog, ugledni sportski radnik na čelu NK-a Vinodol, jednostavno jedan od onih koje volimo nazivati dušom pojedinog kraja.

A pokret, koliko god bio obavijen velom tajne, baš onako kako to treba biti kad se pripremaju značajne ratne operacije, bio je baš od povijesne važnosti.

Kad je riječ o našim sugovornicima, časnim ratnicima, riječ je o ljudima koji su svoje znanje, hrabrost, ustrajnost i spremnost na žrtvu utkali u našu slobodu i silnu perspektivu razvoja koji se pred Hrvatskom danas prostire.

Akcija Maslenica, kako joj i sam naziv govori, u svom se najvažnijem dijelu odvijala na širem području zadarskog zaleđa. Ali da bi ona mogla početi i dobiti značajno jamstvo kako će na kraju biti i uspješna, trebalo je najprije osigurati – vrhove Velebita.

Najjužnijeg dijela tog mitskog hrvatskog planinskog lanca, ali sa sjeverne strane, na pozicijama koje se izdižu iznad, tada okupiranih Svetog Roka i Obrovca.

Gledano iz današnjeg rakursa to djeluje poprilično zbunjujuće. Jer danas je to prostor moderne autoceste kojom teku rijeke vozila, kako onih u tranzitu što preko Pelješkog mosta nastavljaju put prema Crnoj Gori, Albaniji, Kosovu ili Makedoniji, tako i onih kojem dolaze brojni turisti. Tada, u siječnju 1993. godine taj je prostor djelovao tužno, okupirano, prepun nekih anakronih i prijetećih osoba.

 

Psihološki preokret

– Bili smo policijska jedinica koja je u svojoj obuci pripremana kao klasična vojna postrojba. Ponosan sam danas, kao i onda kad smo kretali u tu akciju, jer pokazalo se kako smo uistinu bili odlično obučeni, kako je jedan naš pripadnik znanjem i hrabrošću do koje između ostalog dolazi kad si dobro pripremljen, vrijedi više i od desetine neprijatelja.

Bila je Maslenica i psihološki preokret jer u prvoj fazi rata, u onom snažnom valu agresije i okupacije, djelovalo je kako imamo posla s moćnom, posebno u tehničkom smislu, vojnom silom.

Nakon Maslenice bilo je jasno kako smo postavili odlične temelje, kako je ono što će se dogoditi sredinom 1995. godine, u akcijama Bljesak i Oluja rođeno baš u zimi 1993., sjeća se Galjanić.

 

 

Kad su Ajkule u pitanju, akcija Maslenica značila je i prvi ratni pohod bez da se u »čvrstim objektima« imalo logističku bazu. Sve se odvijalo na otvorenom prostoru, jedini zakloni bila su šatorska krila ili mali, priručni šatori.

Za bilo što kompleksnije nije bilo mjesta. Kako smo i istaknuli, svaki je pripadnik Ajkula bio opterećen s 30 kilograma tereta. Jedina briga, kako su nam više puta naglašavali, bilo je oružje i streljivo – nismo išli na logorovanje, išli smo oslobađati domovinu, više su nam puta ponovili.

Ono po čemu se osim te logističke posebitosti također ističe akcija Maslenica, činjenica je da je pored stotinjak profesionalaca u akciju prvi put krenulo i pedesetak pripadnika njihovog pričuvnog sastava.

 

Licem u lice s neprijateljem

Jedan od njih bio je i Dario Francišković, pričuvni član SJP-a Ajkule koji je, kao i ostali pričuvni članovi, neposredno borbeno, vatreno krštenje imao upravo sredinom siječnja 1993. godine u silno teškim uvjetima ekstremnih hladnoća koje su na Velebitu vladale tih dana.

– Iako sam bio dio pričuve, bio sam jako dobro uvježban, siguran u sebe i svoje sposobnosti. Kad je sve krenulo, iako sam iz Begova Razdolja, najvišeg naseljenog mjesta u Hrvatskoj, dakle osoba navikla na hladnoće, uvidio sam kako nema te uvježbanosti koja se može suvereno snalaziti u ekstremnim uvjetima koji su tih dana vladali na Velebitu.

U situaciji kad su temperature padale ispod minus 20 Celzija, našli smo se »licem u lice« s neprijateljem. Teško da je moglo biti težeg vatrenog krštenja, sjeća se Francišković koji je danas, kao što je bio i tada, zaposlenik tvrtke koja se bavi održavanjem električnih uređaja.

Miran, uglavnom nasmijan, sluša nas i Željko Petrcol. Istina ta njegova tako dobra srdačnost i otvorenost bila je u vrijeme našeg razgovora protkana i s nemalo sjete jer je s početkom Nove godine postao umirovljenikom.

