Trideset i četiri godine dug put od bolnice do Memorijalnog groblja: 'Mraki, pazi mi na sina'

POGUBLJEN NA OVČARI

Dok se hrvatski javni prostor guši u ideološkim obračunima i dok traje neumorni "lov na ustaše" koji služi kao paravan za dnevnopolitičke interese, u tišini Vukovara jedna obitelj napokon zatvara krug pakla. U petak 27. veljače 2025. godine, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, bit će pokopani posmrtni ostaci Zvonimira Miljka. Identificiran tek deset dana ranije, on se nakon pune 34 godine vraća svojoj obitelji i zemlji za koju je dao život.

Aktualna politička zbivanja ne dopuštaju šutnju. U trenutku kada se povijest revidira, a žrtve relativiziraju, neophodno je ispričati sudbinu čovjeka čije je ubojstvo bilo gnjusno, a potraga za njim mučna i preduga. Oni koji danas olako barataju teškim terminima i etiketama iz prošlosti, trebaju – "znati što je bilo".

Vojska je pokazala pravo lice!

Zvonimir Miljak, kojega su prijatelji i sugrađani od milja zvali Ćos, rođen je 10. svibnja 1950. godine u Vukovaru. Bio je najmlađe od šestero djece Ivana i Mare Miljak, čije je rođeno prezime bilo kao i suprugovo. Nakon završetka osnovne te srednje ekonomske škole, zaposlio se u tadašnjem "Kombinatu Borovo", u Kadrovskoj službi, gdje je radio sve do početka ratnih sukoba. U mladosti je igrao nogomet za tadašnji NK Radnički, današnji HNK Radnički Vukovar, pa se njegovo ime nalazi na spomeniku u krugu toga igrališta, na kojem su upisana imena nekadašnjih igrača kluba poginulih u Domovinskom ratu. Volio je zaigrati i balote, ali i "ćulere", kako su nazivali svoj "hokej" na zaleđenoj Vuki. Zvonimir je bio čovjek s mladalačkim snovima koje je kroz godine ostvarivao, a na prvom mu je mjestu uvijek bila obitelj.

Godine 1971. oženio se Verom Luketić, koja im je dvije godine kasnije rodila sina Roberta. Do 1982. živjeli su u prigradskom naselju Budžak, a potom su te godine dobili stan u Borovu naselju, gdje im se 1983. rodio i drugi sin, Tomislav. O svom ocu, njegov stariji sin Robert ispričao je:

"Moji su roditelji bili vrlo društveni. Njihovo se društvo često okupljalo, pa bi roštiljali, kartali, a tata je svako ljeto, prije negoli bismo išli na more, nekoliko dana odlazio na kampiranje na Dunav. Bio je dobar roditelj, nikada na mene nije povisio ton, ali bio je autoritet, bilo je dovoljno da me 'pogleda', pa da me tim pogledom umiri. Napunio sam osamnaest godina u travnju devedeset prve. Otac je tih dana postajao sve zabrinutiji; svaki moj izlazak iz stana pratio je njegov tihi strah. Već su davno počele prve straže, a mi smo i u zgradi organizirali dežurstva, pazeći tko ulazi i tko izlazi. Nakon događaja u Borovu Selu, više nije bilo mjesta za sumnju. Sve nam je postalo bolno jasno – rat je bio tu, pred našim vratima. Ipak, još uvijek smo se potajno nadali, sve do kolovoza, kada smo s balkona našeg stana gledali kako avioni raketiraju bršadinski silos u kojem se nalazila garda. Tata je tada samo umorno slegnuo ramenima i rekao: 'Gotovo je. Vojska je pokazala svoje pravo lice'. Tek kad sam i sam postao roditelj, shvatio sam kakvu sam mu brigu zadao mojim tvrdoglavim inzistiranjem da ostanem u Vukovaru, s njim na položaju".

FOTO: Privatna arhiva

Prva obiteljska tragedija

Zvonimir Miljak i njegov sin Robert bili su gotovo do kraja kolovoza na položaju u prigradskom naselju Budžak gdje su nekada stanovali i držali crtu obrane prema Bršadinu, a potom su dobili poziv da se jave u Mjesnu zajednicu kojoj su pripadali. Tamo su dobili raspored na punkt na Domu tehnike, pod zapovjedništvom Zorana Šipoša. Bio je to ključan i izuzetno težak položaj prema Borovu Selu, gdje je već 25. i 26. kolovoza u velikom napadu poginulo mnogo ljudi. Dok su se Zvonimir i Robert još prilagođavali novom položaju, dana 27. kolovoza na Budžaku poginuo je Jakov Miljak, Zvonimirov stariji brat. Ta je vijest obojicu izuzetno pogodila. Svjesni opasnosti i činjenice da će postati samo gore, Zvonimir uspijeva suprugu nagovoriti da s mlađim sinom izađe iz Vukovara kukuruznim putem.

