Tajana Dorić: NEISPRIČANA PRIČA O VOĆINU

Ne volim pričati o ratu.

Niti se sjećati.

Ali, sjećanja dođu sama...

Ne znam ni sama koliko sam puta čula:„ Blago tebi jer si bila dijete pa se ne sjećaš toga užasa!“ Ali sjećam se, kao i sva druga djeca koja su bila u zatočeništvu.

Malo ljudi zna moju priču, malo nas koji smo tada bili djeca priča o tome, ali bili smo tamo i vrijeme je da i naše priče budu ispričane.

Možda su predugo bile u nama.

Zovem se Tajana Dorić, iz predivnog sam mjesta koje se zove Voćin. U vrijeme Domovinskoga rata imala sam 12 godina, i ovo je moja priča.

Probudila me je buka, fijuci koji su odzvanjali oko kuće, znam da sam se pitala kakav je to zvuk jer mi nije bio poznat. Tada je u sobu utrčala mama s malom sestrom na rukama i bacila sestru, brata i mene s kreveta na pod. Ta hrpa na podu, mama koja nas četvero štiti od metaka početak je našeg zarobljeništva. A samo dan prije toga sve je još bilo dobro, još sam smjela biti samo dijete.

Iduće što pamtim je strah na licima mojih roditelja, bake, strica i strine, strah kakav još nisam nikad vidjela. A tada su našim sokakom prošli naoružani ljudi iz našeg mjesta i rekli da smo zarobljeni. Zarobljeni!?

Nije mi bilo jasno zašto nas ljudi koje sam do jučer uvijek pristojno pozdravljala sada gledaju tako ljutito, niti zašto su mama i tata tako uplašeni kada poznaju te ljude!? Pa pričali su s njima, smijali se, pjevali, plesali...

Taj dan ništa mi nije bilo jasno, niti je nama djeci netko nešto govorio, odrasli su se okupljali i šaputali, a mi smo znali da trebamo biti dobri, i mislili, proći će. Ali nije prošlo.

Ne sjećam se točno dana niti datuma događaja, jer tada , a i sad , sve mi se čini kao jedan užasno dug, strašan dan koji nema kraja, ili koji se stalno ponavlja.

Tako dolazi pakiranje, uzima se samo osnovno, idemo doktoru u Slatinu, vodimo malu seku, tako su nama rekli. Prvi krećemo mi, zatim za sat vremena ako se ne vratimo za nama kreće stric i njegova obitelj. Ništa mi nije bilo jasno!? Ako vodimo malu seku doktoru, zašto idemo svi? I zašto bi se vratili za sat vremena? Što znači ako prođemo?

Nakon 15 min bilo mi je jasno zašto. Samo 15 minuta naučilo me što je pravi strah.

Zaustavili su nas na kraju Macuta, i danas okrenem glavu od te kuće. Tatu su izvukli iz auta, mama je molila da ga puste, a oni su se smijali. Rekli su da je stric Krešimir već kod njih i da je tata ustaša te da je pravio bombe. Jedan od maminih učenika joj je rekao:„ Ne bojte se, drugarice, nećemo ga jako tući!“ Onda su tatu odvukli, mama je jecala, a mi smo bili skamenjeni od straha, nijemi. Mislila sam, zašto bi tukli tatu i strica Krešu, oni su dobri!? Tada je jedan od vojnika sjeo u auto da nas odveze u voćinski Dom zdravlja. Čim sam malo došla sebi, pomislila sam: stric, moram spasiti strica! Čim je vojnik zaustavio auto pokraj Doma zdravlja, izjurila sam van i počela trčati kući, molila sam se u sebi da stric Drago još nije krenuo. Uzeli su mi tatu, strica Krešu, ne smijem izgubiti i njega! Stalno sam si to ponavljala.

Stric je stajao kraj auta i problijedio je kad me je vidio. Zaletjela sam mu se u zagrljaj i tek tada počela glasno plakati. Prve moje izgovorene riječi otkako su odveli tatu:„ Čiko, odveli su tatu i strica Krešu, molim te nemoj da i tebe odvedu!“ Tada smo plakali zajedno, kao iz daljine čula sam bakino plakanje i dolazak mame, sestara i brata. Nisam htjela iz njegova zagrljaja, kao da sam predosjećala da je to jedan od zadnjih koji ću od njega dobiti.