 

 

Petrcol je inače istinska legenda jer provesti radni vijek u najzahtjevnijim policijskim jedinicama, u ratu i miru, uistinu je vrijedno divljenja.

– Uvijek mi je drago kad se sastanemo, kad smo zajedno. Ma ne, ne razgovaramo mi o ratu i svemu što smo prošli, kao i svi drugi komentiramo današnje događaje, sve po malo, od sporta do politike.

Ono što nas je učinilo tako uspješnom ratnom postrojbom bilo je bezgranično međusobno povjerenje. Nevjerojatno je da je kroz našu jedinicu tijekom rata prošlo više od tri stotine profesionalaca i jednako toliko naših kolega iz pričuve, a da smo svi uvijek bili kao – jedan.

Sjećam se da su nam se naši najmiliji, naše obitelji silno znali čuditi kako i kad dođemo na odmor, svaki slobodan trenutak koristimo za – druženje.

Mislim da je to bio ključ našeg uspjeha u ratu, pa tako i u akciji Maslenica koja je bila jedna od najtežih. Borbe na razmaku od desetak metara, neprijateljsko topništvo što nas je zasipalo projektilima, ekstremno niske temperature i činjenica da smo punih devet dana živjeli i borili se bez ikakvog skloništa.

Sjećam se da smo i »iglu« napravili. Uzalud! Bilo je toliko hladno da se u njemu nije moglo boraviti, sjeća se Petrcol.

 

Pripreme počele 1992.

Vratimo li se pripremi akcije, vratit ćemo se čak i u ljetno doba 1992. godine. Hrvatska vojska je već bila u procesima modernog strukturiranja, točno se znalo što se želi i kao će se to postići.

Rekli smo već više puta kako je situacija s teritorijalnom povezanošću Hrvatske bila jako loša. Strateški se znalo da je Velebit ključ uspjeha u oslobađanju okupiranih područja juga Hrvatske.

A da bi se čitav taj, inače predivni i unikatni prirodni fenomen, osigurao, trebalo je krenuti od njegovog središnjeg dijela, onog što povezuje nacionalne parkove Sjeverni Velebit i Paklenica, dakle južni dio masiva.

 

 

I ta je zadaća pripala Ajkulama. Na žalost, u procesu osiguravanja središnjeg Velebita, uspostavljanja točki jasne obrane od agresora koji se rasprostirao već od Metka prema Lovincu i Gračacu, u kolovozu je poginuo legendarni zapovjednik Ajkula Marino Jakominić.

– S ponosom uvijek ističem kako u akciji Maslenica nismo imali žrtava. Mada, kad bolje promislim, žrtvom te akcije mogao bi se smatrati upravo naš divni čovjek i prijatelj Marino Jakominić.

Jer da, iako to nije bilo formalno, dio priprema za Maslenicu je počeo još u ljeto 1992. godine. Nije mi bilo lako naslijediti Marina jer on je u svakom smislu bio poseban čovjek.

Profesionalan, rođeni vođa, ali i osoba koja je u potpunosti bila stopljena sa svojim ljudima, inače u vojno hijerarhijskom smislu – podređenima.

Nije dakako imalo smisla postati Jakominićevim dvojnikom jer je to apsolutno nemoguće. Krenuo sam na svoj način, kao ja, kao Nedjeljko Galjanić i čini mi se, što je potvrdila i akcija Maslenica, da sam u tome uspio, sjeća se Galjanić svog dolaska na mjesto zapovjednika Ajkula.

 

Kompleksnost i uvježbanost

S nama je dakako bio i Perica Prpić, čelni čovjek USPDR-a Ajkula u čijim smo prostorijama, inače integralnom dijelu Policijskog doma u Rijeci i vodili zanimljivi razgovor.

Prpić je jedan od najmlađih koji je pristupio Ajkulama, njega su prva ratna djelovanja zatekla na služenju vojnog roka u Crnoj Gori. Čim je mogao i on se pridružio elitnoj postrojbi hrvatske policije.

– Ratni okršaji u akciji Maslenica bili su toliko kompleksni da ih nikakvom uvježbanosti nije bilo moguće predvidjeti. Nikad ni prije ni poslije nisam doživio toliku hladnoću, kao ni toliko okršaja iz neposredne blizine.

Kao ni toliku odlučnost i snagu zajedništva, onu što ruši sve zapreke pred sobom. Je, pokidale su se i nama linije, i mi smo se raspršili u nepredviđenim smjerovima, ostali odsječeni od naše logistike tako da smo nekoliko dana trpjeli i nemalu glad.

