USKRS JEDNOG SEOSKOG ŽUPNIKA 'Sve te starlete, influenceri, celebrityji, zvijezde i zvjezdice koji su nam solili pamet, sada su nestali'

Iako je kao dječak bio predsjednik omladinske organizacije, kao vojnik najbolji strijelac i “ćato” komandantu, na kraju je postao svećenik. Onda je, kad je postao svećenik, maštao o misijama u dalekoj Amazoni, a već gotovo pola stoljeća službuje u malim župama oko Karlovca. Opet, iz tih malih župa njegove su riječi obišle zemaljsku kuglu jer je jedan od prvih naših svećenika koji je Božju riječ odlučio širiti tada novim komunikacijskim alatom - internetom. I da nije svećenik, župnik iz Rečice Lovro Zaplatić (71) bio bi izuzetno zanimljiv sugovornik, a ovako je to pogotovo. Razgovor nismo vodili, nego smo ga tipkali, a sve zbog novonastale situacije s koronavirusom. Zbog tog istog virusa nadolazeći Uskrs, njemu 45. otkako se zaredio, također će biti poseban.

Svećenik Lovro ne doživljava cijelu ovu situaciju tragično, štoviše, kaže da “pandemije, izolacije i restrikcija okupljanja zapravo, kad pogledamo dublje, dobro i dođu, onako da svi zajedno, ali i kao pojedinci, malo zastanemo i ulovimo sve što nam vrijeme nosi jer u svakidašnjoj utrci pogubimo mnogo toga”. I on je samo čovjek, kaže, pa je sve to i u njegovu slučaju pomiješano s neizvjesnošću i određenom dozom straha.

Zakoni prirode

- Za razliku od mnogih, ne vjerujem ni u kakve zavjere. Kao što reče papa Franjo: “Zemlja je ranjena”. Ranili smo je mi jer nismo bili ono što bismo trebali biti, čuvari te zemlje. Ne vjerujem u Boga osvetnika, moj je Bog ljubavi, on je Otac. Još k svemu tome dogodio se i potres. Ne vjerujem da je to neka Božja kazna. Priroda ima svoje zakone po kojima funkcionira. Tako je i potres prirodna pojava, istina, neugodna i opasna, ali i to je trenutak u kojem se trebamo zapitati kako i kamo dalje. Istina je da je ovo vrijeme pogodno za razne teoretičare zavjera, ali isto tako i za neke vjerske fanatike, proroke apokalipse, kraja svijeta, samozvane tumače Božjih misli i planova - kaže vlč. Lovro Zaplatić, napominjući kako je posve normalno da se čovjek boji nepoznatoga i k tome razornoga.

Štoviše, i sam je, kaže, iz kreveta iskočio brzinom munje, uzeo odjeću i sjurio se s prvoga kata župnog stana u prizemlje jer “kad stara kuća zaškripi, nemaš previše vremena za razmišljanje, nego spašavaš glavu”.

Ovu korizmu i Uskrs smatra posebnom za vjernike, naziva je darom, a ne kaznom Božjom.

 

- Mi vjernici često vjeru doživljavamo ili se prema njoj odnosimo kao prema nečemu samorazumljivom pa imamo ljude koji su kao ljuti jer nema mise, pričesti, ispovijedi. Sve je to dar Božji, a onaj koji daruje, ima pravo i uskratiti svoj dar. Jednostavno, da shvatimo koje vrijednosti imamo. Slično kao što ponekad ne znamo cijeniti što imamo roditelje, tek kada ih izgubimo, shvatimo koja su oni vrijednost i koliko nam znače. Valja nam shvatiti da korizma nije vrijeme fitnessa u kojem gubimo tjelesnu težinu, odričemo se ovoga ili onoga, nego da je korizma vrijeme ponajprije napretka intelektualnog i duhovnog, vrijeme čišćenja, pročišćavanja duha, duše i tijela. Ako je potrebno odricati se nečega, onda je to onoga što je zlo, loše u meni - smatra župnik Zaplatić.

Rastužuje ga ono što ovih dana čini tužnim svakog svećenika - prazna crkva. Njegova je otvorena, ali uz sve propisane higijenske i druge mjere. Umjesto svete vode, na ulazu je sprej s dezinfekcijskim sredstvom. Tijekom dana se crkva također dezinficira. Sve to da se župljani mogu doći pomoliti kada to požele jer na misu ne smiju.

- Nedjeljom prenosimo misu preko “fejsa” tako da župljani mogu i na taj način biti povezani sa župnikom i svojom crkvom. Za djecu sam otvorio vjeronaučnu učionicu na internetu pa im šaljem zadatke, filmove, a oni meni svoje radove - kaže nam župnik.

Riječi ohrabrenja i nade

Na Uskrs će služiti dvije mise u župnoj crkvi, a na njima će, uz župnika, biti samo zvonar, orguljaš i jedna pjevačica.

