Nisam ja postao simbol otpora, niti moj udarac. Svi oni ljudi, koji su se tog dana branili, su simboli. To je bio ustanak svih. Ali ja sam bio Boban, Dinamova desetka i to je bila razlika. Mnogi tvrde da sam riskirao tada više nego ostali. To nije istina. Riskirao sam možda svoju karijeru, ali u onom kontekstu, to ne znači ništa. Moj pravi impuls i jedini koji je mene, i sve nas vodio, bila je želja sa slobodom od režima.

Nedavna izjava kapetana brončane generacije Hrvatske, koju je dao u sklopu velikog intervjua jednoj inozemnoj tiskovini, možda na najbolji način sažima njegove doživljaje i osjećaje o 13. svibnju 1990. i krvavim događanjima prije neodigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde. S vremenskim odmakom od više desetljeća, temeljni odnos Zvonimira Bobana prema tom događaju ostao je zapravo isti.

Razgovarali smo u brojnim prilikama svekolikih evociranja toga dana o suštini stvari. Bilo je primjetno da se iz godine u godinu intenzivirala želja da ga se prestane doživljavati kao junakom 13. svibnja 1990.

arhiva SN

Istinski junaci

Njegova reakcija uzvraćanja udarca milicajcu odnosno stremljenje da pomogne ozlijeđenom navijaču u totalnom kaosu koji je zavladao na travnjaku Maksimira dio je kolektivne memorije o danu koji se simbolički smatra najavom raspada bivše Jugoslavije.

Boban je zaslužio veliki respekt navijača Dinama, ali kako je više puta naglašavao, toga su dana i neki drugi dobili udarce pendrekom i krenuli zaštiti navijače. Među njima i Vjekoslav Škrinjar, pa Josip Kuže. No, po Bobanu su najveći junaci bili navijači Dinama odnosno svi oni koji su toga dana praktično, ali i simbolički snažno pružili otpor režimskoj represiji i nepravdi. Tri desetljeća kasnije upitali smo i druge muške članove obitelji Boban kako su doživjeli događanja iz Maksimira, i pogotovo kako su živjeli dane nakon toga...

Dražen Boban je stariji od brata Zvone skoro tri godine. Danas vrlo uspješni ugostitelj, nekad je kao igrač jako puno obećavao. Plemeniti vezni igrač, kreativac koji je igrao u Dinamu, Hajduku, Olimpiji, Samoboru, nekoliko švicarskih klubova. U odnosu na brata imao je manje agresivnosti i eksplozivnosti, ili kako bi on kazao, “Zvone je bio nešto drugo”. Ono što krasi taj bratski odnos je iskrenost. Dražen Boban je uvijek bio silno ponosan na svog slavnijeg mlađeg brata i njegov najveći navijač.

Vjerojatno mnogi, pogotovo mlađi ljudi, ne znaju da je i on bio dio momčadi Dinama za tu nikad ne odigranu utakmicu. Na klupi je prije utakmice sjedio sa Zdenkom Miletićem, Damirom Lesjakom, Dževadom Turkovićem, Igorom Cvitanovićem...

- Ha, što bih kazao a da već nije rečeno, opisano, analizirano. Bilo je toga dana sve tako burno i nabijeno presnažnim osjećajima - kaže Dražen Boban. - Trener Kuže nam je vikao da krenemo prema svlačionici, jer prema svemu što se događalo na terenu bilo je jasno da utakmica neće moći započeti. Bio sam 5-6 metara od Zvone. Onda se on u jednom trenutku naglo okrenuo i potrčao, a u onom metežu nisam više mogao vidjeti gdje je i što se događa.

Nije vidio trenutak kad mu se brat sukobio s milicajcem.

- Na terenu je vladao kaos. U jednom trenutku sam čuo snažan huk s tribine, toliko dojmljiv da se i danas naježim kad se toga prisjetim. Bila je to, kako sam kasnije mogao vidjeti i čuti, taj trenutak kada je Zvone uzvratio milicajcu koji ga je udario pendrekom...

Ubrzo su se igrači svi povukli u svlačionicu. Život potom?

- Bilo je pomalo svega, napetosti najviše. Tada je bila jako popularna radio stanica Velika Gorica i jedan hrabriji novinar pozvao je Zvonu u emisiju, pa su mu čak direktno u eteru neki otvoreno prijetili. Ali prošlo je i to...

arhiva SN

Pod prismotrom milicije

Njihov otac Marinko Boban bio je toga dana na tribini uz suprugu Mariju i kćer Ivu. Kako je on proživljavao ta događanja, je li se uplašio za sinove dolje na terenu?

- Bilo je na stadionu jako napeto i naravno da postoji zabrinutost svakog roditelja za svoje dijete. U svoj toj borbi koja se događala na terenu, i na tribinama je bilo vrlo napeto. Ljudi su bili na nogama i bilo je teško pratiti što se dolje točno događa. Sjećam se da je Zoran Mamić, koji je tada bio mlad igrač i sjedio je blizu nas na tribini, priskočio u pomoć i u onom metežu koji se događao i među publikom, odveo moju kćer Ivu s tribina do mog auta. Kasnije sam dočekao i Zvonu i Dražena, te smo otišli kući.

Dani poslije toga nisu vam bili baš lagani?

- Nisu, jer uznemiravali su telefonom, pogotovo po noći. Zivkali su i u 3 sata poslije ponoći i prijetili. Stizala su nam doista gnjusna pisma. Nije mene osobno bilo strah, naprotiv, ali sam brinuo za obitelj kako će se nositi sa svim tim pritiskom. Zato sam u jednom trenutku odlučio da isključimo telefon, ali mjesto stanovanja ostalo je isto.

U to prvo vrijeme, doduše, nekih dva tjedna, Zvone Boban je bio oprezniji. Dolazio bi kući preko dana, gdje je stalno bio pod prismotrom ondašnje milicije, čiji su službenici dežurali u službenom vozilu. Bio je to određeni pritisak na njega i obitelj. Zato je navečer odlazio prenoćiti kod djevojke mu Leonarde, ali i kod velikog prijatelja Mladena i drugih. Spavao bi i u klupskom hostelu na Hitrec-Kacianu, gdje bi ga u diskreciji sproveli ondašnji čuvari...

Marinka Bobana pitali smo i o kasnijoj borbi i za Zvonin nastavak karijere?

- Da, trebao je ići u Beograd zbog disciplinskog postupka. To nije bila baš ugodna situacija i išao sam s njim. Nismo imali nikakve značajnije neugodnosti kad smo došli, možda nas nisu ni prepoznavali ljudi.

Kažnjen je s devet mjeseci zabrane igre, nije mogao na SP u Italiju, ali opći je dojam slijedom najava sankcija iz FSJ da je moglo biti i gorih epiloga?

- Moglo je biti svega, ali tada nam je od velike podrške bio Miljan Miljanić. Vrlo fair se u svemu ponašao i Branko Bulatović - naglasio je Marinko Boban, koji je svakako bio presudan faktor, uz kvalitete igrača, da se karijera njegovog mlađeg sina Zvonimira vine na svjetske razine.