Vatreni i „Čavoglave“ – noćna mora jugofila

„Čavoglave“ koje predstavljaju kulturno nasljeđe iz borbe za hrvatsku neovisnost su nepoželjne, ali „Bella Ciao“ (koji je među inima promicao i woke Netflix) je nekako „cool“ i prihvatljiva?

Mnoštvo tzv. hrvatskih medija i njihova piskarala, dno su dna. Neki bi ih nazvali „smradovima“. Jer samo traže ili izmišljaju negativno, naročito ako se događa nešto što je za Hrvatsku pozitivno, piše Vice Batarelo za Vigilare

Uz to što su negativni, većina njih su i jugofili (što graniči s hrvatofobijom). To znači kako ne mogu smisliti bilo što što je pozitivno u hrvatskom nacionalnom smislu i stalno ih vuče jugonostalgija i jugosfera.

Čak su ti hrvatski portali, za koje ovi pišu, zrcalo srpskih portal. Dijelomo radi vlasništva, a dijelom radi stvarne agende stvaranja virtualne “jugosfere”. S druge strane, kada ste posljednji put vidjeli neku vijest ili događaj iz susjednih zemalja iz sličnog svjetonazorskog i vjerskog kruga kao što su Mađarska, Poljska, Slovačka, Češka? Ali s vijestima iz tzv. „regije“, to jest jugosfere, preplavljeni smo na dnevnoj razini.

I sada nakon veličanstvenog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije i dočeka tih naših heroja, jugofili iz jugosferskih portala pokušali su stvoriti aferu s Lovrenom i Brozovićem koji, zamislite, slušaju i pjevaju domoljubne pjesme.

A naročito – „Čavoglave“. Normalan Hrvat bi rekao s pravom, pa što je tu problem, pjesma ne da nije zabranjena, nego je poznata kao budnica za vrijeme hrvatske borbe za neovisnost i stvaranje nacionalne države!

„Čavoglave“ kao budnica i sociološki fenomen

A baš ta hrvatska ratna i domoljubna pjesma „Čavoglave“ koju je napisao i koju još uvijek izvodi hrvatski branitelj Marko Perković Thompson, predstavlja prekid s, njima omiljenom, jugosferom pokazujući svu hrvatsku asertivnost i borbenost za svoju nacionalnu državu.

„Moja domovina“ je lijepa pjesma (neki će reći da je poput one „Moja košulja plava“), kao i mnoštvo drugih domoljubnih pjesama, ali nema taj intenzivan nacionalni naboj kao „Čavoglave“ ili „Lijepa li si“, pjesme koje šalju poruku ne samo o ljepoti domovine, nego o tome da znamo tko smo, što smo i što je naše te da ćemo braniti i krenuti u napad ako nas netko napadne. Prava muževna pjesma!

„Čavoglave“ hvataju onaj izvorni hrvatski borbeni duh koji smo stvorili još dok smo nosili ponosnu titulu Antemurale Christianitatis (Predziđe kršćanstva) za koji su jugosrpski komunisti, oficiri i četnici mislili da je nestao iz Hrvatska tijekom četrdeset i pet godina boljševizacije i sustavne protuhrvatske indoktrinacije naroda. Sociološka predviđanja su im bila netočna te je srpski imperijalizam i jugokomunizam doživio gorak poraz.

Zašto? Jer sve marksističke, ljevičarske i imperijalističke teorije padaju pred hrvatskom snagom i ljubavlju prema Bogu, Katoličkoj Crkvi i civilizaciji, domovini, obitelji i tradiciji.

Za dom spremni

Sociološki gledano, „Čavoglave“ su fenomen jer je u vrijeme najvećeg srpskog napada na Hrvatsku 1991. godine imala snagu dodatno ohrabriti i pokrenuti jedan cijeli pobjednički naraštaj da se doslovce goloruk suprotstavi srpskom neprijatelju.

Uz to što je ohrabrila Hrvate, pjesma je psihološki žestoko uzdrmala srpskog neprijatelja koji se doslovce smrznuo na uzvik na početku pjesme: „Za dom – spremni“. Zašto? Jer je srpska komunistička propaganda desetljećima ponižavala opći i legitiman hrvatski nacionalni osjećaj kao „ustaški“, stvorivši tako podsvjesnu mržnju i strah kod Srba od nekakvih (nepostojećih) ustaša.

Sve i svašta se tada koristilo za goli opstanak, čak je i jugofil i izdajnik Stipe Mesić držao gorljive ustaške govore po Sydneyju i drugim dijelovima dijaspore. Koliko god to nisam podržavao, jer suvremena hrvatska nacionalna misao i djelovanje ne može se temeljiti ni na ustaškom niti komunističkom režimu, razumio sam zašto.

