Velikan hrvatskog i svjetskog skijanja o Snježnoj kraljici, životu nakon karijere i jedriličarskim izazovima: “Janica je ipak broj jedan”

Janica je bila nešto više od vrhunske skijašice. Na kraju krajeva, sama činjenica da je s 24 godine završila karijeru uz sve te brojke govori da se radilo o »elementarnoj nepogodi« u skijanju. Ona je sada skroz u svoj điru, posvetivši se sinu - kaže Ivica

Huk gledatelja vraća se na Sljeme, sutra i prekosutra na Crvenom spustu na Sljemenu skijašice voze dva slaloma za Svjetski kup. Amerikanka Mikaela Shiffrin prva je favoritkinja, vlasnica četiriju kruna »Snježne kraljice« u Zagreb stiže poslije triju uzastopnih pobjeda u Semmeringu, gdje je sve zaključila 80. pobjedom u Svjetskom kupu, 50. u slalomu.

S druge strane, Slovakinja Petra Vlhova brani trostruku krunu. Hrvatske predstavnice Leona Popović i Zrinka Ljutić su u svjetskom vrhu, a sve to znači da će na Sljemenu, bez obzira na toplo vrijeme i snijeg samo na stazi, biti zanimljivo i – bučno.

Ivica Kostelić, velikan hrvatskog i svjetskog skijanja, vraća se na Sljeme, gdje je triput bio drugi i jednom treći. Ivica je trener-savjetnik u ženskoj reprezentaciji Hrvatske u posljednje dvije sezone.

– Imamo dvije odlične skijašice. Leona je u slalomu odlična. Žao mi je što se teško ozlijedila u Lake Louiseu i zbog toga se nije nastavila razvijati u »all-round« smjeru jer je fizički iznimno potentna. Imala je preduvjete za razvoj u svestranu skijašicu. Otišla je prema slalomu i drago mi je da je u tome uspjela. S njom i malom Zrinkom imamo strašnu ekipu. Imamo dvije skijašice u prvih deset, to nije zafrkancija.

Mikaela Shiffrin je stigla do 70 pobjeda u karijeri. Samo dvije više ima rekorderka Lindsay Vonn, a 76 pobjeda upisao je apsolutni rekorder Ingemar Stenmark.

– Ne bismo trebali miješati jabuke i naranče, mušku i žensku konkurenciju. Na brojke se lijepi promocija i s te strane je to dobro za skijanje. U svakom slučaju, Shiffrin je u skupini najvećih svih vremena.

Janica je upisala 30 pobjeda u karijeri, 20 u slalomu, završivši karijeru u 24. godini. Shiffrin ima 50 slalomskih pobjeda, ali kada se uspoređuju njihovi slalomi…

– Janica je broj jedan, elementarna sila. Janica je bila nešto više od vrhunske skijašice. Na kraju krajeva, sama činjenica da je s 24 godine završila karijeru uz sve te brojke govori da se radilo o »elementarnoj nepogodi« u skijanju. Ona je sada skroz u svoj điru, posvetivši se sinu. Dobro, ja nikad neću biti potpuno objektivan jer sam bio sudionik te priče.

Ivica Kostelić i njegova sestra Janica bili su veliki promotori Hrvatske, kao što su to danas Vatreni.

– Mi smo promovirali mladu državu i meni je jako drago da sam uhvatio taj vlak, to je bilo nešto posebno. Danas je Hrvatska afirmirana sportska nacija. Gdje god dođeš, ljudi znaju da Hrvatska ima izvrsne sportaše. Prepoznati smo svugdje u svijetu. Više to nije zaneseni đir promocije. Možda Amerikanci nisu znali za Hrvatsku, ali poslije 2002. godine su i oni znali…

Od Janičinih uspjeha u Salt Lake Cityju prošlo je više od dva desetljeća…

– Čudo, što drugo reći.

 

Spust

Ivica je u velikoj karijeri osvojio Svjetski kup 2011. godine, u kolekciji odličja ima četiri olimpijske bronce i komplet odličja sa svjetskih porvenstava. Bilo bi toga više da nije bilo silnih ozljeda i operativnih zahvata.

– Ponosan sam na svoju karijeru. Usprkos svim nedaćama od početka, pa ozljeda, ipak smo to uspjeli zaokružiti u jednu dobru priču. Ta priča je zanimljiva iz mnogih aspekata. Mnoge stvari mi se danas čine nevjerojatnima. Mi smo bili prisiljeni na jedan spartanski put, nije bilo drugih mogućnosti.

Nekad jurnjava Streifom u Kitzbühelu ili Lauberhornom u Wengenu, kasnije Grenland i put dugačak 582 kilometra kada je zadobio ozebline i završio u riječkoj barokomori, danas jedrenje »Route du Rhumom« preko Atlantika, sam u jedrilici. Ivica je uvijek volio adrenalinske izazove.

