Svaki zločin nije jednak. Milorade, je li ti poznato ime MARTINE ŠTEFANČIĆ?

U noći sa 20-og na 21. Ožujka 1992. god. oko 3 sata po noći u obiteljskoj kući ubijena je Martina Štefančić 4. i njezina baka Bernadica Štefančić dok je stric malene Martine ‘Željko Štefančić’ teško ranjen i pukim slučajem ostao živ.

Jedno od najtežih svjedočenja koje sam imao priliku slušati je definitivno razgovor između Zdenka Štefančića “Plavi 5” (oca ubijene Martine) i Ivice Arbanasa “Lipi” prvog zapovjednika obrane Vukovara kao i zapovjednika 4. Vukovarske bojne 3. Gardijske brigade kojoj je pripadao i Zdenko Štefančić a u istoj obnašao dužnost zapovjednika voda, zadnji zapovjednik na silosu Đergaj, zapovjednik voda u Jadranskoj ulici u Borovu naselju te zapovjednik voda na Sajmištu gdje je po treći puta teško ranjen!

Razgovor koji je krenuo u uredu mog obiteljskog doma vladala je tolika napetost u zraku da se doslovno mogla parati sa škarama, napetost jer će Zdenko Štefančić po prvi puta iznijeti javno svoj pogled na tijek bitke za Vukovar, način kako je završio u logoru gdje je osuđen na smrt i kako je u istom saznao za smrt svojih članova obitelji!

Kada su u logoru uspjeli saznati da je Zdenko Štefančić bio na Motoroli “Plavi 5.” jer ga je suprotna strana imala priliku slušati za njega su krenuli teški dani u, a sve iz razloga jer je neprijateljskoj vojsci JNA, teritorijalcima i srbočetničkim paraformacijama nanosio teške gubitke u bitkama od Borova naselja pa sve do Sajmišta.

Onoga dana kada su saznali tko je u biti “Plavi 5.” odakle je rodom i koja mu je adresa stanovanja nedugo iza toga su pogubljeni njegovi članovi obitelji a to je saznao na način kada su ga u logoru posjećivali pripadnici srbočetničkih paraformacija uz neizostavno batinanje, upućene psovke te psihofizičko maltretiranje dali naslutiti da mu je obitelj ubijena.

Potvrdu je nažalost dobio izlaskom iz logora!

No tu nije krenula Zdenkova tragedija i rana koja je obilježila njegov teški životni put i križ koji nosi na svojim ramenima.

Još u mjesecu rujnu 1991. nakon što su nakon teških i bjesomučnih srbočetničkih pješačkih napada iz smjera Bršadina potpomognuti zrakoplovstvom i topništvom JNA bili primorani njih 15-orica branitelja napustiti silos Đergaj te se povući i utvrditi svoje nove položaje u Jadranskoj ulici u Borovu naselju.

Nakon svega dva dana kada su se Zdenko i njegovi pripadnici uspjeli konsolidirati i sabrati upoznaje obitelj Jelić, majku i dvoje dijece koje su živjele u susjednoj Unskoj ulici svega pedesetaka metara iza njihovih leđa.

Svaki dan su im majka i dvije kćeri obitelji Jelić u znak zahvalnosti što ih štite i čuvaju od srbočetničkih i JNA agresora kuhale kavu, pekle kolače i donosile na položaj.

24. rujna 1991. odlučile su njih nekoliko pozvati da dođu do njih doma kako bi u miru popili kavu te u ratnom vihoru barem na trenutak osjetili toplinu obiteljskog doma.

I tako dok su majka i starija kći sjedile za stolom i pričale sa Zdenkom i još nekoliko gardista najmlađa kćer Gracuela Jelić je kuhala kavu i u tom trenutku se čuje zvižduk minobacačke granate koja pada u dvorište obiteljskog doma a krhotina granate (geler) probija prozorsko staklo kuće i pogađa u predjelu leđa malenu Gracuelu koja je u kuhinji kuhala kavu, uspjela je samo vrisnuti!

Zdenko automatski skače da pomogne djevojčici i u trku od stola prema kuhinji pada druga granata u dvorište kuće i lakše ranjava Zdenka u ruku.

Bez obzira na ranjavanje Zdenko pokušava zaustaviti obilno krvarenje malenoj Gracueli te preko Motorole poziva hitnu medicinsku pomoć da se žurno uputi u Unsku ulicu kako bi pokušali spasiti malenu Gracuelu Jelić koja je tada imala svega 15. godina!

Ubrzo stiže hitna pomoć i Zdenkovi zapovjednici koji su čuli poziv preko Motorole, djevojčicu odvoze u Vukovarsku bolnicu no nažalost malena Gracuela je izdahnula još na Zdenkovim rukama...

Ono što Zdenka Štefančića uz težak životni križ koji nosi najviše muči činjenica što za zločine ovih nevinih civilnih žrtava dijece nikada i nitko nije odgovarao a akteri istih su odavno poznati!

Sve ove nemile događaje pokušava potisnuti i nemisliti o njima svakodnevnim obvezama oko svojih životinja koje uzgaja a utjehu pronalazi u razgovoru sa svojim suborcima i prijateljima koji su zajedno sa njime prolazili pakao Vukovara...

U prilogu prilažem slike sa očevida ubijene Martine i Bernadice Štefančić koje su tada na okupiranom području RH u Borovu selu izradili pripadnici milicije tkz. SAO KRAJINE a nepoznat pošiljatelj ih ubacio u poštanski sandučić obitelji Štefančić, prilažem i video uradak iz Vukovarske bolnice gdje se obrađuje ubijena Gracuela Jelić!

Sve ovo prilažem iz razloga kako bih posjetio i osvjestio sve one monstrume koji brane, zataškavaju i štite agresore i zločince koji su počinili ove gnjusne zločine uz napomenu:

“NIKADA NEĆEMO PRIHVATITI DA JE ISTINA GOVOR MRŽNJE ŠTO NAM VI NAMEĆETE, NITI ĆEMO VAM DATI MIRA DOK ZLOČINCE NE PROCESUIRATE!”

Svaki zločin ima i svoje ime. Jesu li procesuirani. Imena znamo. Milorade, založi se za funkcionirane pravne države, neka DORH odradi svoj dio posla. Imena su poznata i rečena na jednoj tiskovnoj konferenciji, zahvaljući istrazi Nikole Kajkić.