Robert će se kasnije prisjetiti kako su uslijedila svakodnevna borbena djelovanja, držanje straže i neprestano, pojačano kopanje rovova. Kazao je kako mu je svaki dan postao isti; više nije znao ni koji je datum, ni koji je dan u tjednu. Ipak, unatoč svemu, on je vjerovao da će opstati. Nadao se pomoći iz Hrvatske ili Europe, jer jednostavno nije mogao sebi priznati da će sve tako završiti. Bilo je to vrijeme u kojem su ljudi oko njega svakodnevno ginuli ili bivali teško ranjeni, borbeni redovi su se prorijedili, a sposobnog ljudstva bilo je sve manje i sve su se teže popunjavali.

Milenko Bilić, suborac Zvonimira i Roberta Miljka, se prisjetio: "Početkom rujna 1991. godine, iz Vinkovaca smo upućeni u pomoć obrani Vukovara. Grupa u kojoj sam bio došla je na Dom tehnike, gdje sam upoznao tamošnje branitelje. Među njima je bio i Zvonimir Miljak. Zvonimir je bio branitelj koji je na mene odmah ostavio snažan dojam – uvijek ozbiljan, a istovremeno spreman na nekakvu doskočicu. Ostao mi je u sjećanju po riječima koje je ponavljao nama koji smo bili tek koji mjesec stariji od njegova sina Robija: 'Pustite nas starije, vi ste još djeca.' Svim braniteljima Doma tehnike ostao je u sjećanju, ne samo po svojoj hrabrosti, već kao čovjek velikoga srca".

FOTO: Privatna arhiva

Mraki, pazi mi na sina!

O posljednjim danima obrane, Robert Miljak je kazao: "Tata je ranjen početkom studenoga, točnije 6. studenoga. Otišao je obići naš stan, a na stepeništu zgrade eksplodirala je granata. Bio je ranjen višestruko, po abdomenu i nogama, ali nije bio životno ugrožen. Za to sam saznao tek navečer, no zapovjednik Zoran Šipoš nije mi dozvolio da odmah idem u bolnicu jer je već bilo opasno. Lužac je pao, Priljevo se jedva održavalo, a po silosu su pucali iz transportera koji se već nalazio na pruzi. Kazao je da će ujutro sa mnom ići netko stariji i zato je odredio Mladena Novaka. Sutradan prijepodne, uz Dunav pored tvornice, a potom pored Luke, uspjeli smo se neozlijeđeni probiti do bolnice. Tata je bio bolje, kazao je da se već može podignuti uz pomoć štaka. Iako je bio sretan što me vidi, bio je izuzetno zabrinut što smo se odlučili na taj opasni dolazak. Kad smo Mladen i ja polazili, otac me čvrsto zagrlio i obratio mi se riječima: 'Kako ću ja sad znati, tko će mi javiti jesi li sretno stigao ili nisi?' Osjetio sam strašnu zabrinutost i brigu u njegovom glasu, stisnutom dok se suzdržavao, i taj pogled u očima koji me pratio dok sam odlazio... Danas, kad se toga sjetim, posebno mi teško pada jer nisam mislio da će to biti naš zadnji zagrljaj, naš zadnji susret i da će to biti zadnje riječi koje ću od njega ikada čuti."

