Neprijateljske snage došle su pred Dumače i njihov je prvi tenk naletio na protutenkovsku minu pa su došli drugi tenkovi da ga izvuku. A Farkašić gori, kaos...

Bitka za Novi Farkašić, koja je završila velikom pobjedom branitelja, Crnih mambi, odvijala se 17. i 18. listopada 1991. i jedna je od nevjerojatnih priča o hrabrosti branitelja u Domovinskom ratu. Nje se, u povodu 30. obljetnice, prisjeća Petar Bajan…

Ujesen 1991. situacija na brojnim bojištima širom napadnute Hrvatske bila je teška. Oni koji su razarali bili su dobro opremljeni, naoružani, pripremljeni i obučeni za rat, a oni koji su branili, nedostatak su naoružanja, streljiva, opreme i vojnog znanja uglavnom kompenzirali svojim lavljim srcima, domoljubljem i hrabrošću, koja se u nejasnoj granici sljubljivala s ludošću. Danas, 30 godina kasnije, mnoge od tih ratnih priča s početka Domovinskog rata čine se nevjerojatnim, mogućim samo kao dio neke filmsko-scenarističke fikcije.

O jednoj takvoj priči svjedoči danas Petar Bajan, dozapovjednik 1. satnije 1. bojne 2. A brigade ZNG-a, prisjećajući se slavnih Crnih mambi. Vrijeme radnje je listopad 1991., a mjesto Novi Farkašić.

Petar Bajan srdačna je, dobrodušna, nasmijana, kao od stijene odvaljena ljudina koju je rat u svoj vrtlog povukao kao jedva dvadesetogodišnjaka. Bio je Prvi hrvatski redarstvenik, kalio se i pobjeđivao kroz borbe od Krvavog Uskrsa na Plitvicama preko Maslenice, Južnog bojišta do Oluje, pet je puta bio ranjen – jednom dva puta u sedam dana – i svaki se put, zajedno sa svim onim koncima i drenovima kojima su ga liječnici krpali i spašavali, svojom odlukom vraćao na bojišnice.

Na štakama na položaj

Prvi je put ranjen 2. rujna 1991. u teškim borbama oko Petrinje. Ležao je u sisačkoj bolnici kad su mu sredinom rujna došli suborci, prijatelji i ispričali mu o gubicima koje imaju. Bajan ustaje, pa se na štakama i s drenom u nozi vraća na položaje. Petrinja je pala, čitava linija obrane s desne strane Kupe pada, trebalo je čuvati most preko Kupe. Početkom listopada Crne mambe smještene su u selu Opatiji, tri kilometra od Pokupskog i ondje ih poklapa vatra neprijateljskog VBR-a pa stradava 20 ljudi. “Što mrtvi, što ranjeni. Neprijatelj je valjda saznao gdje smo pa nas poklopio VBR-om. Bili su trenuci šoka, rasula – ali nema povlačenja,” prisjeća se Pero Bajan. Štoviše, od Mambi se očekuje da odmah idu dalje. “Dobili smo zadaću da priđemo Nebojanu, da spriječimo neprijatelja u zauzimanju Letovanića. I krenuli smo za Nebojan, prebacivali se veslajući preko rijeke, u malom drvenom čamcu,” opisuje Bajan i objašnjava ondašnju situaciju. “Letovanić je dva kilometra udaljen od njihove raketne baze u Žažini. Ide redom – Nebojan, pa Dumače, pa Farkašić.” Crne mambe smještaju se u vatrogasni dom u Nebojanu, a neprijateljske snage tad su već pregazile Farkašić i stigle pred Dumače.

Neprijateljske snage došle su pred Dumače i njihov je prvi tenk naletio na protutenkovsku minu pa su došli drugi tenkovi da ga izvuku. A Farkašić gori, kaos. Bajan se prisjeća kako ga je tad brinulo što se puno vojske nalazi na malom prostoru i što će, ako ih neprijateljska artiljerija poklopi, puno ljudi stradati. Zbog toga je poslao izviđače da vide kakva je situacija u Farkašiću i ima li ondje neprijatelja: “I za pola sata izviđači se vrate i kažu kako ondje nema nikoga. Oni su, znači, zauzeli Farkašić, spalili ga i odmah išli dalje. Nisu nikoga ostavili da čuva taj položaj. I ja odmah izdam zapovijed da idemo, da se pripadnici 1. satnije smjeste u selo Farkašić.”

Crne mambe, njih 37, rasporedilo se u namjeri branjenja sela. Za njima odmah dolazi desetak mještana koji su se uokolo skrivali, i čuvši da je Garda zauzela Farkašić priskaču im upomoć. Idućih dana ondje zatečenim i popravljenim rovokopačem branitelji kopaju kanale oko sela i ukopavaju se. Međutim, napadi na njih su svakodnevni.

