Telefon koji nikad nije zazvonio

"Ja sam svuda gdje sam mogla i znala, prijavila da ga nema, išla sam na sve razmjene s njegovom fotografijom i s torbom s čistim stvarima za koje sam se nadala kako će ih obući. Pokazivala sam fotografiju puštenim braniteljima, obilazila, ispitivala i nikada ništa. Vraćala sam se kući slomljena, uplakana, s torbom i odjećom, bez moga brata..."

Gluho doba noći, ne spavam iz raznoraznih razloga, ali najvažniji od njih je priča koju pišem. Petak će, znate već. No, u petak, osim što je "dan" za priču, u Memorijalnoj bolnici Vukovar, obavit će se još jedna identifikacija posmrtnih ostataka pronađenih na Petrovačkoj doli, vukovarskom odlagalištu smeća. S obzirom na to da će biti identificirani i posmrtni ostaci nekih branitelja o kojima sam pisala, članovi obitelji su mi već prije javili vijesti, jer isplakali smo more suza zajedno, zajedno se nadali pronalasku njihovih najmilijih, pa su osjećali potrebu da se zajedno, najprigodnije bi bilo reći - zahvalimo Bogu, jer radosti tu mjesta nema. Počela sam nekoliko puta uvod, imam sredinu već dugo, a sad imam i kraj. Ne ide. Krenem, pa se rasplačem. Pred očima mi majka koje više nema, supruga koje više nema, pred očima mi kći koja neće pokopati oca, nego nekoga tko ima nju, pred očima mi sestra koja je rekla da je po povratku obišla sve bunare, nadajući se, kako je to strašno i za reći, da je njen brat možda tamo.

Pred očima su mi i oni koji mi se nisu javili, jer njih nitko nije nazvao. Čudan je život. "Dok je bio rat" - kazao mi je jedan otac - "samo sam molio Boga da mi ne zazvoni telefon. Da mi netko ne javlja... nešto... Tada bi mi srce lupalo kao ludo i kad bih obavio taj neki, bezazleni razgovor, trebalo bi mu pola sata da se iz grla, gdje je udaralo, vrati na mjesto. Sada, ponekad, satima samo sjedim i gledam u mobitel... I molim Boga da zazvoni... A on šuti... "

Počinjem ponovo tekst: "Prije nekoliko godina, majka Drage Križana, hrvatskog branitelja koji je nakon ulaska tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi u vukovarsku ratnu bolnicu zarobljen, a potom s ostalim ranjenicima, braniteljima i civilima, deportiran na farmu Ovčara gdje je nakon strašnog zlostavljanja pogubljen, a prema iskazima svjedoka - pokajnika, na suđenju za ratni zločin na Ovčari, u Beogradu, ostao u posljednjoj grupi zarobljenika u hangaru, za kojima se još uvijek traga, rekla mi je: "Da mi je prija vlastite smrti pronaći i pokopati barem jednu njegovu kost".

Nažalost, teško bolesnoj Kati Križan nije zazvonio telefon. No, telefon je zazvonio deset drugih obitelji. Pola bedrene kosti, jedna potkoljenica, pola stopala ili lopatica, bit će pokopane pod imenom koje su nosile kao cijeli čovjek. Dok su bile hrvatski branitelj.

******

Sestra nestalog branitelja o kojem sam pisala, rekla mi je, između ostaloga: "Naša je majka i umrla plačući za njim. Ja se još uvijek nadam, više ne da je živ, ali kako ćemo barem pronaći njegove posmrtne ostatke da ga dostojno pokopamo, toliko je zaslužio..." Njenoj je obitelji, ovoga puta, telefon zazvonio.