Inkulturalizacija nema nikakve šanse

Godišnji odmori uvijek su prilika da se ljudi međusobno druže i izmjenjuju iskustva. Tako sam nekim čudnim spletom okolnosti ove godine imao priliku susresti jednog turskog državljana koji živi i radi u Njemačkoj. Gospodin Kemal živi sa suprugom i četvero djece u okolici Tübingena. Gospođa radi u njemačkoj policiji kao „Dolmetscherin“ (prevoditeljica), a gospodin Kemal je građevinarac. Došli su u Hrvatsku na odmor. Već osmu godinu zaredom provode godišnji odmor u Lijepoj Našoj. Hrvatsku smatraju najljepšom zemljom za odmor. Ljetovali su već u Poreču, Crikvenici, a ovogodišnja destinacija bila im je Novi Vinodolski. Sreli smo se kod mog prijatelja koji je iz Novog Vinodolskog i bavi se turizmom, iznajmljivanjem apartmana. Druželjubivi Turčin u vrlo kratkom vremenu pričao mi je o mnogočemu, uz domaću rakiju kućedomaćina i prijatelja Lea. Iako je Hrvatska  zbog korona virusa bila na crvenoj listi mnogih zapadnoeuropskih zemalja, oni su svejedno odlučili ljetovati u Hrvatskoj. Ono što posebno oduševljava jesu njihovi zanos i sreća kada pričaju o Hrvatskoj kao najljepšoj zemlji za odmor.

Sve je politika

„Alles ist Politik“, reče Turčin. Potvrdio sam njegovu izjavu. Žalio se kako je na austrijsko-slovenskoj granici morao dugo čekati na ulaz u Sloveniju. Iako postoje četiri vozne trake, turiste propuštaju samo po jednoj traci. Priprostom, jednostavnom Turčinu Kemalu jasno je da je to politika tih zemalja – da nekako uspore, iznerviraju turiste koji putuju u Hrvatsku. „Alles ist Politik“, reče on ponovno. A Leo nadoda: „Uvijek je tako bilo i bit će“. Velik dio zapadnih zemalja stavio je mogućim turistima iz svojih zemalja na crvenu listu svako putovanje u Tursku, nastavi Kemal na tečnom njemačkom jeziku. Unatoč tome, svjedoči on, u Turskoj, u Istambulu i drugim gradovima, ne može se naći ni u jednom hotelu slobodnu sobu, krevet za noćenje. Prozirna je to politika, nastavi Kemal. Ako je korona kriza u Splitu, onda nije u Novom Vinodolskom, nadoda Leo. Kada smo saznali preko interneta od gospodina Lea za situaciju s koronom u Novom Vinodolskom, krenuli smo bez imalo dvoumljenja na odmor u Hrvatsku.

Erdogan vrlo dobar predsjednik

Upitah sugovornika: „Ist Erdogan gute President, oder nicht?“ Odgovorio mi je da je Erdogan odličan predsjednik. Podigao je, prema njegovim riječima, Tursku i njezinu ekonomsku i političku moć na još višu razinu u svijetu. Od Turske je napravio snažnu državu koja je toliko moćna da pomaže financijski svojim susjedima. Stvorio je vrlo brzo u svijetu imidž Turske kao jake i moćne države.

Islamske bogomolje i džamije u Njemačkoj

Zanimalo me kako se rade novi bogoštovni prostori i džamije u Njemačkoj i tko to financira. Rekao mi je da većim dijelom gradnju džamija financira Turska. Njemačka država daje samo osnovne priključke – struju, vodu itd – a sve ostalo financira turska država i Turci koji žive i rade u Njemačkoj. Dok je nekim našim Hrvatima, katolicima, teško plaćati crkveni porez u Njemačkoj, Turci bez problema, kako tko, izdvajaju za gradnju novih džamija i bogomolja po 20, 50 ili više eura. Sugovornik Kemal pojasnio mi je da gotovo svako selo u Njemačkoj gdje žive Turci ima islamsku bogomolju (prostor za molitvu). Na pitanje ide li on u džamiju odgovara: kada stignem vrlo rado idem na molitvu. Upitah ga: a tko plaća vaše hodže u Njemačkoj? Tko im daje plaću? Kemal mi odgovori vrlo kratko: Turska država. Nastavio sam propitkivati. Posjećuje li vas i vaše obitelji hodža barem jednom godišnje? Da, posjećuje, pogotovo ako netko od naših ima neke probleme. Imamo njegov broj mobitela i zovemo ga da nas posjeti. Bio sam radoznao i upitao ga gdje se ukapaju oni Turci koji umru u Njemačkoj. Najčešće u Turskoj, odgovori Kemal. I nastavi: Ja plaćam 50 eura godišnje turskoj državi. Ako netko umre u Njemačkoj iz moje obitelji, bit će pokopan u Turskoj. Ondje će biti osigurano sve – grobno mjesto, sprovodni obredi, plaćen prijevoz pokojnika na mjesto ukopa. Baš sve. Pa, neka mi sada netko kaže da turska država nije dobro organizirana i da ne brine o svojim državljanima, pomislih u sebi. Dakako da me zanimalo pitanje jezika, jezik i način komuniciranja u turskim obiteljima kada su u kući ili stanu. Na kojem se jeziku odvijaju razgovori u turskim obiteljima, na turskom ili njemačkom? Dobio sam vrlo brzo jasan odgovor: U obitelji, u kući ili svom stanu razgovaramo obvezno turski, a na ulici, na javnim mjestima na njemačkom jeziku.

