Veliki razgovor s Markom Miljanićem, legendarnim ratnim zapovjednikom obrane Škabrnje

Tužna je sudbina zadesila malo hrvatsko selo Škabrnje u Domovinskome ratu. Tamo se 18. studenoga 1991. dogodio pokolj kakav je relativno malo zabilježen u hrvatskoj povijesti, a kojeg su počinile  srpske snage u doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku.

Škabrnju je mjesecima branio tek neznatno mali broj ljudi, pod zapovjedništvom legendarnog Marka Miljanića. Kad su četnici okupirali ovo mjesto, gdje je svaka kuća zavijena u crno, ubili su 63 Hrvata, 15 branitelja i 48 civila, i to na najstrašnije načine. Nu, ovdje se ginulo i kasnije, čak i poslije rata, od zaostalih mina postavljenih po selu i okolici.

Četnici su i opljačkali ovo mjesto, a rušili su i kuću po kuću, pa čak su sravnali sa zemljom i mjesnu crkvu.

Zbog tih zločina gotovo nitko nije odgovarao.

Ali, kako se približava 18. studeni, razgovarali smo s legendarnim ratnim zapovjednikom obrane Škabrnja Markom Miljanićem.

Odmah je rekao:

• Što da vam kažem? I dalje se ništa  ne govori i ne piše o tragediji koju smo doživjeli 1991. Ovo je mjesto ostalo nažalost na margini, za nevino stradale niti se ne zna, a kamoli za Junake Domovinskoga rata s ovoga područja, koje je isključivo bilo naseljeno Hrvatima. Zbog toga smo u velikosrpskoj agresiji i doživjeli to što smo doživjeli.

Jedno vrijeme se govorilo da će Škabrnju posjetiti i Milorad Pupovac, predsjednik Udruge Srpskog narodnog vijeća, koja ima, da se malo našalimo, tek samo nešto više članova nego neki nogometni klub?

• Pupovac je rođen nedaleko Škabrnje. Bilo bi dobro da prije svega kaže gdje su bila i što su radila njegova braća u vrijeme Domovinskoga rata? Ovaj čovjek danas nema što tražiti u našem mjestu, osim skupljati jeftine političke bodove, a to mu nećemo dopustiti. Osim toga, kad ste čuli da je rekao jednu riječ o našim patnjama, dok se svako malo odlazi naslikavati u Vukovar i tamošnji kraj s dr. Stanimirovićem, bivšim srpskim gradonačelnikom Vukovara i ravnateljem vukovarske ratne bolnice, koja se poslije okupacije zvala „Sv.Sava“. Mene kao ratnog zapovjednika i stradalnika Škabrnje nikada nitko nije tako dobro i lijepo primao kao Pupovca i ovog doktora, koji vjerojatno znaju, a ne žele reći ni gdje su nestali Hrvati.

Stječe se dojam da Vas se namjerno marginalizira i prešućuje…

• Nije to samo slučaj sa mnom. Tako prolaze, koliko čujem, i neki drugi ratni zapovjednici koji nisu u kolu s onima na vlasti. Evo, svako malo na Hrvatskoj televiziji gostuje ovaj i onaj, ali mene ne zovu. Ranije su barem uzimali moje izjave 18. studenoga, a sada uglavnom ni to, ili vrlo šturo, ili nije se jednom dogodilo da neki novinar uzme izjave od „svih“, a da mene jednostavno preskoči. No, pored mene ovdje ima još ljudi koji zaslužuju da „svaki dan“ nešto kažu o Škabrnji, ali te prave, istinske hrvatske branitelje i stradalnike nitko ništa ne pita. Meni su čak „zabranili“ i da govorim prigodom komemoracija…

A mogli ste govoriti kao svjedok na Haaškom sudu!?

• Tamo sam o ratnim zločinima i strahotama  svjedočio najmanje šest puta. Govorio sam samo istinu, ali ni njima se izgleda istina baš nije dopala. Kad sam jednom sucu pokazao neke fotografije, tj. na koji su način Srbi i pripadnici zločinačke JNA masakrirali ovdašnje nevino civilno stanovništvo samo je rekao: Maknite to da ne gledam! Nije volio gledati kako zločinci tenkovima gaze ljude ili ih ubijaju sjekirama! A ta sjekira s kojom su ubijali naše ljude, starce i žene, nalazi se u mjesnoj crkvi, koju su zločinci u vrijeme rata također srušili.

Je li netko odgovarao za  te strašne zločine? Naime, od tih zla prošlo je već više od 30 godina…

• Odgovarala je neka srpska „bolničarka“. A ako su nekoga i optužili za zločine u Škabrnji onda do njih nisu mogli doći, pa su rekli- sudimo im u odsustvu. Evo, naše pravosuđe nije u stanju ni nakon toliko godina privesti zločince i suditi im, iako sam im ja za mnoge od njih dao i adrese gdje stanuju. A svako malo čitamo kako je uhićen i kako se sudi i osuđuje pojedini hrvatski branitelj. Još malo pa će ispasti da su „jedini“ krivci za agresiju ljudi koji su brani, obranili i stvorili hrvatsku državu. Vidite i sami što se čitavo vrijeme događa s pripadnicima HOS-a…

Što se događa?