Tuku nas sprijeda, straga, tuče sve po nama

A onda sviće 17. listopada 1991.

“Bio sam zapovjednik, bio sam logističar, bio sam sve što je trebalo biti,” smije se Petar Bajan dok se prisjeća. Kao i prijašnjih dana otišao je do Letovanića po hranu i putem saznaje kako po Farkašiću tog dana tuku više nego inače – i haubice, i minobacači, i višecijevni raketni bacači, i avijacija, sve tuče. “Ja se vratio čim sam uzeo hranu, podijelili je ljudima da bar imaju što jesti. I nemaš šta sad, oni tuku, ne možeš nigdje, mi čekamo. Kartamo belu. Kartali smo tako 2-3 sata, kad je odjednom sve utihnulo. Znali smo da sad kreće pješadijski napad.”

I krenuo je. Pješadija i tenkovi iz smjera Gline – Vratečkog. Bajan zapovijeda da dio snaga ondje zauzme položaje i drži ih. Napad traje oko dva sata, a onda počinje napad s druge strane, taj put iz pravca Petrinje, koji dočekuje i odbija drugi dio Crnih mambi. “Oni su mislili kako ću ja sve snage poslati dolje, zbog prvog napada, ali nisam. Prvi napad trebao je poslužiti tome da pošaljem dolje sve snage, da ovdje ne ostane nitko pa da nam dođu s leđa i da nas zatvore. Nisu uspjeli. Tukli smo se s njima satima, baš smo se tukli, odbili ih, oni su imali velikih gubitaka, puno mrtvih i ranjenih, a mi ni jednog ranjenog.” No, u toj vatri i kaosu, mještani civili u strahu su pobjegli uvjereni kako naši gube, kako je neprijatelj ponovno zauzeo Farkašić i kako su branitelji u borbama pobijeni. “Tako su oni rekli našima da je selo palo, da smo svi mrtvi – i tako su naši počeli udarati po nama misleći kako su u Farkašiću samo neprijatelji i kako tuku po njima. Znači, tuku nas jedni sprijeda, drugi straga, tuče po nama sve – a veze su nam blokirane. I tek kasno u noći, oko 22 sata nekako se veza odblokirala i ja javljam da smo svi živi, da nismo ni pedalj izgubili i da prestanu pucati po nama. I tražim pomoć – a oni kažu: ‘Sve što imamo, to ste vi’. A mi više ni jedne Ose, ni jedne Zolje, sve smo ispucali, nemamo ništa. I šta sad?”

Kaže Bajan kako je nakon tog razgovora samo rekao: “Ma ja ću noćas naći streljivo.” S još jednim suborcem sjeda u auto, odlaze u noć, stižu u vojarnu Trstenik. “I dobivam Ose, Zolje, ručne bombe, municiju za mitraljez, automatsko oružje, sve što nam je trebalo to smo dobili i odmah – nema odmora, nema spavanja – vraćamo se nazad. U Farkašiću smo bili oko pet ujutro. Dijelimo streljivo koje smo dovukli, neka se svi popune – a ja više gledat ne mogu, ja idem malo leći. I ne znam jesam li spavao 15 minuta kad ulijeće stražar i viče: ‘Tenkovi! Tenkovi!’ Ustanem, idemo da vidimo šta je i nađemo tri njihova tenka netaknuta, ostavljena od sinoć. Uzmem jugoslavensku zastavu s antene jednog tenka i stavim je sebi za opasač.”

A njima taman doručak

Sjeća se Bajan i hladnoće tog mutnosivog svitanja od prije 30 godina, jutra 18. listopada, i neprobojne magle koja se spustila nad bojištem koje je noć prije gorjelo. I sjeća se kako je u dubini sebe imao potmuli osjećaj – nešto tu ne valja, nešto je čudno.

“Od onoliko mrtvih i ranjenih koliko su imali, sad nigdje nikoga. Nešto ne štima. Uzmem pet dobrovoljaca, mislio sam da odemo 2-3 kilometra, da vidimo gdje su njihove snage. I krenemo, ja na čelo, petorica iza mene, idemo putem koji je čitav prekriven redenicima mitraljeza, okvirima za municiju, krvavom odjećom, zavojima, moglo se grabljama kupiti. I idemo parsto metara, magla je, prst se ne vidi – kad, skoro udarim u tenk. Ja pored njega – al evo još jednog tenka. Pa još jednog. Šest tenkova! I odjednom shvatimo da smo mi usred njih. Taman oni doručkuju – idu u koloni, po jedan, postrojeni, onaj iz manjerke vadi čaj, daje im po paštetu i četvrtinu kruha. A mi gledamo. Ja onako, ko na pozdrav, mahnem onom zastavom koju sam maloprije skinuo s tenka. Odande mi klimnu i odzdrave. I šta sad?”