Koju televiziju, koje tv. programe gledaju Turci koji žive u Njemačkoj

Prema onome što sam mogao zaključiti iz razgovora sa sugovornikom Kemalom uz ispijanje kapučina i domaće rakije, turske obitelji na radu u Njemačkoj dobro znaju što će i kakve programe gledati na televiziji. Netko bi možda pomislio da će gledati jednu od mnogih moćnih, najutjecajnijih njemačkih televizija. Ne, sasvim suprotno. Kemal svjedoči da njegova obitelj doma obvezno govori turski i obvezno gleda tursku televiziju preko satelita. Njemački programi su im od drugotnog značaja. U srži turskog naroda, kao i kod Židova, dakle, velika je ljubav prema materinjem jeziku, prema domovini, islamskoj vjeri i običajima. To je za njih nešto jako sveto, vrijedno, što brižno njeguju i na što s poštovanjem gledaju. Kakva akomodacija, kakva asimilacija ili integracija u njemačku kulturu i običaje? Oni su, po mome skromnom sudu, država u državi.

Integracija u njemačko društvo i mogućnost asimilacije

Taj kratak razgovor s Turčinom Kemalom uz kapučino i rakiju skinuo mi je sve moguće mrene s očiju, svi prividi, svi snovi i planovi kancelarke Angele Merkel i drugih zapadnih političara. Kako ćeš nekoga integrirati u njemačko, francusko ili neko drugo društvo, ako u zemlji gdje je samo na radu, želi samo zarađivati, a ne poprimati manire, ponašanja ni preuzimati kulturu naroda s kojim živi? Kako ćeš ga integrirati, „ponjemčiti“? Nema šanse! Po vjeri je vrlo čvrsto vezan uz islam. U Njemačkoj može prakticirati vjeru i biti na obredima gdje god želi. Ako je nama Hrvatima, katolicima, Rim središte katoličanstva, a jest, Turcima koji su u Njemačkoj njihov centar islama jest džamija u Kolnu, koja, kako reče moj sugovornik, ima upravo tu zadaću. Veliki broj islamskih bogomolja i džamija, njih preko 2.500, u Njemačkoj su zapravo „tursko ozemlje“, tursko tlo. Džamije su vlasništvo turske države jer ih je ona izgradila, uz pomoć novca Turaka u Njemačkoj. Svaki se Turčin može osjećati u džamiji u Njemačkoj kao u svojoj obitelji ili kao u Turskoj. Uostalom, hoće li nagovori, molitve i navještaj hodže biti za duh integracije ili za državu Tursku koja ih plaća? Odgovor se zna. Za Tursku dušom i srcem. Hoće li se diviti Turci na radu u Njemačkoj Angeli Merkel ili Erdoganu? Vjerojatno Erdoganu i Turskoj. Turska im je matična zemlja, koja ih nije zaboravila ni u tuđini. Zašto bi onda Njemačka bila njima „erste, oder zweite Vaterland“, prva ili druga domovina? Ni to nema smisla. Čemu? Zbog čega? Kad umre jedan Turčin, već je sve organizirano da ga prebace u Tursku, na rodnu grudu, i ondje ukopaju. Dalekovidnost i vizionarstvo turskog predsjednika Erdogana znamo još iz prošloga stoljeća, iz osamdesetih godina, kada je jasno pred mnoštvom okupljenih Turaka u Kolnu, centru turskog islama u Njemačkoj, poručio da mu zemljake nitko ne može siliti na integraciju. Hrabro, zar ne? Neka neki zapadni političar ode u Tursku, u glavni grad Turske, pa neka pred masom domicilnih ljudi kaže da se crkve i bazilike ne smiju pretvarati u džamije! Ishod takvog govora, kad bi ga se neki europski političar i usudio održati, vjerojatno možete sami predvidjeti. Živjele nam „napredna“ Europa i njezine „dalekovidne“ političke „elite“.