Uskrs na prvoj crti: Miris domaćeg luka i molitva ispred neprijateljskih položaja

USKRS 1992. U PAKRACU – SJEĆANJE IZ PRVE CRTE

Te ratne 1992. godine, Uskrsni blagdani u Hrvatskoj slavili su se dostojanstveno i sa velikom ljubavlju i vjerom u Uskrslog sina Božjeg Isusa Krista. Mogao bih reći i sa još više vjere, molitve, povjerenja i ljubavi, sa izraženijim nacionalnim nabojem nego danas, a kod nas katolika sa posebno istaknutim istinskim kršćanskim duhom, obzirom je naša Domovina bila žrtva yugo-komunističke i srbočetničke agresije.

U svim krajevima Lijepe naše, blagdani su se slavili dostojanstveno i skromno, shodno tradicionalnim običajima kao i danas, ali i u mislima sa onima koji nisu bili u mogućnosti biti u krugu svojih obitelji, jer su u to vrijeme bili po raznim bojištima naše Domovine i branili ju od najezde agresora.

Velika većina katoličkih obitelji, Uskrsne blagdane svetkovala je u krugu svoje obitelji, sa svojim najmilijima, dok u određenom broju obitelji, svi njeni članovi nisu bili prisutni, jer su neki od nas, ponosno, hrabro i dostojanstveno bili na braniku Domovine nam svete.

Na Uskrsne blagdane, prije već punih 33 godina, izbivao sam iz svog doma i daleko od svoje prave obitelji, ali sam Uskrsne blagdane proveo i proslavio u krugu svoje druge obitelji — svojih velikih prijatelja i suboraca — ponosno na prvoj crti bojišta u zapadnoj Slavoniji, točnije u obrani grada Pakraca.

Kao što je već tada bilo i uhodano, u to vrijeme svakih 15–20 dana, vršile su se smjene izvršitelja na prvoj crti bojišnice, a ovaj termin je, ni sam više ne znam koji put, ponovno došao red na mene i moju ekipu iz đurđevačke Podravine.

Obzirom smo put Pakraca kretali na samu Veliku subotu, stvari za put spremale su se na Veliki petak u večernjim satima, kojom prilikom su u rancu svoje mjesto zauzele uobičajene stvari — pretežno rezervna čista odjeća, dvije šteke cigareta (bez kojih je bilo nezamislivo otići na takav put). Ali ovaj put se među stvarima u rancu našlo mjesta i za nekoliko sitnica koje inače nisu bile sastavni dio ranca, niti opreme. Te stvari sam nosio sa sobom, a bile su jedno malo, ali gledajući s vremenskim odmakom — veliko iznenađenje.

Na samu Veliku subotu, te ratne 1992. godine, u ranim jutarnjim satima, sa krunicom oko vrata koju čuvam još i danas, osobnim naoružanjem i opremom, napustio sam svoj obiteljski dom. Ostavio sam suprugu Marijanu, koja je u to vrijeme bila u visokom stupnju trudnoće, obzirom je nosila naše prvo dijete — sina Marka (koji je u ovom vremenskom odmaku izrastao u odraslog čovjeka i postao otac, a ja dobio titulu djed), mamu, braću, sestru, ostale članove obitelji i prijatelje.

Dolaskom do već poznate lokacije s koje smo kretali na ratište, tamo sam zatekao svoje stare frendove: Baru, Cigu, Filea, Fikija, Mujića, Šiptara, Gubija, Šikija, Mrkog i još neke. Sjeli smo u kamion i krenuli put Pakraca. Prilikom putovanja razgovarali smo o svemu i svačemu, a u jednom trenutku netko iz ekipe (ne sjećam se više tko) osjetio je miris luka, te zapitao da li mu se to čini ili je stvarno tako. Na to sam mu odgovorio da mu se pričinilo, i svi smo prasnuli u smijeh i nastavili se zezati.