I Mladen Novak – Mrakan, sjeća se posljednjeg susreta oca i sina: "Zvonimir je ranjen početkom studenoga. Došao je do mene i pitao može li nakratko otići do svoga stana da se presvuče. Rekao sam da nema problema i sretno, no nakon par sati dobili smo informaciju da je ranjen i prebačen u bolnicu. Sutradan, morao sam po baterije za Motorole, pa sam poveo Roberta sa mnom. Teško je prepričati taj put i koliko smo dugo išli tih nekoliko kilometara; i danas se čudim da smo u bolnicu stigli neokrznuti. Pronašli smo Zvonka, rane mu nisu bile opasne po život, malo smo popričali, a onda sam ja otišao, dok je Robi ostao s ocem. Kad sam se vratio u bolnicu, još smo se malo zadržali, no morali smo poći, vratiti se na položaj. To je bio posljednji put da sam ga vidio živog. Kad smo kretali, Zvonko mi je čvrsto stisnuo ruku, pogledao me u oči i rekao: 'Mraki, pazi mi na sina.' Odgovorio sam mu: 'Ništa ne brinite, Zvonko, gdje ja, tu i on...' Već je počeo mrak, pa smo se Robi i ja polako, onako 'mačje', sretno probili natrag do Doma tehnike. Mi smo, naravno, svi čuvali Roberta, malog Robija kako smo ga zvali i pazili na njega kao na vlastito dijete ili brata, ispunjavajući očevu molbu. Danas znam da je to bio zavjet".

FOTO: Privatna arhiva

Kuda ga vodite, zlotvori?!

Robert je nastavio emotivno: "U onim rijetkim trenucima kad bih mogao prestati misliti na neprijatelja, misli su mi letjele ocu u bolnicu, ali i djedu Ivanu Luketiću, majčinom ocu. Obilazio sam ga u njegovoj kući pored borovskog kina, kad god sam mogao. Djed je bio jako zabrinut za mene; sjećam se jednog dolaska kada sam se pojavio s oružjem, strašno se ljutio što sam na prvoj crti... Preživio je Drugi svjetski rat, bio je star i iskusan, znao je jako dobro s kim imamo posla i što se sve može dogoditi. Iza te njegove ljutnje krila se ogromna briga i strah… Dan za danom situacija se drastično pogoršavala. Jedno jutro, dvogledom smo ugledali zastavu s petokrakom na silosu. Zauzeli su Priljevo, zauzeli su silos, prilazili su nam s leđa. Preko megafona su puštali jugoslavensku himnu i 'Marš na Drinu', pozivali su nas na predaju. Preko zaplijenjenih Motorola slušali smo njihove razgovore i onaj jezivi smijeh: 'Ustaše, znamo da vas ima još, pobit ćemo vas!'. 

Iako to nisam želio povjerovati, bilo mi je jasno da je kraj. Nekako smo potvrdili vijest da je Vukovar pao i to me je potpuno slomilo. Razmišljao sam samo o tome što je s tatom, no iako smo znali da su ušli u centar grada, nismo mogli ni pretpostaviti što će četničke horde i bradate spodobe napraviti u bolnici. Zapovjednik Šipoš je kazao da će neki zapovjednici pokušati ispregovarati predaju, no da nam on više ne može izdati zapovijed što da radimo – tko je želio, mogao je krenuti u proboj ili se povući u krug Tvornice Borovo. Ja sam tada razmišljao i o ocu i o djedu, vjerujući da ću se ipak nekako uspjeti spojiti s njima, ali realno i nije bilo puno vremena za razmišljanje. Odlučio sam otići u tvornicu, mislio sam, valjda instinktivno, da će u onoj gomili ljudi biti lakše, da je u masi veća šansa. Grdno sam se prevario. Nisam ni slutio da je to bio trenutak u kojem se naši putovi zauvijek razilaze i da će ta gomila postati mjesto gdje će se mnogi od nas zadnji put vidjeti. Doista, u krugu tvornice sreo sam se s djedom. Bio je presretan što sam živ, što me vidi. Bio sam iscrpljen, znam da sam zaspao, a kad sam se probudio, pregovori su već završili. Morali smo odložiti oružje i tek tada su četnici ušli u krug tvornice. 

Danas se s nekim gorkim podsmijehom mogu sjetiti da ih, dok nismo odložili oružje, uopće nisam vidio. Dovezli su i autobuse i tada sam se sledio – prepoznao sam bivše susjede i poznanike. Među njima je bio i brat od jednog našeg susjeda, Sedlara, koji me još kao dječaka nije volio. Imao je šubaru na glavi, pustio je kosu i izgledao kao originalni četnik iz filmova koje smo nekad gledali. Sklonio sam se da me ne vidi, jer sam bio siguran da bi mi se nešto dogodilo. Bio sam siguran da bi me odmah izdvojio, kao što su već neke ljude izdvajali. I razdvajanja su počela, a s njima se uvukao onaj jezivi, gusti strah koji ti oduzima dah. Svi su u onoj gomili pogledima panično tražili članove svojih obitelji. Bio sam bolno svjestan te neizvjesnosti i tišine koja je postajala sve teža, kao da nas guši. U jednom su trenutku prvo počeli razdvajati žene i djecu od muškaraca, a zatim su krenuli dijeliti civile od onih za koje su oni procijenili da su branitelji. U toj jezivoj tišini, odjednom sam začuo djedov glas. Prolomio se iz gomile, dozivao me - 'Roberte! Roberte!... Majku vam … bem četničku, kud ga vodite? Roberte!'

