U vrijeme tužnih obljetnica iz 1991. jedna priča sa Svilaje ostala je nekako u drugom planu.

Priča je to o skupini branitelja 126. brigade zarobljenih u Bešlića staje, zvjerstvima zloglasne Srpske Garde i krajinskih “teritorijalaca” iz Gračaca. I hrabrosti i dišpetu Sinjanina Mirka Hrgovića koji je svojim životom – a prije svega svojim herojskim držanjem - spasio i suborce, i civile toga kraja.

Samostalna satnija Satrić-Maljkovo-Potravlje dobila je 11. studenog 1991. zapovijed da se uvuče u neprijateljsku pozadinu, napadne njihove jedinice smještene na Babića brigu te zapovjedno mjesto kod gostionice Kenedi. Cilj akcije je bio navući srpske snage iz Otišića, kako bi se olakšala situacija na vrličkoj fronti.

No Srpska Garda bila je korak ispred njih. Zarobili su civila Ivana Vidosavljevića iz obližnjeg Potravlja i poveli ga da im bude vodič na padinama Svilaje. Gdje u zasjedi 12. studenog zarobljavaju deset hrvatskih branitelja.

Vidosavljevića ubijaju po povratku u njegovoj kući. Likvidiraju i Petra Hrgovića, oca budućeg pobjednika sinjske Alke Andrije i nogometaša Hajduka i Dinama Mirka. Te strica buduće splitske dogradonačelnice Jelene Hrgović Tomaš.
Svjedoci sa hrvatske strane i danas tvrde da Petar Hrgović nije dao nikakav povod. Potpukovnik JNA Rade Rajić u izvještaju je svojoj komandi kao izgovor za ubojstvo navodi da je Petar opsovao jednog pripadnika Srpske Garde. Te da ga je on zbog toga ubio.

Preostale zarobljenike pobunjeni Srbi vode u zatvor u Knin. Na daljnju “obradu”. Vode ih sve osim Mirka Hrgovića.

Njega brutalno premlaćuju. I traže da im po okolnim brdima pokazuje mjesta gdje se nalazi hrvatska vojska. Kao i naselja sa hrvatskim stanovništvom.

Zapovjednik izviđačko-diverzantske jedinice TO Gračac – SAO Krajina Slobodan Stanić potom naređuje pokret. U kombi se potrpalo 12 pripadnika jedinice. Dio domaćih pobunjenih Srba.

Dio oslobođenih robijaša iz zatvora u Srbiji. Spremni, kako je detaljno kasnije opisao jedan od sudionika tog pohoda, da iz kraja “očiste” i preostale Hrvate, i zaostale položaje Hrvatske vojske.

Rulja, dakle, spremna na rušenja, paljenja, ubijanja.

Sa sobom vode i Hrgovića. Ruke su mu vezane policijskim lisicama. Vode ga od jedne do druge točke i tjeraju da pokaže gdje su hrvatske snage. Hrgović uporno i tvrdoglavo odbija to učiniti.

Dana 13. studenog Stanić, Radivoje Radivojević zvan “Rade Šiptar” i Milan Babić Hrgovića odvode na Orlove stijene na Svilaji. Tamo ga ubijaju i bacaju u provaliju.

Jedna verzija govori da je Stanić naredio Hrgovićevu likvidaciju bijesan što od njega nije dobio ono što je tražio. Druga da je Hrgović došao blizu hrvatskih položaja i da je pokušao pobjeći. Te da je u tom bijegu ubijen.

Ono, pak, što je ostalo nerijeporno jest da Mirko Hrgović, unatoč svim batinama koje je dobio u tih nekoliko dana, neprijatelju nije izdao hrvatske položaje.

O tom herojskom činu pričali su, posvjedočili su zarobljeni Hrvati, i stražari u kninskom zatvoru. I pobunjeni Srbi u Potravlju.

Na mjestu njegove pogibije na Svilaji prije tri je godine podignut spomenik Mirku Hrgoviću.

Zapovjednik jedinice Stanić u odsutnosti je osuđen na 20 godina zatvora. Stanić je kraj rata dočekao u Vojvodini, gdje je jedan od viđenijih članova Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića.

Svojedobno je imenovan na fukciju stranačkog povjerenik u Somboru. Gdje daje intervjue novinarima u kabinetu tamošnjeg predsjednika skupštine. A srpske seljake savjetuje da nezakonito obrađuju državno zemljište.