Marion-Angelika Strasser, Gordana Loborec i Alojz Dvorski – troje mladih hrvatskih branitelja koji su 1991. položili život za Domovinu.

U vihoru Domovinskog rata, u vrijeme kada se Hrvatska tek rađala iz pepela razaranja, na prvim crtama obrane stajala su i djeca – doslovno djeca, tek zakoračivši u punoljetnost. Među njima bila je i Marion-Angelika Strasser, djevojka koja je imala tek 18 godina kada je njezina mladost prerano prekinuta. Iza nje nije ostala samo tragična sudbina, već i snažna poruka o ljubavi prema Domovini, odgovornosti i hrabrosti koja nadilazi godine.

Bila je početak kolovoza 1991. godine kada se Marion-Angelika, odmah nakon završetka trgovačke škole, prijavila u slatinski Zbor narodne garde. Umjesto studentskih klupa, izabrala je vojničke čizme. Umjesto bezbrižnih misli mladosti, izabrala je oružje. Zajedno s prijateljicom Gordanom Loborec, pristupila je 64. samostalnom bataljunu ZNG-a, potpuno svjesna da ih na terenu ne čekaju avanture, nego rat – stvaran, krvav i neumoljiv.

Rođena 9. travnja 1973. u Karlsruheu, Marion-Angelika je svoj život ostavila na poljima kod Čačinaca, između Slatine i Orahovice, 27. studenog 1991. godine. Tog istog dana, u istoj tragediji, život su izgubili i Gordana Loborec, rođena u Virovitici 1972., te Alojz Dvorski, dječak od samo 16 godina, čija je mladost tek počela cvjetati. Njihove živote, snove i budućnost ugasila je – bolna ironija rata – prijateljska vatra.

Zaustavljenim životima u trenutku kada su sanjali o slobodnoj Hrvatskoj, Domovina je uskoro i osvanula, ali bez njih. Njihove obitelji i suborci dočekali su ono čemu su se oni veselili, no radost je bila obojena tugom. Marionina majka, Mara, u knjizi “Pismo ratniku” zapisala je riječi koje i više od tri desetljeća kasnije paraju dušu:

“Neovisna Hrvatska je doista svanula, ali bez tebe, koja bi joj se toliko radovala. Prolazili su dugi dani strepnje i iščekivanja. Tvoje veselje bilo je neizmjerno kad si zadužila gardijsku odoru. Nisam imala snage reći ti: ne idi. Ljubav prema Domovini bila je jača od svega.”

Dana 29. studenoga 1991., samo dva dana nakon pogibije, Marion-Angelika, Gordana i Alojz ispraćeni su uz vojne počasti. Taj dan ostao je urezan u kolektivno sjećanje Slatine, ali i šire – kao dan tuge, ponosa i svjedočanstva da se sloboda ne daruje, već se plaća najvišom mogućom cijenom.

Danas, više od trideset godina nakon njihove smrti, Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Slatina čuva uspomenu na njih kroz memorijale, paljenje svijeća i polaganje vijenaca kod spomenika poginulim braniteljima u Parku 136. slatinske brigade. No, njihova priča nadilazi lokalne okvire. To nije samo slatinska priča, nego priča Hrvatske – priča o mladosti koja je u najtežim vremenima odlučila dati sve.

“Kako zaboraviti ovu mladost? Kako smijemo zaboraviti?”

Ovo pitanje odzvanja kao opomena i obveza. Jer sjećanje na Marion-Angeliku, Gordanu, Alojza i sve mlade branitelje nije samo čin pijeteta – to je temelj naše slobode. Zaborav bi bio najveća izdaja. Zato njihove priče moramo prenositi, čuvati i govoriti ih naglas, kako bi generacije koje dolaze razumjele cijenu mira koji danas žive.