No, pošto mojim odgovorom ekipa nije bila zadovoljna, sad su i ostali počeli malo više obraćati pažnju na taj miris koji je podsjećao na luk. Pa sam im nakon kratkog vremena rekao da ga ja nosim, kao i sve ostalo kako bi dostojanstveno i u skladu s našim podravskim katoličkim običajima mogli obilježiti Uskrs. Normalno, nakon te izjave ekipa je prasnula u smijeh i u kamionu je nastala opća zezancija.

Dolaskom u Pakrac, raspoređeni smo na punkt u staru Policijsku postaju, nekih 100-ak metara udaljenoj od četničkih položaja. U to vrijeme u gradu Pakracu su bili samo branitelji — pripadnici policijskih postrojbi tadašnje PU Bjelovar i pripadnici ZNG-a iz Varaždina i Čakovca. Kakva je situacija tada bila u gradu, dovoljno govori činjenica da je u to vrijeme postojala samo jedna telefonska linija i ona se nalazila u stožeru, odnosno u Policijskoj postaji koja je bila premještena u zgradu Budućnosti.

Obzirom je u to vrijeme bilo na snazi primirje, povremeno su u Pakrac dolazili pripadnici UNPROFOR-a, ali samo po danu i to ne svaki dan, jer je unatoč službenog "primirja", bilo povremenog puškaranja i provokacija sa srbočetničke strane — ali o tome nekom drugom prilikom, obzirom je glavna tema ipak Uskrs 1992. u Pakracu.

Kad smo se smjestili, onaj smijeh i zezancija na račun mog Uskrsnog paketa su sve manje bili prisutni. Dečki su se počeli malo po malo približavati i postavljati pitanja kada ćemo to otvoriti i probati, na što sam im jednostavno odgovorio — na sam Uskrs, a to je sutra.

Kako se noć približavala, svako malo je netko od ekipe došao do mene i postavljao jedno te isto pitanje (pretpostavljate koje), no ostao sam kategoričan i ustrajao. I tako je i bilo — Uskrsni paket se nije dirao do nedjeljnog Uskrsnog jutra, a za očuvati taj paket cijelim trebala je "veće" osiguranje od onog koje smo postavili radi četnika koji su bili preko puta. No, uz dosta muke uspjeli smo u tome.

Na Uskrsno nedjeljno jutro, samo što je svanulo, do mene je došao Cigo, probudio me i zaželio mi Sretan Uskrs, te me pozvao u prostoriju gdje smo inače jeli. Kad sam došao, već je cijela ekipa bila za stolom i strpljivo iščekivala što ću učiniti. Iz svog ranca izvadio sam naš Uskrsni obrok. Uz pomoć Cige i Bare, rastrgali smo hostije, razrezali šunku na sitne komade, jaja također, stavili na stol zajedno s lukom i teglicom hrena, te kruhom.

Nitko ništa nije dirao — prvo smo se svi zajedno pomolili i onda prionuli Uskrsnom doručku. Pošto nas je bilo dvadesetak, Uskrsne hrane malo, svaki je uzeo nekoliko zalogaja. Nismo se mogli prejesti, ali smo osjetili dašak Uskrsnog jutra i shodno našim podravskim kršćanskim običajima, obzirom je cijela ekipa bila iz đurđevačke Podravine, obilježili isti.

Poslije tog Uskrsa, vidio sam i proživio svakakvih ljepota i svakakvih čuda, a naredne Uskrse provodio i u krugu obitelji i radno. Svaki je na svoj način bio poseban i radostan. Svaki naredni Uskrs donio je neku novost u moj život, ali osjećaj tog pakračkog Uskrsnog jutra nikad neću zaboraviti.

Naredni Uskrsni doručci sigurno su bili obilatiji, ali ne mogu se oteti dojmu da mi je okus onog Uskrsnog doručka iz Pakraca 1992. još uvijek duboko urezan u sjećanje i da nisam siguran da li mi je bilo koji Uskrsni zalogaj bio ukusniji.