Udbaš koji je pratio Tuđmana, Kuharića, Gotovca: “Sve što danas u Hrvatskoj živimo je nastavak udbaške elite”

Bio je nevidljiva sjena braći Marku i Vladi Veselici, Vladimiru Šeksu, Vladi Gotovcu, Anti Kovačeviću, Ivanu Zvonimiru Čičku i Draženu Budiši. U stopu je pratio kardinala Franju Kuharića i biskupa Đuru Kokšu, Majku Terezu, započinje Novi list intervju s bivšim agentom Uprave državne bezbjednosti, poznate kao Udba, Željkam Kekićem Paukom. A sredinom srpnja 1980., pratio je objekt “Lasta”, što je bio pseudonim za bivšeg predsjednika Franju Tuđmana.

Kekić je bio špijun jugoslavenske tajne policije čitavo desetljeće, od 1980. do 1990. Udbine lojalne oči i uši na terenu. Čovjek koji je volio svoj posao. No, onda je ljudima koje je godinama pratio odlučio priznati grijehe. Pokajao se. Ili, kako on kaže, sam sebe lustrirao. Prvo je to ’91. učinio s Dobroslavom Paragom i Antom Paradžikom u Bosiljevu, gdje je s dvojcem sudjelovao u formiranju prve postrojbe HOS-a. Je li to stvarno bio prelazak na drugu stranu ili je i HOS bio, kao što se često sumnja, dobrim dijelom projekt UDBE? To je pitanje koje mu, očito, nitko nije niti postavio.

Žrtva i progonitelj

S jednim od svojih “objekata”, Antom Kovačevićem, Kekić je napisao knjigu “Čovjek i njegova sjena”. O njihovom odnosu istoimeni je dokumentarni film snimio i HRT. Prikazan je, prisjeća se Kekić, u udarnom terminu nakon Dnevnika. Iako je trebala, repriza nikad nije dospjela na program, a projekcija je sada, po Kekićevim riječima, negdje “zbunkerirana”. No, o intrigantnom odnosu žrtve i progonitelja film sada namjerava snimiti i redatelj Jakov Sedlar.

O tome kako se osjećao kad je svojim objektima priznao da ih je pratio i je li očekivao oprost Kekić kaže: “Kad čovjek za njima gotovo danonoćno hoda, a mi smo ih i prisluškivali, može gotovo sa sigurnošću procijeniti tko je kakav karakter. To se vidi. Zvijer najbolje govori o sebi kad je progonjena. Sve njezine vrline i mane čovjek može uočiti. Ja niti tada nisam vjerovao da su ti ljudi monstrumi u tom smislu da s njima ne bih mogao razgovarati o tome … Marko Veselica, jedan od najteže progonjenih, kao najžešći nacionalist tada, koji je dobivao teže kazne, zvao me na rođendane.”

Udba je, uvjerava Kekić, za njega prošlost. Sada je vlasnik postaje Radio Mrežnica i motela Dobra. Neke činjenice iznosi bez rukavica, druge, poput kojekakvih imena i dandanas prisutnih u strukturama na vlasti, ipak još uvijek čuva za sebe.

Rafalne snimke

“Tada je shema bila da je policajac pristojan, uredno obrijan, ošišan, nije to bilo kao danas. A mi smo tada nosili dugu kosu i vozili bijesne automobile. Mati je sumnjala da sam negdje nešto ukrao”, opisuje.

Pratnja je, priča, čista filmska priča. Špijun dobije nalog da nekog slijedi, “nakači” se negdje gdje će preuzeti objekt, a sve, naravno, u potpunosti nevidljivo prostim okom normalnog čovjeka. Od tog trenutka evidentira se žrtvin pokret, svaki kontakt koji objekt ostvari. Tajni agenti vozili su, pojašnjava, vrhunske automobile s lažnim registracijskim tablicama, uvijek s još nekoliko rezervnih u prtljažniku. Prave oznake koristile su se samo za servis i tehnički pregled. Tajno su fotografirali i audio snimali. Radilo se s maskirnom fototehnikom, skupom tehnikom s kojom su se tada služili agenti CIA-a i ostale moćne službe.

“Mi bismo doslovce donijeli filmsku sliku jer je fotografija pokazivala s kim su se sastajali objekti. No, najškakljiviji materijali dolazili su od suradnika”. Suradnici su Udbi, veli, bili iznimno vrijedni. Iako su tehničke mjere, poput prisluškivanja telefona, ozvučivanja prostora i kontrole poštanskih pošiljaka, pomagale, najdragocjeniji je bio čovjek. Zato je Udba konstantno radila na širenju suradničke mreže. I ona je doista, kaže, bila masovna.

Jer iluzorno bi bilo za očekivati da će njih 854, koliko ih je kasnije iz Službe državne sigurnosti prešlo u Službu za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske, pod kontrolom uspjeti držati zemlju s više od četiri milijuna stanovnika. Događalo se, priča dalje, da se u nekoj obitelji opservirao otac, dok je sin surađivao s tajnom policijom. Jer, pojašnjava, nema bolje pozicije od te, kada kontrolu nad objektom imaš 24 sata na dan.

– Imali ste bračne drugove od kojih je jedan radio za nas, a jednog se pripremalo za zatvor. To su specifične stvari koje bi se danas jako teško provodile, a tada su se provodile čak i poprilično dobrovoljno, bez nekih većih pritisaka, kaže Kekić

– Mislio sam da je Juga najidealnija država na svijetu. Bio sam sretan što nisam rođen u Japanu ili prljavoj, kapitalističkoj Švicarskoj. I nisu me to roditelji učili. To sam naučio u školi. Kad sam dobio priliku da branim taj režim… prvo, to ti nešto znači jer si u srži obrane. Drugo, taj način posla je privlačan. Koji mladi čovjek to ne bi volio? To je avantura svakog dana, kaže Kekić.

