Majka Domovina, uplakana od 1500. do 1700. godine,

plače i u 21. stoljeću

Svjetlo dana ugledala je jedna izvrsna knjiga - „Dva stoljeća uplakane Hrvatske – Plorantes Croatiae Saecula duo“, čiji je autor Pavao Ritter Vitezović. Knjiga je pisana na latinskom jeziku, a obrađuje prepjevanu povijest hrvatskog naroda od početka 15. do uključivo 17. stoljeća. Autor Pavao Ritter Vitezović povijesnu knjigu „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“ pisao je na latinskome zato što je želio da preko latinskog jezika povijest Hrvata uđe u sve ondašnje diplomatske strukture naroda koji su okruživali Hrvatsku. Latinski je u Vitezovićevo vrijeme bio u svijetu ono što je danas engleski. Da bi knjiga doživjela prepjev i prijevod s latinskoga na hrvatski, veliku ulogu odigrala je marljiva profesorica Zrinka Blažević s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ona je pravi zaljubljenik u Vitezovićeva djela. Takav smo dojam svi stekli na predstavljanju knjige u Matici Hrvatskoj u Zaprešiću 25. 6. 2020. Šteta je što to djelo Pavla Rittera Vitezovića ne populariziraju hrvatsko Ministarstva Kulture i druge kulturne institucije, svi mediji i svakodnevna politika. Ova izvrsna knjiga zaslužuje je biti primjer i slika bremenite i vrlo teške hrvatske povijesti tijekom dvjesto godina (od 1500. do 1700.). A još je važnija činjenica da danas, čitajući ovaj prepjev s latinskoga na hrvatski, možemo reći da se povijest ponavlja. Zato sam u bold sustavu označio stihove koji se odnose na naše vrijeme, na našu 2020. godinu i na sve ono što je moguće kao slijed događaja u Lijepoj Našoj. Pavao Ritter Vitezović bio je povjesničar, a pomalo i prorok. Pisac je to koji je duboko psihološki ušao u povijest hrvatskoga roda i naglasio osobnu želju da Hrvati budu međusobno povezani, da njeguju pobožnost koja kopni i jačaju poniznu vjeru u Boga. Knjiga je pisana u ženskom rodu, čime je autor želio pokazati da Majka Domovina progovara i plače kao uplakana majka. Vrhunsko je to djelo nacionalne povijesti Hrvata, ali nažalost premalo poznato i popularizirano. Ovo kapitalno djelo Pavla Rittera Vitezovića, pisano na latinskom jeziku, na veliku radost svih domoljuba možemo sada čitati na hrvatskom jeziku. Neka Bog nagradi veliki trud profesorice Zrinke Blažević i svih njezinih suradnika.

Tko je bio Pavao Ritter Vitezović

Pavao Ritter Vitezović (Senj, 7. siječnja 1652. – Beč, 20. siječnja 1713.) bio je hrvatski književnik, povjesničar, jezikoslovac i nakladnik. Bio je nositelj plemićkog naslova baruna. Bio je potomak doseljena njemačkog vojnika koji se u Senju udomio i pohrvatio. Zalagao se da osnova hrvatskog pravopisa bude fonetska, da svaki glas ima svoje uvijek jednako slovo. Predlagao je i uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskom pravopisu pa je tako bio ispred svoga vremena. Pokazalo se da je svojim radom bio preteča Ilirskog preporoda.