Pero Bajan pamti i adrenalin, i bubnjanje u sljepoočicama, i valove straha, i nevjericu. U tih minutu-dvije svaki atom čovjeka drhti, propinje se i izgara u pokušaju traženja izlaza. “A šta da vam kažem? Najvažnije je u tom trenu bilo ostati miran. Šapnem mojima: ‘Budite mirni, ostanite kraj mene, ne diraj oružje’ – jer više ima njih nego mi imamo metaka. A ni potrčati ne možemo, naokolo je minsko polje.”

U međuvremenu dolazi još nekoliko pripadnika Crnih mambi koji su krenuli pomoći Bajanovoj grupi. Dio njih još ne shvaća punu dramatičnost situacije – od magle i ne vide kolika je neprijateljska sila na dvjestotinjak metara od njih. Bajan situaciju odlučuje razriješiti najluđom od svih odluka – napast ćemo ih. Dvojicu koja su došla s Osama raspoređuje i kaže: “200 metara ispred su njihovi tenkovi. Kad ja kažem, vi pucajte ravno ispred – nema nišanjenja, samo tuci u maglu, promašit ne možeš.”

“Artiljerija, pali!” – i obje su Ose opalile

Tog jutra u magli oko farkašićkog groblja bilo je 13 Crnih mambi. Prema kasnije zaplijenjenim dokumentima, neprijateljskih je vojnika po formaciji ondje bilo 3000 – 3500. Petar Bajan imao je ravnih 20 godina, još uvijek nezacijeljenu nogu pokrpanu nakon prvog ranjavanja jedva mjesec dana ranije, imao je nešto malo na brzinu prikupljenog vojnog znanja – i imao je golemo, lavlje srce kad je iz petnih žila, puna grla zaorio: “Gospodo vojnici, imate pet minuta da se predate. Opkoljeni ste!” A nekoliko trenutaka kasnije, kad je nastalo glavinjanje, panika i stampedo među neprijateljima, Bajan je zaurlao “Artiljerija, pali!” – i obje su Ose opalile.

“E, onda je nastao krkljanac! Juriš-hura! Nas 13 jurišamo na njih, ne damo im da uđu u tenkove, pješadija im se rasula ko rakova djeca, pješadija-bježanija, mi kako napredujemo tako uzimamo oružje koje oni ostavljaju i opet tučemo po njima. Ostao im Pinzgauer pun Zolja i Osa, mi uskočimo i odmah time po njima. Tako smo ih izgurali jedno 500 metara. Bili su u rasulu, bježali su i ostavljali mrtve, ranjene,” zaključuje Petar Bajan priču o povijesnoj pobjedi u bitki za Novi Farkašić.

Branitelji su tad neprijatelju nanijeli goleme gubitke, uništili mu i zarobili dio oklopnih snaga te ga protjerali sve do Glinske Poljane. Na Banovini nakon toga tijekom rata neprijatelj više nije uspio zauzeli niti centimetra. Sa 1991. godine osvojenih položaja krenulo se 1995. u Oluju.

U Novom Farkašiću obranjen je Zagreb

“Bitka u Farkašiću prijelomna je zato što je to prva bitka dobivena na Banovini i preokrenula je cijeli Domovinski rat. Plan je bio da neprijateljske snage idu u poluokruženje Zagreba. Da su neprijateljske snage iz Petrinje prešle preko mosta, spojile bi se prvo s raketnom bazom u Žažini, išle bi lijevo i spojile se s Velikom Bunom, a od Bune idu na aerodrom. Odatle se spajaju s Maršalkom i dovode cijeli Zagreb u poluokruženje, do Dugog Sela, jer su kasarne bile i u Dugom Selu. To je bio cilj. Kad smo zaplijenili njihovu dokumentaciju u Farkašiću, to se potvrdilo. Ta je bitka i podigla moral branitelja na tom području jer su se bili zaredali porazi, gubilo se i ginulo se. U velikoj bitki za Novi Farkašić imali smo dvojicu poginulih. Malo, ali opet previše”

“Osjećaji se miješaju. Ponos što smo pobijedili i tuga zbog prijatelja kojih više nema. Neki su poginuli u borbama, neki umrli kasnije. Svake godine, na obljetnicama, sve nas je manje.”

Tekst: Lada Puljizević

Foto: osobna arhiva Petra Bajana, Lada Puljizević