Kako godine idu, ime dr. Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće, 14. 5. 1922.- Zagreb, 10.12.1999.) sve je popularnije i značajnije. Čak i oni koji ga za života nisu uvažavali danas mu „skidaju kapu“. Bez njega i pojedinih njegovih suradnika, ali i hrvatskih branitelja sigurno ne bi bilo slobodne, samostalne, demokratske i nezavisne  hrvatske države. Niti bi ušli u NATO niti u Europsku uniju (EU).

Stoga, kako Ante Starčevića nazivamo Ocem Domovine, dr. Franju Tuđmana svakako treba nazvati – Utemeljiteljem Republike Hrvatske, kako su to u svom otvorenom pismu naznačili i hrvatski generali, akademici,  književnici i drugi, a koje je prvi potpisao književnik i general – Ivan Tolj.

Nu, ima i onih koji se ne slažu time, kao neki bivši partijski sekretar, koji vodi neku emisiju u kojoj (da ti pamet stane) sam postavlja pitanja i sam na njih odgovara (!), ali to su uglavnom oni „perverznjaci“ koji najviše ljube „sliku svoju“ i krvavu crvenu petokraku i koji svako malo  cupkaju „Žikino kolo“.

Hrvatska je „katastrofa“ što nas je Tuđman prerano napustio, baš kao i njegova desna i lijeva  ruka (kako bi rekao Ljubo Ćesić Rojs) Gojko Šušak.  Da su oni danas živi,  Hrvatska ne bi došla u situaciju da su razni pupovci  glasniji i od stvaratelja hrvatske države, niti bi bivši komunisti i dalje urlali uz kobasice i pivo. Tuđman  je čovjek koji je iskreno bio zahvalan ljudima koji su bili prvi kad je trebalo, a poglavito je cijenio stradalnike Domovinskoga rata. Oni koji su došli poslije njega nastojali su „počupati“ i korijenje svega što je učinio. (Svaka čast iznimkama). Tako su među ostalim prvo zapustili jedan od najljepših spomenika u Hrvata – Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu, koji je 1994. izgrađen prema zamisli jednog od najboljih hrvatskih i europskih kipara, akademika Kuzme Kovačića. Razlog je bio taj što ga je često posjećivao dr. Tuđman. No, bez obzira što su pojedinci kasnije govorili da ga treba obnoviti, to se do danas na žalost nije učinilo. A da je ostao Oltar hrvatske domovine danas bi imali lijepo mjesto gdje bi dolazili i šefovi država prigodom posjete Hrvatskoj i gdje bi prvo položili vijence i zapalili svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje, kako se to čini i drugdje u svijetu. Ali, nama kao da to nije važno. U Zagrebu su dr. Tuđmanu dodijelili neki park „na kraju grada“, kao da se srame njegova lika i djela. Taj park je malo tko prihvatio i osjećao ga svojim. Nu, zahvaljujući pok. Milanu Bandiću, gradonačelniku Grada Zagreba, Tuđman je ipak dobio spomenik u ovome gradu, veliko djelo opet Kuzme Kovačića. Hrvatski povjesničari (svaka čast iznimkama) i dalje na žalost  pišu „kako aga kaže“. Nikako da istinski osvijetle značaj jednog tako velikog državnika, koji je porazio i treću ili četvrtu vojsku u Europi. Zamislite da su se početkom devedesetih na čelu Hrvatske našli ljudi koji su nas vodili nakon Tuđmanove smrti, poput aktualnog predsjednika države ili bivših njegovih „pajdaša“ ala Josipovića i Mesića? Osim što bi izgubili rat, izgubili bi i državu, a svi oni koji su otvoreno bili za nešto takvoga doživjeli bi Bleiburg, križne i ine putove, a Tuđmana bi možebitno „okrunili“ na Gornjem gradu kao nekada Matiju Gupca. Pogledajte samo  kako se danas pojedini političari i politikanti odnose prema hrvatskim braniteljima i stradalnicima!  Tuđman je nekoliko godina prije smrti poručio da „znajmo da je naša sudbina samo u našim rukama“. Stoga, i dobar dio hrvatskih branitelja, kojih u propalom Registru branitelja još uvijek ima čak  nešto manje od pola milijuna, snosi jedan dio krivice za ovu tešku i opasnu političku situaciju, jer u dovoljnom broju nisu izašli na izbore ili su pak dobrim dijelom glasovali i za one protiv kojih su se na određeni način i borili (u vrijeme i nakon Domovinskoga rata).

Govoreći o obrambenom Domovinskome ratu, Tuđman je često naglašavao da je bio SVETI  te da je hrvatska vojska mogla odnijeti pobjedu samo zato što je izrasla iz njedara hrvatskog naroda, samo zato što je čitav hrvatski narod i domovinske i iseljene Hrvatske bio spreman uložiti sve svoje snage, zato što je bio jedinstven sa svakim vojnikom, zato što su na svim bojištima Hrvatske, svuda bili vojnici i ratnici iz čitave Hrvatske.

- To je bio rat čitavog hrvatskog naroda koji je goloruk bio suočen sa najvećom okupatorskom silom u Europi – znao je kazati utemeljitelj Republike Hrvatske, ali i to da je i svijet govorio  o čudima  koje je Hrvatska stvorila, o čudu da smo  uspostavili demokratski  poredak  čvršći negoli u bilo  kojoj drugoj zemlji  koja je izašla iz socijalizma.

- Čudo je da smo mogli pobijediti  takvu oružanu silu i čudo da smo sve to pretrpjeli, a da ipak u Hrvatskoj  nije bilo bijede, gladi i socijalnih nemira. Sve smo to smogli uz  žrtve  i spremnost vlastitog naroda  i uz Božju pomoć.  No, ta naša Hrvatska ima i svoje ljepote i bogatstvo. Najveće bogatstvo su  naši ljudi, a najveća sreća naših krajeva je upravo to  što su hrvatski ljudi  pa i onda kad su bili prognani iz hrvatske domovine, ostali vjerni svom zavičaju i svojoj domovini Hrvatskoj – isticao je dr. Franjo Tuđman, kojem si i danas dive mnogi državnici svijeta.

Inače, valja se podsjetiti i na ove riječi prvog hrvatskog predsjednika, a koje je izgovorio 1995. godine:

• Ja razumijem gnjev i ogorčenje tih naših ljudi, ja znam da je još od Starog zavjeta i u njemu bilo zapisano oko za oko, zub za zub, ali isto tako znam da je to i Novi zavjet htio nadići, isto tako znam da trebamo nastojati da na zlo i zločine ne odgovaramo zločinom….

Mladen Pavković