Bilo je i situacija u kojima nam je jedini obrok u danu bila konzerva mesnog nareska podijeljena na četiri dijela. Devet dana skoro bez spavanja jer teško se odmorom može smatrati smrzavanje ispod šatorskih krila, ali sve i u tako neravnopravnoj situaciji znao sam da nam ne mogu ništa, da smo jači od njihove mržnje i bahatosti.

Snaga zajedništva, snaga ljubavi i želje u stvaranju sretne i slobodne domovine toliko su dominirali nad znatno brojnijim neprijateljem da je uspjeh Maslenice bio i više nego siguran, pripovijeda nam Petrcol.

 

Maslenica – početak slobode

 

A znoseći ih neminovno stvara most, sjajno se nadovezuje na nedavnu veliku seriju slavljeničkih dana kad je Hrvatska svojim umijećem zadivila nogometni svijet, potom postala i integralnim dijelom šengenskog prostora, postala je u svakom smislu ono što se željelo prije više od trideset godina.

Istina, bilo je u tom procesu i problema, posebno u pojedinim gospodarsko-tranzicijskim periodima, ima i danas nezadovoljstva materijalnim statusom policajaca, posebno onih najmlađih, ali zadovoljstvo snažnom participacijom u rađanju slobodne Domovine toliko je veliko da ga baš ništa ne može zasjeniti.

 

 

Maslenica, akcija koja možda i ne uživa tako veliki značaj kakav pridajemo Bljesku ili Oluji. S jedne strane razumljivo jer volumen joj je bio neusporedivo manji, ali s druge strane i ne.

Jer, baš kao što nas je priupitao Galjanić – što bi s Hrvatskom bilo 1993. godine da nije bilo Maslenice? Bi li arhitekti zločina, Milošević i Šešelj pa i Ivica Dačić koji se ovih dana šepurio Hrvatskom po nalogu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, istog onog koji je zadnjih mjeseci najprije prozivao sve građane Srbije koji su se »izdajnički » odlučili ljetovati na Jadranu, da bi za nedavnih hrvatskih uspjeha u Kataru opet imao izljeve mržnje prema Vatrenima i cjelokupnom hrvatskom narodu, nazivajući, što je uistinu zvučalo tragikomično, Marokance svojom »braćom«, uspjeli u svojim okupacijskim nakanama?

Potezanju linije Virovitica-Karlobag, raseljavanju i mijenjanju nacionalne i kulturne slike Dalmacije i Slavonije, stvaranju Velike Srbije.

Jer da, da nije bilo Maslenice, da nije bilo hrabrih hrvatskih vojnika i redarstvenika, onih koji su se na minus dvadeset borili kao da su okupani proljetnim lahorom, teško da bi bilo i Bljeska i Oluje. Kao i Hrvatske u Kataru i Schengenu. Cijenimo li to dovoljno?

Prečesto ne, bahato marginaliziramo ljude koji su nam priskrbili slobodu, solidan standard, danas i startne pozicije potpunog priključenja najnaprednijim zemljama Europe i svijeta. Da Maslenica, baš je ona bila – početak slobode.

 

Snažni u zajedništvu

– Toliko nam malo treba da bismo bili i zemlja visokog standarda i jednakog takvog zadovoljstva svih stanovnika. Upravo zadnja epizoda s nastupom naših nogometaša najljepše pokazuje kakva bi nam trebala biti svakodnevica – snažni u zajedništvu! Ponizni, nikako i nikad bahati, ali uvijek ponosni.

Primijenimo li jedan takav recept na naše svakodnevne životne procese, postat ćemo do kraja sretna zemlja, poručuju nam uglas Galjanić, Petrcol, Pavelić, Prpić i Francišković.

 

Bez žrtava

Ajkule su u akciji Maslenica, koja je trajala u svim svojim fazama najmanje dva tjedna, sudjelovale u nekoliko navrata. Prva tura bila je iznimno dugih devet dana, da bi se u drugu vratili nakon samo tri dana odmora. Zahvaljujući uvježbanosti i spremnosti, nije bilo žrtava, ali je upravo naš sugovornik Neven Pavelić teško ranjen.

– Preživio sam tri prostrijelne rane, a zahvaljujući sreći ili nečem mnogo značajnijem od nje uspio sam preživjeti. Dakako zahvaljujući i brzim te ekspeditivnim intervencijama liječnika kao i službi spašavanja, sjeća se Pavelić za kojeg su se mnogi silno začudili kad se opet vratio u postrojbu.

Spominjali smo i kirurške timove koji su bili integralni dio Ajkula. Uz iznimnog dr. Hrvoja Štalekara, drugi važan spomena je i dr. Nenad Bičanić koji je također dao golemi doprinos uspješnosti Ajkula u svim fazama rata.