– Svaki sport ima svoje zahtjeve. Uvijek su izazov spustevi, ali i teški slalomi. Meni je ostalo upečatljivo, a tada sam još vozio, istraživanje jednog švicarskog instituta na Streifu. Nosili smo senzore u cipelama i prsnoj kosti te holter za puls. Za mene je najimpresivniji podatak da je na startu Streifa, u mirovanju, puls 160 otkucaja u minuti. To puno govori na koji se način tijelo priprema na to što predstoji i koji je to stres. Nekako to uđe u tebe i stvari koje drugima izgledaju estremne, tebi ne izgledaju tako. Ja sam zavolio takav način života i zato mi se bilo teško oprostiti od skijanja. Volio sam taj šušur. Bio je to težak rad, ali bilo je stvari koje ti uđu pod kožu.

Bilo je i kupanja u planinskom potoku. Zimi.

– To možda nije trebalo ući pod kožu ili ostati. I dalje se ujutro tuširam u hladnoj vodi. Mislim da je jako autentično kada čovjek zavoli to što radi i onda kada prekine s tim, ostanu mu navike koje je stekao: to znači da je duboko povezan s takvim načinom života. Meni je to ostalo pa u svemu što radim pokušavam biti dobar, dati najbolje od sebe i takav način razmišljanja preslikati u druge izazove koji možda nemaju veze sa sportom.

Posljednji izazov bio je »Route du Rhum«. Kostelić je projedrio Atlantik, ali u dvojcu, no morao je odustati od najpoznatije transatlantske utrke za jedriličare samce, koju je 1978. osmislio Michel Etevenon.

 

Sinovi nogometaši Ivan i Leon su rano stali na skije, ali treniraju – nogomet. – Još su mali, ali obojica ozbiljno treniraju u Maksimiru, u Dinamu. Imaju svoje lige, igraju turnire izvan Zagreba. Preporučili su nam prijatelji i tako su došli u Dinamo. Nogomet je zaista najvažnija sporedna stvar na svijetu, tu nema slova. Čast svima, ali nogomet čini najviše za promociju. Zato možemo beskrajno biti ponosni na Vatrene i njihovu broncu na Mundijalu – kaže Ivica.

Borba

 

– To je bio projekt koji sam zamislio prije četiri, pet godina, koji je za cilj imao nastup na »Route du Rhumu«, koji je u jedriličarskom svijetu najveći izazov za samca do Vendee Globea, koji je za nas ipak nerealan izazov. Znao sam da je to najekstremnije što može biti. Čovjek ide u to pripremljen dobro koliko može biti, ali ostalo nije u našim rukama, kao što su to vremenski uvjeti. Naime, nemoguće je izbjeći zimsko vrijeme u sjevernom Atlantiku u ovo doba godine. Lani na »Transat Jacques Vabreu« bila je iznimka. Nismo imali nijedan sustav do pasata, dok su sada pasati bili jako južno. Put do njih bio je jako dugačak, što je značilo veću mogućnost da te pogodi velika ciklona. Mi smo imali tri velike fronte, a ja sam stradao u zadnjoj. Uvjeti su bili mrvicu ektremniji nego inače u to doba godine u Sjevernom Atlantiku.

Kostelić je imao peh za pehom. Propustio je čep stražnjeg balasta, kabina mu se napunila morem, ostao je bez auto-pilota, štraja… na njegovoj jedrilici »Optimus Prime«, koja nosi ime po glavnom liku iz Transformersa.

– Odgovara mu ime jer je robustan. No, prvu noć sam morao izbacivati vodu… Mi smo čak taj čep balasta zamijenili prije starta, nije puštao, ali micanje broda i vode u balastu stavili su dodatni pritisak na čep, koji je popustio. Prvi noć proveo sam izbacujući vodu, drugog dana ujutro puknuo je štraj pa sam se morao okrenuti niz vjetar da to popravim. Tu sam izgubio poziciju, a to su stvari koje te psihički pogode jer moraš prosuti sve što gradiš. To je bio jedini način za povratak u utrku.

Pokazalo se da su idući dani bili još gori. Čovjek se bori do kraja i za mene je otkazivanje, odnosno gubitak glavnog pilota, bila granica preko koje više nisam htio ići. Bilo bi to više preživljavanje nego utrkivanje. To se dogodilo tek šestog dana, a u međuvremenu se događalo puno toga, pad rezervnog autopilota, gubitak VHF-a… Tjedan dana sam praktički pokušavao riješiti probleme, dok je utrkivanje u drugom planu. To je išlo dok je imalo smisla, dok je radio glavni autopilot. Nastavio bih, ali tada sam još bio samo 200 milja od Portugala. Zato sam se povukao.