Nakon toga pamtim devetnicu, baka je rekla da moramo moliti iz srca da se tata što prije vrati. I molila sam, jako, čvrsto sam stiskala oči da Gospa Voćinska vidi koliko jako želim da se vrati. Onda je nestalo struje, baka i mama vadile su meso iz škrinja i topile ga u mast, i uglavnom sve što su radile bilo je zaliveno suzama, a nama nisu dale da plačemo; mi smo samo trebali biti dobri i tihi.

Svako jutro mama ili baka bi odlazile u centar po kruh koji smo tada još dobivali i da u štabu pitaju za tatu. Svaki put vraćale su se uplakane i nisam voljela taj kruh, činilo mi se da je natopljen suzama. Stric je noću počeo spavati u građi za njegovu novu kuću i nama je to bilo super i bili smo tužni jer ne možemo tamo s njim, nego idemo svaku noć u podrum kod susjeda pravoslavca.

A onda jedan dan nije više bilo kruha za nas, susjed pravoslavac nas nije više smio sakrivati kod sebe. Ali tata se vratio! Sjećam se kad je ušao u kuću. Pitala sam se prvo tko je taj mršavi, plavo-ljubičasti čovjek? A onda se nasmijao. Poletjeli smo prema njemu, a on je vrisnuo i odmaknuo se od naših zagrljaja. Teško je disao i hodao, stric ga je odnio u sobu, a mi smo bili ljuti jer nam nije bilo jasno zašto tata ne želi da ga grlimo. Sad znam da ga je boljelo. Ljutnju je zamijenio osjećaj da je sad sve opet dobro, tata se vratio, sigurno je rat završio. Kako sam samo bila naivna, najgore je tek dolazilo.

Opet su promarširali našim sokakom, postrojili su nas sve ispred kuća, tata je jedini ostao jer nije mogao hodati, a i rekli su: „ On je dobio svoje!“ Uzimali su naše stvari, odvezli su auto, odveli su i strica. Sjećam se njegova zadnjeg pogleda prema nama, bio je nježan, blag, znao je što ga čeka, a nije se bojao. Zbog toga je moju uplašenost jer ga vode zamijenio mir, nasmijala sam mu se, mislila sam - ne boji se, dobro je, vratit će se.

Toga su dana na ispitivanje odveli sve muške Hrvate, s tog ispitivanja jedino se nije vratio moj stric. Danas znam da je taj njegov pogled pun ljubavi bio njegov oproštaj s nama. Žao mi je što mu umjesto tog osmijeha nisam viknula da ga volim, ali mislim da je on to znao.

Onda su naši ljudi počeli nestajati, neki su uspjeli pobjeći preko šume, a drugi, drugi su bili mučeni i ubijani. U Voćin su stigli Beli orlovi.

Sretni su oni koji ih nikad nisu vidjeli uživo. Hodajuća čudovišta, to sam prvo pomislila: čupavi, bradati i ružni, za opasačima su imali samo noževe. Preko dana su šetali i valjda planirali koga će mučiti noću, a noć je donosila strah, nadu da neće doći. Jutro i – vrisak kada su pronađeni oni koje su izabrali. 47 žrtava, ljudi koje sam poznavala, koji nikome nisu ništa skrivili.

Tada već nije bilo hrane, nije bilo svijeća, nije bilo drva. I oni koji su imali drva nisu ložili iz straha da dim iz dimnjaka ne privuče koljače. Ali ne sjećam se da sam bila gladna, niti žedna, niti da mi je bilo hladno, strah je preuzeo sve druge osjećaje. Mama nam je noću pričala priče ili bi nam čitala knjige, gorjela je mast u krumpiru, ona nam je davala malu svjetlost. Čuli smo ih kada su prolazili, pijani bi pjevali, nekada i zastali kraj naše kuće. Jednom su mami preko dana reki da ima lijepe kćeri i da će svratiti, jedan je izvadio nož i rekao da imam lijep vrat; nikad je nisam vidjela uplašeniju. Od tog dana smo uvijek sjedili okupljeni oko plinske boce, nije mi bilo jasno zašto. Tek nakon rata mama je rekla da je boca bila zaštita da nas ne muče, pustila bi plin i digla bi nas u zrak dok bi provaljivali u kuću. Tek tada mi je sve bilo još strašnije. Još uvijek mislim da nas je sačuvala samo Gospa naša Voćinska.

Tako su prolazili dani do onog najstrašnijeg - 13. prosinaca 1991. Potpuni kaos. Srbi bježe, puca se na sve strane, sve gori... I ubijaju Hrvate.