Početci

Ovaj prvi hrvatski profesionalni pisac rodio se u Senju kao sin graničarskog časnika, potomka njemačkih doseljenika iz Elzasa i majke Hrvatice. Osnovnu je školu završio, pretpostavlja se, u rodnome gradu, u kojemu su još vladali glagoljaška tradicija i ugođaj, jer je još 1248. senjski biskup dobio od pape povlasticu da se u njegovoj biskupiji smije služba božja obavljati na narodnome jezikom. Kod isusovaca u Zagrebu polazi gimnaziju, vjerojatno uz pomoć i potporu ujaka Lučkinića, župnika u Granešini. Završivši šesti razred (retoriku) prekinuo je školovanje i otišao u Rim. Neki drže da se zbog simpatija spram pobunjenika Zrinskog i Frankopana morao skloniti iz domovine. U hrvatskome (ilirskom) zavodu upoznaje znamenitoga povjesničara Ivana Lučića, a potom ga susrećemo u Kranjskoj u mjestu Bogenšperk pokraj Litije… Kako su se isusovci na zahtjev staleža odrekli prava na tiskaru, ona je predana Saboru, a Sabor ju je na svom zasjedanju u Varaždinu, 11. studenoga 1694., povjerio Vitezoviću, uz godišnju plaću od 200 forinta. I tako se najzad, najviše zaslugom Vitezovića, otvorila prva tiskara u Zagrebu i u Banskoj Hrvatskoj uopće. Radom je započela 1695. godine pod nazivom „Typographia regni“. Vitezović je strojeve dao prenijeti u kuću u kojoj je stanovao, koju će od tada nazivati muzejom te će, pišući pisma i svoja djela, s ponosom naznačivati „ex Museo meo Graecomonti". Od tada je tiskao razne pohvalnice, kalendare, povijesna djela, čak jednu sibilu. Tiskarski posao nije bio osobito unosan, a uspio je steći i priličan broj neprijatelja. Na nesreću, god. 1706. požar mu je progutao kuću i teško oštetio tiskaru pa se našao materijalno na rubu sloma. Tada se pokazalo da ga Zagreb, uza svu njegovu ljubav prema gradu i uza sve njegove zasluge, nije prihvatio. Tiskaru su mu oduzeli, prognali ga s imanja u Šćitarjevu koje je bio uzeo u zakup s dobrim izgledima da ga i naslijedi, ali je povika plemstva i svećenstva, koje je nijekalo i povelju kralja Leopolda kojom mu se to pravo potvrđivalo, bila tolika da je najposlije morao napustiti Šćitarjevo.

Barunstvo

Tih godina snašle su ga i obiteljske tragedije. Umrla mu je žena Katarina (1708.), a deset godina prije toga ostao je i bez sina. Slomljen, materijalno upropašten, uvrijeđen u svom ljudskom i nacionalnom ponosu, napušten od svih, napušta Hrvatsku i nastanjuje se u Beču. Ondje živi na rubu siromaštva, ali ipak za svoj rad na povijesnim spisima dobiva naslov dvorskog savjetnika i baruna. To, međutim, nije bilo popraćeno i odgovarajućim novčanim prihodima, odnosno osiguranjem materijalne egzistencije.

Plemićki grb koji je barun Pavao Ritter Vitezović dobio 1710. godine

Živi sve više u oskudici, dnevno se bori za preživljavanje obijajući tuđe pragove pa shrvan tugom i neimaštinom ubrzo umire u carskome gradu „pod kojega je zidinama trideset godina prije ostavio svoje kosti slomljeni i ostarjeli putnik Juraj Križanić, nepoznat u domovini i nepoznat u tuđini" (M. Kombol, Povijest hrvatske književnosti do preporoda, str. 280). Cijela njegova imovina sastojala se od rukopisa, koje je preuzela Ugarska kancelarija. Po zapovijedi Marije Terezije, godine 1749. vraćeni su u Zagreb i predani Adamu Baltazaru Krčeliću da mu korisno posluže u povjesničarskom radu.

Završni prepjev i tekst iz povijesne knjige P. R. Vitezovića „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“, koji mnogo govori o „Uplakanoj Hrvatskoj“ nekad i u naše vrijeme

„Tegotna snaga i breme žalosti strašne me tište,

Ude su onemoćale pritisle nevolje silne,

Dok mi duh se bori opsjednut brigama teškim,

Već mi pomalo snage napuštaju skršeno tijelo.                                   2680

Kakvu meni nosi utjehu buduće vrijeme?

