U pokušaju ilegalnog ulaska iz Srbije u Hrvatsku glumili da su na biciklističkoj turneji!

Četiri muškaraca na biciklima stigla su na granični prijelaz Batina sa srbijanske strane i ležerno pokušali nastaviti biciklirati u Hrvatskoj. Izgledali su kao članovi biciklističkog kluba na turneji koje su tijekom ljeta – a ovaj se događaj zbio 1. rujna ove godine nešto iza 20 sati – vrlo popularne.

Vidjelo se da su uložili trud u prezentaciju: bili su jednako odjeveni, bijele majice imale su isti logo i natpis Bellastoria. Majice s logom, inače, izrađene su za projekt za djecu pod nazivom Bellastoria, koji uključuje ljetne kampove i radionice. Organizator projekta su biskupije talijanske regije Lombardija.

Kad ih je zaustavila hrvatska policija, tvrdili su da su članovi biciklističkog kluba i da moraju nastaviti turneju po Hrvatskoj. Tour od Croatia, ponavljali su. No, stvarna priča malo je drugačija – bila je riječ o Afganistancu i tri Iranca koji su na ovaj, osebujan i originalan način, ilegalno pokušali ući u Hrvatsku pa onda dalje na zapad, očito inspirirani dugom povijesti sporta kao instrumentom bijega iz domovine.

Kada se govori o međunarodnim sportskim natjecanjima, redom se spominju rezultati, rekordi i medalje.

Rjeđe se govori o drugoj strani takvih događaja – činjenici da se i dan-danas sportaši i prateće osoblje, koje legalno stigne u zemlju domaćina natjecanja, ne vraća kući, već zatraži azil ili jednostavno nestane, piše Večernji list

Tako je od četiri nigerijska sportaša koji su se natjecali u Puli jedan – doduše nakon neuspjelih prijelaza granice sa Slovenijom te prijave gubitka dokumenata – zatražio azil u Hrvatskoj. O tome, po nekim navodima, razmišlja i dvojac koji je za sada po neutvrđenim okolnostima – iako on za to krivi hrvatsku policiju – završio u BiH.

Sport kao instrument bijega nije nestao završetkom hladnog rata, kad su, primjerice, Olimpijske igre završavale masovnim bijegom. Iz Melbournea se 1956. kući nije željelo vratiti 30 Mađara, a igre u Münchenu 1972. čak je 117 sportaša iskoristilo za ostanak na zapadu. Samo su se države iz kojih dolaze prebjezi promijenile.

– Na svakom većem sportskom natjecanju ostane dio stranih sportaša i države organizatorice spremne su na to – kazao je lani Peter Beattie, organizator Igara Commonwealtha, kad je 26 sportaša iz Kameruna, Ugande i Ruande odbilo napustiti Australiju. Što se događa s njima, ovisi.

Neki odmah zatraže azil, kao sportaš iz Sudana koji je ušetao u policijsku postaju prije negoli su Olimpijske igre u Londonu 2012. i počele. Neki dobiju azil, drugi budu odbijeni i vraćeni u matične države. Veliki dio nestane bez traga, kao 11 izviđačica sa Svjetskog skupa u Švedskoj 2011.

Neki pak pobjegnu, i to doslovno, tijekom samog natjecanja – prije nekoliko godina tijekom Londonskog maratona – Mami Konneh Lahun iz Sierra Leona, nakon što je trčala 2 sata i 46 minuta i ušla 20. u cilj, nastavila je trčati i nestala.