Treba li ukinuti Zakon o oprostu Srbima za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku?

Čelnik HSP-a Karlo Starčević zatražio je ukidanje “Zakona o općem oprostu”. Pogrešno je i gubitnički opozivati državnu milost pobjednika poraženom. To bi bio akt priznanja poraza od gubitnika, a uz to i odreknuće od mogućnosti države i njenih potencijala u suprotstavljanju neprijateljstvu već jednom poraženih snaga.

S obzirom da su srpski lideri, SPC, Srbija i srbizirane institucije i organizacije hrvatskih Srba akt milosti shvatili kao akt hrvatske slabosti zbog kasnijeg razvoja državnih politika, povlačenje tog akta bilo bi revidiranje pobjedničke politike i suglasnost s današnjim gubitničkim hrvatskim politikama. Razlozi srpskog obavještajno-političkog divljanja u Hrvatskoj nakon hrvatske vojne pobjede nisu u slabosti Zakona o oprostu, nego u slabostima državnih politika, koje su se razvijale u odnosu na političko srpstvo pokajničkom trasom, refleksom stalnoga krivca s povijesnom krivnjom očitovanoga u svome nacionalnom postojanju, pa se obračun s političkim srpstvom ne može osigurati sumnjama u sebe. Političko srbovanje u Hrvatskoj se mora uništiti vjerom u sebe i ciljanim državnim politikama protiv zloćudnog ponašanja, ukratko afirmacijom pobjedničke državne politike, koja je potučenom neprijatelju udijelila milost.

Zato milost gubitniku ne treba dirati, ali svim pripadnicima svih institucija bivše okupacijske tvorevine Republike Srpske Krajine, od onih koji su gulili krumpire u vojsci, preko pripadnika sudskih, policijskih, kulturnih, prosvjetnih, medijskih i političkih organizacija valja doživotno zabraniti bilo kakvo javno djelovanje u Republici Hrvatskoj i bilo gdje ako su i dok su državljani Republike Hrvatske. Uz to, s obzirom da oprost od kaznenog progona ne oslobađa nikoga od odgovornosti za naknadu materijalnih šteta koje su počinili, vrijedi ozbiljno razmisliti o pokretanju masovnih sudskih zahtjeva svih oštećenih srpskom agresijom u Republici Hrvatskoj za naknadu štete proporcionalno sudjelovanju u agresiji i okupaciji svim sudionicima, kako danas tvrde “obrane nejači od ustaša”. Ako je netko državnom milošću pošteđen robije za zločin nasrtaja na hrvatski narod, čisto civilizacijski, mora snositi odgovornost za rušenje kuća, crkava, bolnica, nanošenje tjelesnih i duševnih boli i rana, nanosenje šteta u gospodarskoj, kulturnoj i svakoj društvenoj sferi.

Konačno, primjena tog načela odgovornosti bila bi i svojevrsno priznanje pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj na koje je primijenjen Zakon o oprostu, da ih današnja Hrvatska drži odgovornim ljudima kojima za to što su činili i što predstavljaju ne treba sažaljenje, niti im treba posebna državna skrb, koja ih po etničkom ključu proglašava neodgovornima. Baš to radi Pupovac strateški uništavajući osobnost etničkih Srba u Hrvatskoj predstavljajući ih nesposobnima i gotovo invalidnima, ljudima koji bez državnih povlastica nisu sposobni brinuti sami o sebi i koji nemaju po etničkom ili rasnom modelu konkurentne sposobnosti, pa se Republika Hrvatska mora sasvim suprotno postaviti. Takva politička i društvena praksa se u Americi naziva šovinizmom niskih očekivanja. Zato se treba ozbiljno suprotstaviti razvoju takve vrijednosne paradigme.

Ozakonjivanje obavezne odgovornosti svakog sudionika agresije na Hrvatsku zato bi bio zakoniti slijed Zakona o oprostu i jedina efikasna prevencija svakoj zamisli srbovanja po Hrvatskoj te izraz snage i ozbiljnosti države. Sasvim suprotna bi bila negacija svoje milosti i plemenitosti, koja bi se iskazala povlačenjem Zakona.

Autor: Marko Ljubić/Facebook