Il će mi donijeti štetu? Naum jedino višnji

Znade tu skrivenu tajnu. Dušu mi obuze tuga,

Daju mi slabašnu nadu i sudba poredak stvari.

Jer je, bez ikakve sumnje, sreća varljiva silno,                                      2685

Češće se dogodi čemu se ne nada nitko,

Nego suprotno tomu. Naglim udesom prijeti

Doba kad sve će se survat. Odnosi crno umrće

Hrabre žitelje moje: ne posjeti nikad me vladar,

Malokad čak i potkralj. Nebo je zastrlo svjetlost                                  2690

Prvu, čitavu zemlju noćca obavija tamna,

Sve je prekriveno sjenom. Lađu što nema vozara,

Kao ni kormila, uvijek po pučini bacaju vjetri,

Kada podivljaju oni ili se digne oluja,

Udari lađa o hridi i vezivo njeno se raspe.                                             2695

Robu i jadne mornare doskora gutaju vali.

Tako sreća se mijenja: znake na vlastitu grbu

Morah promijeniti i ja zbog čudne mijene sudbine:

Mjesec se veže sa zvijezdom, dok bijela se miješaju polja

S poljima crvenim, kao da netko razbacuje kocke                                2700

Kako bi spravio igraću plohu za nekog igrača.

Vlastita nije ga volja, već sudbina nagnala neka,

Da se od očinskih kreposti odvrati narod domaje.

Starci se sada jako vesele šetnji bez brade,

Nalik ženama, dok su muškarci najveću počast                                2705

Nekoć odavali bradi. Sada upućuje mladež

Uvrede starcima, dok se nekad smatralo grijehom

Ako mladić ne bi mjesto ustupio djedu.

Sada kopni pobožnost i pravična ljubav, dok sveta

Briga za opće dobro nadasve je rijetka, i svađe,                               2710

Bozima mrske, posvuda bujaju, kao i divlja

Jedva je moguće naći druga u koga se uzdaš.

Nisu više na cijeni rod, a ni krepost jer je časti

Bogati zgrću ne birajuć način da steknu bogatstvo.                        2715

Nagrada nema za zasluge, kazni za zločine nema,

Nabolje nikako neće promijenit se navade naše

Najzad se bojim da greškom sudbonosnom postalo ne bi

Umjesto slavenskog imena pisati robovsko ime:

Jer će s vremenom postati ropskim narod plemenit.                      2720

Vidiš li jadnika nekog, možeš ga držat Hrvatom.

Nikomu zadugo neće ostati velika dobra:

Svakom pod kapom nebeskom vrijeme će donijeti konac.

Prije nego što zlo sam upoznala, usuda bijesnog

Satrvena olujama, osjetih strašne sudbine                                       2725

Proroštvo, kako se igra mojim plašljivim srcem.

Vikah: teško ti, svijete! >doći će vrijeme kad pravdu

Krojit golobrad će mladić, kada će stjecati dobit

Zaradom velikaši, a svećenik parnicom sudskom.

Sada vidim da sva su nedavna proroštva bila                                  2730

Više negoli ispravna, Jao, žalosnog doba!

Opakih navada! Pretužne sudbe hrvatskog roda!

Sudbu oplakujem prijeku i nevolje nesklone sreće,

Odveć nesklone, koju ublažiti ne može ništa,

Jecanje, jauk ni suze, ako sa svoda nebeskog                                        2735

Bog ju ne ublaži višnji. Jer znamo da je sudbina

Ono što dosudi Svevišnji. Nadu k tom donosi sreća,

Ali i ona samo u suglasju s voljom božanskom,

Kako bi smrtnik u svemu zazivao zaštitu svetu

Samo od Višnjih. Sva je mudrost života u ovom.                                 2740

Uvijek voljeti Boga i uvijek se bojati njega.