Svoje je prvo (navodno) triježnjenje od komunističke ideologije doživio je kad je HSLS organizirao peticiju kojom se potpisima nastojalo vratiti ime Trgu bana Jelačića. Okupilo se, prisjeća se, brojno mnoštvo.

Slijepo vjerovanje

“U odnosu na kolege, bilo mi je jasno da dolaze promjene, dok je većina još uvijek vjerovala da je Jugoslavija vječna i da je sve ono što je nagovještavalo promjenu samo repriza ’71., govori i ponavlja da je ideologija bila na tom nivou da su ljudi jednostavno htjeli odrađivati posao za Udbu. Posebno, veli, u emigraciji.

– Tamo smo bolje stajali nego u državi. Tajne službe danas iziđu na teren i čiste posljedice, a Udba je unaprijed znala što će se dogoditi. To je i bila bit.

U beogradskoj arhivi, a s obzirom na to da je hrvatska uništena, napominje, još uvijek postoje dokumenti u kojima jasno stoji da se Udbinim agentima dopuštalo akciju završiti na pet različitih načina: “Opomenom, vrbovanjem da postane vaš, pa mu time oprostite ono što je loše, istjerivanjem iz države ako je riječ o stranom državljaninu, kaznenim gonjenjem i fizičkom likvidacijom“.

Teroristički akti

No, za ovo posljednje postojao je strogi protokol. Davao se, pojašnjava, prijedlog centrali u Zagrebu da se postupi po tom planu, potom bi taj prijedlog odlazio na savezni nivo u Beograd, a tamo bi odluku donosili “ljudi koji su nosili Jugoslaviju”, elita koja je odlučivala o sudbini države. Titovi ljudi ili Tito osobno. Udbaši kao Udbaši nikad nisu ubijali. Za njih su to radili kriminalci koji su s Udbom trgovali.

“Likvidiralo se tamo gdje se nije moglo procesuirati. Uglavnom je bila riječ o terorističkim aktima. Ni tada, ni sada ne preže se pred time da se ubije terorist. Sada možda još i manje nego onda”, kaže Kekić, iako je dobro poznato da ljudi poput Đurekovića nisu bili nikakvi teroristi, tek nezgodni svjedoci kriminala.

Kekić je, odnosno Udba Tuđmana pratila sedam godina. Što bi značilo, pitamo ga, da je Tuđman na neki način Udbin proizvod. Bivši špijun na to odgovara da je sve što danas u samostalnoj Hrvatskoj živimo nastavak udbaške elite.

– U svakom smislu riječi. I u političkom i gospodarskom, ogromnim djelom i u pravnoj regulativi. U to vrijeme stvaraju se elitne obitelji koje će u jednom trenu, kad dođe do toga da društveno treba pretvoriti u privatno, to i dobiti. Na tajne račune oslobađaju se financijska sredstva koja se kasnije koriste za privatizaciju. Politika je tad, naravno, razmišljala o tome tko će biti taj koji će u Sloveniji, Bosni, Hrvatskoj voditi buduću državu, a da ne utječe na to da dođe do bratoubilačkog rata. Bilo bi iluzorno očekivati da će služba koja je takoreći imala rendgenske snimke svakog budućeg političara to prepustiti slučaju. Tuđman je kao kandidat isplivao ’87. I tada smo ga prestali pratiti. Dalo se naslutiti da će biti neki značajan faktor u stvaranju buduće države. Tu su, naravno, neminovno morali ići i Manolić i Boljkovac kao ljudi koji su bili operativci jer Tuđman to nije bio. Oni su znali svu dubinu sustava, priča Kekić, čija je funkcija očito kroz intervju u Glasu Istre prikazati Tuđmana kao čovjeka kojeg su “oni” postavili. To je vjerojatno izmišljotina, obzirom da su Tuđmana, kako i sam kaže, pratili a dulje je i bio na robiji, dok su Manolić i Boljkovac bili žbiri. No da se morao oslanjati na njih, to stoji.

Crna ovca

Kekić brani i Tita, što je malo u suprotnosti s njegovom pričom da više nije udbaš. “Ne možemo reći da je Tito bio samo zlo. Tito je napravio puno toga dobrog u toj državi. Za sobom, međutim, ima repova, pogotovo Bleiburg. Problem je što mi u Jugoslaviji nismo živjeli antifašizam kako svijet misli. Nismo mi živjeli de Gaullov antifašizam. Mi smo, nažalost, živjeli Staljinov antifašizam, koji je bio Hitlerov partner, ali jednu mekšu varijantu. I tu ja Titu skidam kapu. Jer da smo živjeli, tvrdi, pitanje je kako bismo izgledali danas. Tito je bio svjetski maher koji je savršeno odigrao rolu. Ono na osnovu čega smo mi i preživjeli ’91. je i njegov ustav iz ’74, kaže Kekić.

Zbog svega što je razotkrio od početka devedesetih do danas, Kekića bivši kolege, kaže, smatraju crnom ovcom. “Rijetko se vidimo. Uglavnom na sprovodima. Udbaši umiru kao i svi ostali. Smatraju da sam i tada bio crna ovca, da sam bio podmetnut. Što, naravno, nisam. To je neka profesionalna zadojenost u mozgu koja se nikad neće promijeniti. Manolić može živjeti još 100 godina, no on će ostati takav kakav je”, zaključuje.

No jedna stvar ostaje bez odgovora. Ako UDBA upravlja svime u državi, a on je “otpadnik i izdajica” od organizacije, kako mu onda dozvoljavaju da ima svoju radio stanicu, veliku kuću, restoran, zbirku automobila…?