• U vrijeme velikosrpske agresije nama u Škabrnju došli su u pomoć HOS-ovci na čelu sa Markom Skejom. Poslao ih je general Gotovina. Drugi se nisu usudili doći dok je krv tekla potocima. Oni su prošli gotovo sva ratišta, a danas se gazi po njima. Kažu da im je sporan njihov pozdrav iz Domovinskoga rata…Ne, njima su sporni svi oni koji su dragovoljno, sa sportskim papučama, branili hrvatsku Domovinu. U Domovinskome ratu bilo je najviše ljudi koji su rođeni nakon II. svjetskog rata, a danas ih svaka šuša naziva „ustašama“. Tako su nas zvali četnici, tako nas i danas zovu ili pišu o nama – Jugoslaveni, ljudi koji nam ne mogu oprostiti što smo pod zapovjedništvom prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja hrvatske države Franje Tuđmana stvorili Hrvatsku. Evo, u čast i slavu HOS-ovcima u Škabrnji postoji i ulica… No, nekima i dalje smetaju HOS-ovci, ali ne i da ovdašnja Osnovna škola nosi naziv po Vladimiru Nazoru, koji je kao predsjednik tadašnjeg Sabora nakon II. svjetskog rata svojim potpisom nevine Hrvate slao na strijeljanje ili na teške robije.

Nu, neki su  uvjereni da se sve dogodilo 18. studenoga, ali borbe u Škabrnji bile su i mnogo prije!

• O, da. Škabrnja se grčevito branila puna tri mjeseca. Ovdje je pod mojim zapovjedništvom djelovao i Samostalni bataljun, koji je brojio svega 246 branitelja! Ljudi su mahom sami kupovali oružje, a kad su počele padati kasarne JNA general Mirko Norac, koji je za mene i dalje jedan od ratnih junaka, dostavio nam je iz Gospića velike količine naoružanja, tako da smo se jedno vrijeme imali čime braniti.

 Govorilo se da će biti snimljen i dokumentarni film o ratnim danima Škabrnje. Što je s time?

• Nemam pojima. Samo znam da je to trebao biti film u kojem bi sudjelovali i četnici poput Save Štrbca, ali ne i ja baš kao ni Danka Dražina, legendarna hrvatska braniteljica ili jedan Ante Milković i drugi. To je navodno osmislio i već za to dobio neka sredstva bivši načelnik općine Škabrnja, kojeg su optužili za kriminal i koji je vodio tv ekipu i u Srbiju da tamo snimaju četnike. Ne zna što je danas s tim projektom, ni što se događa sa optužbom za kriminal našeg bivšeg načelnika.

Nego, gospodine Marko, Škabrnja nema ni jednog generala, a samo u Hrvatskom generalskom zboru (HGZ) navodno  ih ima već blizu 150…

• Pa, ni Vukovar nema ni jednog generala, osim Blaga Zadre, koji je taj čin dobio posthumno. Većina tih generala je dobila  visoki čin na političkom, a ne bojnom polju. Kad bi u toj udruzi bilo generala iz Vukovara i Škabrnje većina od njih odmah bi se mogla sakriti kao miševi. No, ne kažem da tamo nema i onih koji su taj čin zaslužili, ali više prevladavaju oni „po šumama i gorama“.

Većina od članova HGZ-a, kad obuku odore, prepuna je odlikovanja…

• Koliko imaju visokih odlikovanja pojedini hrvatski generali toliko valjda nemaju ni neki najviši ruski oficiri. Mene bi zanimalo, tko ih je predložio za visoke činove i za visoka odlikovanja, odnosno što su im napisali u njihovim ratnim životopisima? Pa, nismo imali ni toliko ratnih brigada, poglavito ne 1991., koliko danas imamo generala! Evo, sada u Beogradu sude hrvatskim ratnim pilotima. Nisam čuo da su se naši generali zauzeli za njih, ali sam čuo da su se neki od njih i te kako zauzeli da se puste na slobodu neki okorjeli Udbaši. Ja, da i imam čin generala, sigurno ne bih bio u jednoj takvoj udruzi! Nema šanse. Sad ih je napustio i general Rahim Ademi, a prije njega Tolj, Kapular, Domazet, Mile Ćuk… Željko Sačić također ne želi biti u takvom društvu. Inače, smiješno je kad vidimo pojedine  generale kad dođu u Vukovar ili Škabrnju u novim odorama i, kako rekoh, prepuni najviših  državnih odličja, na jedan dan, tek da se samo slikaju,  dok neki od onih  koji su se istinski borili i ginuli u ovim krajevima još uvijek nemaju ni poštenu zimsku odjeću. Taj i takav Hrvatski generalski zbor, gdje ima i časnih ljudi, nastoji se nametnuti kao bivši SUBNOR, a to im nećemo i ne smijemo dopustiti, tim više što dobar dio njihovih članova ovakav rat i toliko krvi koliko je bilo u Vukovaru i Škabrnji nije vidjelo ni na televiziji.

A, što Vi, kao ratni zapovjednik obrane Škabrnje, imate od odličja?

• Jedno od najzadnjih po rangu- „trolista“. Bolje i više valjda nisam ni zaslužio! No, da nije bilo Vas, gospodine Pavkoviću, koji ste me svojedobno predložili za neko državno odličje, vjerojatno  još ne bih imao ni to.

Kako se približava 18. studenoga vjerujemo da Vam je sve teže?

• Kako godine idu, sve je teže. Dovoljno je da se sjetim kako su i na koji način toga dana četnici ubili moga oca i još podosta članova moje obitelji, ili kako su ubili sinove Eve Šegarić, i da ne govorim dalje. U Škabrnji nema kuće koja nije zavijena u crno. Osim toga, za pojedine političare Škabrnja postoji samo jedan dan, dok mi s njom živimo čitave godine!

Razgovarao: Mladen Pavković