Osjećao sam užasnu, neopisivu bespomoćnost. Taj djedov krik parao je tišinu i moje srce, a ja sam stajao nepomičan, nesposoban da se pokrenem. Ta tišina i taj njegov glas koji me doziva... to je nešto što čovjeka prati cijeli život… Utrpali su nas u različite autobuse, a svjedoci su kasnije ispričali kako su moga djeda zlotvori pretukli do smrti. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su tek 2014. godine na farmi Lovas, nedaleko od Dalja..."

FOTO: Ministarstvo branitelja

Izvući ću se zbog brata…

Nakon što se pribrao, Robert Miljak je nastavio : "Ja sam, kao osamnaestogodišnjak, završio prvo u Stajićevu, a potom u Sremskoj Mitrovici. Iako sam po godinama mogao biti pušten na prvu razmjenu i bio sam na tom spisku, u zadnji su me trenutak vratili. Izmislili su da me moraju dodatno ispitati o nekom zločinu. Kapetan koji me ispitivao, tražio je da napišem imena i sve što znam o tom izmišljenom događaju. Kako nisam mogao odgovoriti na pitanja o nečemu što se nije dogodilo, strpali su me u samicu. Tih mjesec dana u samici proveo sam u neprestanom razmišljanju o sudbini svog oca. Znao sam da nije u logoru, ali nisam imao pojma što je s njim. Tek tada, u toj tišini izolacije, postao sam bolno svjestan koliku sam mu dodatnu brigu i strah prouzročio svojim ostankom na položaju. Osim svih ratnih užasa koje je prolazio, morao je nositi i taj neizdrživi teret brige za mene, svog osamnaestogodišnjeg sina koji je s njim bio na prvoj crti. To me saznanje peklo više od svega. Noći su bile posebno teške. 

Dolazili su nas tući, prvo bismo u daljini čuli kako mlate nekoga, pa onda kako se koraci hodnikom približavaju. Slušao sam zvuk otvaranja vrata, jedna po jedna i čekao svoj red. Ne znaš kad će stati baš pred tvojima, ali čuješ da su sve bliže. U posebnom sjećanju ostao mi je jedan rezervist, čini mi se da se zvao Žile. Imao je ožiljak preko lica. Kad je ušao, nacerio se i rekao: 'Vidi, mladi ustaša... Hajde, priznaj koliko si srpskih očiju izvadio?' Onda bi počelo sve ono, uobičajeno, što su nam govorili. Prvi put, udario me s obje šake po ušima. Od tog udarca sam pao, a on me nastavio udarati nogama dok sam ležao… Bilo je i jedno drugačije iskustvo, samo to jedno, koje je u meni pobudilo nadu da možda ipak ima dobra na ovom svijetu i da se ono pojavi baš kad se najmanje nadaš. Bio je to tek jedan vojnik, za kojeg ponekad pomislim da sam ga samo sanjao. Kad je prvi put ušao i dao mi cigaretu, mislio sam da se radi o nekakvoj prevari. 

Međutim, dolazio je nekoliko dana zaredom. Pred Novu godinu mi je rekao da ide na dopust i pitao me imam li nekoga kome bih htio poslati poruku. Dao sam mu broj telefona tetke u Grazu, mamine sestre, koji sam jedini znao napamet. Kad se vratio s dopusta, na kutiji 'Drine' napisao mi je njezin odgovor. I danas točno znam što je na njoj pisalo, svaku riječ… Napisao je – "Žena se javila, plače... Čestitala je Novu godinu i pitala za razmjenu, ja to ne znam…" Čitao sam te retke iznova i iznova. Bilo je to nevjerojatno saznanje – da netko vani zna da sam živ, da me netko čeka. U onom mraku samice, te riječi na kutiji cigareta bile su jedini dokaz da još uvijek pripadam nekom svijetu izvan tih zidova. Kad sam izašao iz logora, tetka mi je potvrdila da ju je doista nazvao. Nikada ga više nakon toga nisam vidio, niti sam ikada saznao tko je on zapravo bio.