Mama nas budi, hladno je, nemamo vremena obući jakne, tata ostaje, ne može nikuda. Na centru su autobusi, mama kaže da se skrivamo od poznatih ljudi, ulazimo u jedan gdje nikoga ne poznamo. Plačem, ljudi u autobusu pričaju da treba poubijati sve Hrvate, da su oni za sve krivi. Bojim se, ubit će nas sve, sigurna sam.

Tada pogledam prema našoj crkvi i osjetim snagu. Dajem obećanje Gospi da ću preživjeti, da ću se vratiti i da ću i ja biti za Franju Tuđmana. Svi moji dragi ljudi, moji susjedi umiru za Hrvatsku i njega, ja ću preživjeti za Hrvatsku i njega. Ovaj Voćin je moj i nitko me neće otjerati iz njega.

Tada nisam znala ni što je točno Hrvatska, ni tko je taj Franjo, ali znala sam da je nešto jako važno. Toliko važno da ljudi za to umiru.

Bijeg mi prolazi kao usporeni snimak i svi dani nakon toga. Autobus se kvari, svi moramo pješke. Uskoro mama, mala seka i brat odlaze. Mala seka ima 6 mjeseci, brat 6 godina, mami je ponuđen prijevoz, ima samo jedno slobodno mjesto, uzima njih dvoje. Nas dvije ljubi i kaže da će nas čekati u Banjoj Luci, da nikome ne govorimo kako se zovemo i prezivamo, da bježimo od poznatih ljudi i da se nada da ćemo se vidjeti. Znam da sam pogledala seku i pomislila:„ Jesmo li nas dvije sada kao Ivica i Marica?“ Nakon toga samo šuma, hladnoća, a vrijeme kao da stoji. Pokliznula sam se i pala u vodu, sve na meni bilo je sleđeno, jako sam se tresla pa su se jedan djed i baka smilovali i stavili nas na svoj traktor i umotali u perine. Tako smo stigli do Banje Luke. Ali mame nije bilo u dvorani gdje su svi pristizali. Do nas dolazi teta Besima, muslimanka, i uzima nas kući k sebi. Teško mi je povjerovati da je sve bila samo slučajnost i sreća. U istoj zgradi, na istom katu, jedna druga obitelj k sebi je dovela mamu, brata i sestru. Čim smo izašli iz lifta čuli smo mamin glas. Opet sam si rekla, naša Gospa je to napravila. Obje obitelji bile su divne prema nama, baka Staka, inače Srpkinja nam je čak okitila i bor par dana prije katoličkog Božića i odvela nas na misu. Ali nismo Božić dočekali tamo. Tatin bratić, naš hrabri stric Vlado koji je kasnije svoj život dao za Hrvatsku, došao je po nas, riskirao je svoj život da nas spasi. Taj Božić dočekali smo u Slavonskom Brodu u kući strica Vlade. Znam da su nas i pokloni čekali pod borom. Te roze rukavice nikad neću zaboraviti kao ni osjećaj sigurnosti – prvi put nakon dugo vremena. Neko vrijeme provodimo tamo, zatim dolazimo kod kumova Tepeš u Slatinu. Ali za mene bijeg završava onog trena kada sam opet zagrlila tatu. Bol u srcu prestaje u Varaždinskim toplicama gdje je tata bio na rehabilitaciji, i to njegovim zagrljajem. A rat tek to ljeto, povratkom u moj Voćin.

Čitajući gore napisano, pomislim: i ne čini se tako strašno. Postoje li uopće riječi koje mogu opisati strah i užas točno onakvim kakav je bio?

Već dva dana ne spavam pišući ovo i ne znam koliko mi je puta došlo da odustanem. I vjerujem da je svima koji ovo pišu teško. Vraća nas tamo gdje ne želimo biti, više nikad. Ali netko mora, neispričane priče kao da ne postoje, tako kaže moja tetka Verica.

Uskoro ću napuniti 36 godina i u Voćinu sam. Ispunila sam svoje obećanje. To je moja pobjeda. Spasila me je vjera i dobrota mnogih ljudi i zahvalna sam za svoj život.

Mnogi su ljudi dali svoje živote za Hrvatsku, ne samo vojnici, i preživjeli pakao i to ne treba zaboraviti. Ovo je moja priča i baš zato je i napisana: da se ne zaboravi da smo i mi djeca sudjelovali u Domovinskom ratu, da se ne zaboravi Voćin i žrtva koju je dao da danas živimo u miru.