VAS dakle, Višnji, što vječito gonite zvijezde nebeske

Juriti hitro po svodu u beskrajnu veliku krugu.

Nikakva potpornja pritom u uzduhu ne dajuć zemlji.

Od vas životnu silu preuzima sve što je živo,                                        2745

Ništa se bez vas na zemlji i čitavu ne kreće svijetu,

Kraljevstva rastu i padaju samo po vašemu migu.

Svrnite blagi svoj pogled na satrtu hrvatsku zemlju,

Napokon dajte da svrše nevolje preteške moje!

Ako (jer smrtna sam sama) koja vas grijehom uvrijedih,                  2750

Prostite: podajte milost po vašem zakonu nama!

Meni se smilujte kao bozi i oci što ljube,

Usudu ovom nemojte dati da satre me sasvim.

Sama ne borim se jer ste vi to poslali k meni,

Time ravnajuć. Bez vas nemam nikakve više                                        2755

Snage. Dat ste mi htjeli život i sudbinu takvu,

Zato pružite pomoć momu životu i sudbi:

Da se ne naslađuje dušman porazom mojim.

Kada bili ste blagi, uvijek sam nadu i vjeru

U vas polagala tvrdu. Nek svoj dobrostivi pogled                               2760

Vaša milost, o oci, o bogovi, okrene sada

Na vaš narod te k tomu na Hrvatsku vašu, i pomoć

Pružite! Dajte da dođu mirna vremena, i meni

Sudbu učinite boljom i zdravima tjelesne snage

Kao i duhovne: dobru mi, blagi, udahnite volju.                              2765

Moj pretvorite jauk u vječitu radost i sreću,

Kako bih stalno vam mogla pjevati počasne pjesme:

POHVALE MOJE NIKADA NEĆE IMATI KONAC.

Pavao Ritter Vitezović, „Dva stoljeća uplakane Hrvatske – Plorantis Coatiae Saeculae Duo“, Matica Hrvatska, Zagreb, 2019., str. 195-201.

Povijest se ponavlja

Čitajući „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“ pred našu svijest i savjest dolazi misao „povijest se ponavlja“. Iako smo vremenski odmakli od vremena Pavla Rittera Vitezovića, čak tri stoljeća, neke tvrdnje o hrvatskom narodu kao da su vječne. Ako je država svojevrsna lađa, a osoblje i mornari narod, onda ni danas nemamo dobrog „vozara i kormilara“. Lađu, to jest Hrvatsku, po pučini bacaju vjetrovi europeizma, liberalizma, komunizma i globalizma. Nije hrvatska država svoja na svome. Moguće je ekonomsko i moralno potapanje i potonuće. Neki od političkih elita nisu svoji na svome, te izgleda kao da pripremaju „plohu za nekog igrača“.  Hrvatski se narod u takvim nesretnim prilikama odvaja od „očinskih kreposti“. U hrvatskom društvu nema autoriteta koje se poštuje pa zato sada „mladež upućuje starcima uvrede“. U inače većinskom katoličkom hrvatskom narodu u RH „kopni pobožnost i pravična ljubav“. A „briga za opće dobro“ postaje rijetkost i ispunjena je svađom. Čovjek se od čovjeka udaljio i ne možeš naći prijatelja „u kojeg se možeš pouzdati“. Nažalost, u hrvatskom narodu više „nisu na cijeni rod“, rodbina ni krepost časti. Bogati Hrvati zgrću varava materijalna bogatstva „ne birajući način kako steći bogatstvo“. „Nema nagrade za zasluge, ni za zločine kazne“. Sve izgleda kao u vrijeme Pavla Rittera Vitezovića. Je li to puka slučajnost, ponavljanje povijesti ili prokletstvo? Preostaje nam učiti „voljeti Boga i uvijek se bojati njega“.