Torture koje smo prolazili, ne samo ja nego svi, bile su neopisive. Mnogi su prolazili i puno gore od mene. Ipak, cijelo sam se vrijeme nadao. Razmišljao sam – iako očeva imena nije bilo ni na jednom spisku – pa nemoguće je da će tek tako pobiti sve te ljude?! U jednom trenutku, onaj mi je kapetan zaprijetio da ću 30 godina ostati u zatvoru. Bio mi je to strašan psihički udarac, u tom mi se trenu činilo da oni doista mogu sve, da su gospodari života i smrti. No, u mislima mi je neprestano bio moj mlađi brat. Ponavljao sam u sebi: 'Izvući ću se zbog brata. Moram se izvući zbog njega'. I konačno, taj dan je došao. Razmijenjen sam 27. ožujka 1992. godine. Tek tada, kad sam prešao na slobodni teritorij, počeo sam shvaćati da sam preživio, ali prava borba za istinu o ocu tek je počinjala. Oca smo tražili preko Crvenog križa, ali odgovora nije bilo. 

Saznao sam da ga nema ni na jednom službenom popisu preživjelih, no tada su počele kolati svakakve priče koje su nam davale lažnu nadu. Za djeda su nam govorili da je viđen u nekoj psihijatrijskoj bolnici u Zagrebu, pa smo ga išli tamo tražiti, nadajući se čudu. Za oca su stizale vijesti da je u rudniku u Aleksincu, da je živ, ali ga negdje skrivaju... Svakakvih je priča bilo u tim godinama, sve dok nije postalo bolno jasno što se dogodilo. Godine su prolazile u tihoj patnji, dok je naša obitelj svaku obljetnicu dočekivala s istom prazninom. Svaki novi bager na vukovarskom tlu i svaka nova ekshumacija donosili su isti grč u želucu. Njegovo tijelo nije bilo identificirano među prvim žrtvama ekshumiranim S Ovčare, tek je nedavna revizija identifikacije, uz suvremene metode, sa sigurnošću utvrdila da je jedan od onih koji su tamo ostavili svoje živote upravo moj otac, Zvonimir. Bol zbog načina na koji je njegov život ugašen, u nama ostaje trajno“.

Priča o Zvonimiru Miljku nije samo priča o vojniku; to je svjedočanstvo o obitelji koja je tri desetljeća provela u limbu neizvjesnosti. To je priča o majkama, suprugama i djeci koji su svaku noć, punih 34 godine, lijegali s istim pitanjem: 'Gdje je?' Zvonimir je ubijen u zločinu koji ne poznaje ideologiju, već samo čistu, nepatvorenu mržnju prema onome tko brani svoj dom. Njegova identifikacija i pokop najsnažniji su demanti svima onima koji danas pokušavaju zamagliti jasnu sliku o tome tko je u Vukovaru bio žrtva, a tko agresor. Ovo nije samo čin ukopa; to je čin dostojanstva. Zvonimir Miljak više nije samo broj ili 'nestala osoba'. On je ponovno ime i prezime – sin, suprug i otac.

Kada je nakon sloma obrane grada i ulaska JNA, srpskih paravojnih formacija i četnika u bolnicu kao ranjenik zarobljen, a potom deportiran na stratište Ovčara gdje je bez milosti pogubljen, Zvonimir Miljak imao je četrdeset i jednu godinu.

Ćos, nismo te zaboravili.

Nakon identifikacije oca, Robert Miljak je, između ostaloga, napisao: "Trebao bih osjećati olakšanje, jer još uvijek ima mnogo obitelji koje ne znaju gdje su njihovi najmiliji, a nama je pružena mogućnost da mu osiguramo dostojanstven ispraćaj. Ipak, ne osjećam se tako. Nikada nisam imao priliku istinski ga oplakati i prežaliti. U početku je postojala nada, nada da će se pojaviti, ali ju je pojelo vrijeme. Osjećaji su pomiješani – tuga, ali i mir jer ćemo napokon zatvoriti jedno teško i bolno poglavlje našeg života...

Isus nas uči da praštamo. Ja ne mogu – niti oprostiti, niti zaboraviti. To je Božji zadatak. Neka odgovaraju za počinjene zločine. Neka mu je laka naša Hrvatska zemlja."

"Čujte me prijatelji moji, što vas crna zemlja krije, da vi niste hrabri bili, ne bi mi trobojnicu vili..."