Uzvik „Za dom spremni“ na početku budnice „Čavoglave“ moramo staviti u povijesni kontekst i neizvjesnost općeg opstanka za hrvatski narod u tim teškim povijesnim trenutcima, 1991. godine, a ta se vremena danas ne smiju zaboraviti da nam se ne bi opet isto dogodilo.

„Za dom spremni“ nije izraz koji koristim niti ću ga koristiti

Odrastajući u tzv. „ekstremnoj emigraciji“, to jest u hrvatskoj dijaspori u Australiji, ne sjećam se da se taj izraz ikada koristio, naročito 1980-ih godina prošlog stoljeća. No postao je buntovan znak među nekim desničarima tek kada su jugofilski političari i piskarala htjeli poništiti i stvoriti nepostojeće kontroverze oko „Čavoglava“ kako bi, općenito, uništili hrvatski nacionalni ponos.

U kontekstu Drugog svjetskog rata taj izraz je itekako problematičan. Hrvatska nacionalna svijest i misao ne smiju biti taoc ljevičarskog trollanja i provokacija. Oni su ti koji stalno pokreću ustaše i partizane, a nažalost mnogo desno orijentiranih ljudi odmah se navuku na taj besmislen i bezizlazan diskurs.

Ne smije se dopustiti da oni određuju agendu i da funkcioniramo samo protivno i buntovnički, nego moramo svjesno i sustavno stvarati novu, dodatnu hrvatsku, nacionalnu vrijednost utemeljenu na ratu za hrvatsku neovisnost, Domovinskom ratu, u kojem smo pobijedili neprijatelja i uspostavili nacionalnu državu.

„Čavoglave“ i „Bella Ciao“

Zanimljiv je prizor koji sam doživio za vrijeme nacionalnog veselja prilikom dočeka „Vatrenih“ na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Dok sam prolazio kraj paviljona na Zrinjevcu u aranžmanu Tomaševićeva „Adventa“, nisam čuo domoljubne pjesme nego je neki bend uživo svirao i pjevao poznatu talijansku komunističku pjesmu „Bella Ciao“, koja i dan-danas izaziva kontroverze, naročito među starijim Talijanima.

Dakle, „Čavoglave“ koje predstavljaju kulturno nasljeđe iz borbe za hrvatsku neovisnost su nepoželjne, ali „Bella Ciao“ (koji je među inima promicao i woke Netflix) je nekako „cool“ i prihvatljiva? „Bella Ciao“ je dio globalnog projekta uvođenja komunizma 2.0 na mekan način, ali s istim posljedicama kao što je imao i originalni i brutalno krvavi komunizam.

Nacionalni ponos, misao i nogomet

S hrvatskom nacionalnom državom stvorenom 1991. moramo nastaviti stvarati i suvremenu nacionalnu konzervativnu misao i djelovanje i to kroz kulturu, mlade i na kraju politiku, to jest elitne strukture moći.

Trenutne političke opcije od Hrvatske rade mediokritetsku EU žabokrečinu i nedostojni su voditi državu, iako drže elitne strukture (politiku, bankarstvo, medije, akademije). Tu vodeću „elitu“ većinski čine pripadnici stare komunističke elite, njihova djeca, unuci te njihovi podanici i poslušnici.

Lovren, Dalić, Modrić i ostali „Vatreni“ nacionalno su blago i heroji na razini branitelja iz 1991. godine. Ono što (namjerno) nisu htjeli osrednji „centristički“ političari i njihovi sateliti u masovnim medijima, uspjeli su hrvatski nogometaši. Oni su, naime, vratili pobjednički duh koji smo imali 90-ih godina i pokrenuli jedan cijeli novi mladi naraštaj da dišu i misle o tome kako je dobro i ponosno biti Hrvat.

To se zove nacionalni ponos i to ima snagu pokrenuti cijelu državu. To svaka nacionalna država ima i potiče. Jedino su naši jugofilski Hrvati „na aparatima“ i sve će napraviti da to zaustave i “iskontroliraju situaciju”, a Hrvate opet dotuku u podložnosti da budu bezlični centristi s woke gledištima.

To mogu pokušati, ali će biti bezuspješni, jer Bog, sve jača nacionalna svijest i mladi naraštaj na našoj je strani te ćemo s vremenom preuzeti i te tzv. elitne strukture u društvu. Tada će biti normalno biti ponosan Hrvat.

 ** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**