- Ali, vjerujem, dušom i srcem bit će i ostali župljani. Istina, izostat će lijepi običaj blagoslova jela, lijepog druženja. Ja ću blagosloviti iz crkve, a župljani su pozvani da sami blagoslove po naputku kardinala Bozanića u svojim domovima. Trudit ću se da svojim župljanima podarim riječi ohrabrenja, nade, da ih podignem. Nije im lako, javljaju mi se. Naravno da se boje ne samo koronavirusa, nego i svega... što će biti poslije. Svi ili najveći dio njih troše rezerve. Osjećam tugu gledajući te klupe ispred sebe prazne, ali nosim vjeru i nadu da će se opet popuniti i da ćemo opet onako kako samo u Rečici znaju radosno svi zapjevati - optimističan je svećenik.

Da, što će biti poslije i kakvi ćemo mi biti nakon svega?

- Nadam se da ćemo svi proći kroz tu kušnju jači, povezaniji. Možda nam svima proradi svijest o vrijednostima koje imamo, a ne cijenimo ih. Još prije koji mjesec mogli smo slušati kako ova Hrvatska ništa ne vrijedi, kako je zaostala, konzervativna, zatucana. Sada mnogi ti koji su pljuvali po njoj panično otkrivaju da je u njoj ipak najsigurnije. Svijet multikulturalizma i izmišljenih europskih vrijednosti raspao se u pepeo i prah. Svi zatvaraju svoje granice, brinu se samo o svojima. Svi ti influenceri, celebrityji, starlete, zvijezde i zvjezdice koji su nam solili pamet, nestali su - dodaje.

 

I njemu osobno nedostaju druženja i prijatelji. Kada sve ovo završi i ako izvuče živu glavu, kaže, prvo će otići tamo gdje je počeo njegov svećenički put, u Mariju Bistricu gdje je 26. lipnja 1975. godine zaređen. Odmah potom na Ivanščicu, na čijem se platou nalazi najstarija marijanska crkva u Zagorju, Majci Božjoj Gorskoj u rodnom Loboru i na grob svojih roditelja. Sjećanja su ono u što ovaj svećenik voli odlutati, a vremena u kojima živimo kao stvorena su za maštanja i prisjećanja kako je to nekada bilo.

- U posljednje vrijeme često se sjećam kako smo kao djeca i odrasli slavili Uskrs u tim prošlim vremenima. Ivanščica, prekrasna i tajnovita planina, Lobor, staro rimsko naselje, prebivalište Crnog Tome Loborskog, Črna Mlaka, stjecište coprnica, zidine Loborgrada, bistar i leden potok iz kojeg i danas možeš piti vodu, labatorci koji vrebaju iz mračnih šuma. Skupljanje guba (izraslina na deblu vrbe) početkom zime i sušenja u zimi. Njih smo nosili u uskrsnoj noći u crkvu i zapalili ih na krijesu koji je gorio te noći pred crkvom, a onda ih nosili doma kao blagoslovljeni oganj. Uskrsna jutra, kada smo očekivali da se mama vrati s blagoslova jela da konačno jedemo šunku. Čovjek se prisjeti djetinjstva u običnoj zagorskoj obitelji u drvenoj kući. Stariji su se trudili da nam ne nedostaje ništa - priča velečasni Lovro Zaplatić.

U rodnom Zagorju sreće svoje prijatelje još iz školskih dana, iako ih je, kaže, nažalost, sve manje. Prisjećaju se druženja i dogodovština iz djetinjstva, natjeravanja lopte (one koja se žnirala) po livadama. Bio je dobar nogometaš, a kao uzorni mladić predsjednik omladinske organizacije u Loboru. Tko bi pomislio da će se zarediti?

Pronašao je sebe

- Nikad se ne zna kamo će čovjeka život odvesti. Svoju odluku da krenem u svećenike prvo sam priopćio roditeljima. Moja pokojna mama nije se protivila, premda joj nije bilo drago, a tata je jednostavno rekao: Tvoj izbor. Kada se danas osvrnem na tu svoju odluku, moram reći da nisam požalio. Da je bilo sumnji, dvojbi, problema - bilo je. Kao u svemu što čovjek radi u životu i odluči. Jesam li mogao biti nešto drugo? Mogao sam, ali ovdje sam našao sebe, svoj smisao i sadržaj svoga života - uvjeren je svećenik.

Najveći mu je šok poslije osnovne škole bio odlazak u Zagreb. Polja, šume, bregove, golema prostranstva, male seoske kuće i pokoji kamion koji bi protutnjao prašnjavom cestom odjednom su zamijenili gradska vreva, puno nepoznatih ljudi, velike kuće, beton, automobili koji jure.

- Priznajem, prvu sam noć prestrašen plakao. Nije bilo mame koja me uvijek prije spavanja pokrila, sjela pokraj mene i poljubila me. Osjećao sam se sam na svijetu, okružen nepoznatim ljudima, samo s dnevnim redom izvješenim na vratima spavaonice. No, čovjek se s vremenom privikne na sve, pa tako i ja na život u sjemeništu, poslije u bogosloviji, stekne nove prijatelje, poznanike, nova iskustva. Ima neke snove. Neki se ostvare, neki ne. Tako sam i ja sanjao da jednoga dana odem u misiju u amazonsku prašumu. Bilo je doba velikih previranja, burno doba sedamdesetih godina - priča župnik o nečemu što mu se nije ostvarilo.

 

Umjesto u Južnoj Americi, završio je u - Titovoj gardi, u Drugoj proleterskoj u Požegi, a poslije u Kraljevu.

- Tu sam i zaradio svoje prvo nagradno odsustvo od sedam dana kao najbolji u gađanju puškom. I još jedna zanimljivost, postao sam i kurir svom zapovjedniku - prisjeća se svećenik.

Svoju je službu počeo kao kapelan u župi Sv. Blaža u Zagrebu kao voditelj ureda, vjeroučitelj za firmanike, a poslije i za studente. Bilo mu je malo neobično jer je bio godište nekih studenata.

- Nakon dvije i pol godine premješten sam za kapelana u Zlatar, a nakon toga sam bio upravitelj župe u Vrhovcu pokraj Ozlja odakle sam upravljao i župom Svetice. Na početku Domovinskog rata premješten sam u župu Mahićno gdje sam proveo punih 12 godina, nakon toga četiri godine u župi Sv. Petra apostola u Dugoj Resi, a onda sam premješten u Rečicu odakle sam četiri godine upravljao i župom Šišljavić - opisuje velečasni svoj svećenički put, napominjući da nikada u životu ni kao svećenički kandidat, a ni kao svećenik nije imao nikakvih neugodnosti.

Što radi kada ne radi svoje svećeničke poslove?

- Hobi mi je oduvijek bila dobra knjiga, pisanje i, naravno dok sam mogao, naganjanje lopte i tenis. Danas je to uglavnom dobra knjiga, tu i tamo nešto napišem. Veliki sam ljubitelj životinja. Nekad sam imao tornjaka Artura koji je, nažalost, uginuo. Danas nemam psa jer sam još uvijek vezan uz Artura, ali zato imam tri mačkice. Nekada sam, u Mahićnu, imao i cijelo stado ovaca - kaže župnik.

Uvijek se želio okušati u nečemu novom i tako su ga zainteresirala računala i internet, i to još, kako kaže, u kamenom dobu te tehnologije. Tako se okušao i u novinarstvu, pa osnovao i prve specijalizirane katoličke internetske stranice.

- Prvo sam se javljao na ondašnjim stranicama Vlast.net, danas je to Index.hr. Onda su me neki dečki zapazili pa me pozvali na novootvorene stranice Hrvati.de. Tu sam dogurao do urednika. Kao i svugdje u medijima, postoji raskorak između vlasnika i novinara, a tako je bilo i na tim stranicama. Kada se vlasnik počeo petljati u moj posao, jednostavno sam otišao. Nakon toga sam se s grupom laika povezao preko mailing liste. Bilo nas je sa svih strana svijeta. U toj listi rodila se ideja da osnujemo prvi katolički site. Nazvali smo ga Katolici na internetu. Bio je to pionirski korak što se tiče upotrebe interneta u Katoličkoj crkvi. Tu sam postao glavni urednik. Naravno da je sve to primljeno s dozom nerazumijevanja i skepse u Crkvi. To je bilo nešto što se i nije dalo baš tako kontrolirati, gdje su se pojavljivali i kritički osvrti. Priznajem da nije bilo lako raditi pod permanentnim pritiskom - priča vlč. Lovro Zaplatić.

 

Stara ljubav prema internetu

Dodaje da su stranice 2008. godine ugašene, a za njima je “ostao žal, ali i ponos što smo ipak uspjeli nešto stvoriti, usprkos svim teškoćama, i pokazali kolika je vrijednost interneta u pastoralu svećenika i sveopće Crkve”.

No, i nakon toga je župnik Lovro Zaplatić ostao u medijima, a poslije je šest godina vodio kontakt-emisiju “Za tvoju dušu” na Radio Mrežnici. Bilo je to, kaže, novo iskustvo.

- Jedno je sjesti za komp i pisati članak, a drugo uživo sjesti u studio i prisiliti mozak da ti radi tisuću na sat jer pitanja ne mogu ostati u zraku. I kada sam već mislio da sam se povukao u mir i tišinu Rečice, nazvali su me dečki iz Karlovca da osnivaju Kaportal pa bi htjeli da i ja budem dio ekipe. Stara ljubav prema internetu se opet rodila pa sam pisao kolumne najprije pod nazivom “Pit ponedjeljkom”, a onda “Pitov teatar apsurda” - navodi.

Tko je Pit? Pit je, dakle, župnikov “nick” po kojemu je kao komentator u virtualnom svijetu vjerojatno poznatiji nego po vlastitom imenu. Posudio ga je - ni manje, ni više - iz Azrine pjesme.

- Kada sam počeo na internetu, pročitao sam da treba izabrati kratko i pamtljivo ime. Na pamet mi je palo ono “Pit, i to je Amerika”, i tako sam uzeo za svoj nick Pit - kaže svećenik.

Koliko god su vjernici, a i Crkva bili skeptični prema njegovim idejama da ih i preko interneta približi jedne drugima, sada su, eto, došla vremena kada im je to postala najvažnija poveznica. Putevi Gospodnji su, znamo to otprije, čudnovati.