Vlast zasnovana na formuli manjeg zla, doživjela je svoj debakl s SDP-om ili HDZ-om na vlasti, s Milanovićem ili Kolindom na čelu države, sasvim je svejedno

O rezultatima izbora biti će idućih dana rečeno puno toga smislenoga i još više besmislenoga. Za početak i bez detaljne analize neupitno je zaključiti: Od početka kampanje bilo je jasno i po anketama i po atmosferi koja je prevagnula, da je Miroslav Škoro jedini kandidat koji će, stigne li u drugi krug, temeljito potući Zorana Milanovića, ali, čime se HDZ nikako nije mogao pomiriti, i Kolindu Grabar Kitarović.

Ako SDP i Milanović misle da je ovo zaokret kojim Hrvati počinju prihvaćati njihov model zasnovan na eliminaciji poteškoća nastalih nedovoljno kvalitetno obavljenim poslom na Bleiburgu, grdno se varaju. Ako HDZ i Plenković misle da će kao i do sada, nakon jedog mandata HDZ ponovo zauzeti mjesto koje mu “Bogom danim” pravom pripada, također se grdno vara. Hrvatska nacionalna svijest je prekoračila prag i povratka na staro nema. Mogu Škoru zajedno s Merčepom strpati u najdublju tamnicu, mogu napraviti najskuplju kampanju i potrošiti 20 milijuna kuna, mogu podići barikade i s njih uperiti puške u obranu ovog stanja, ovo stanje avnojevsko-antifašističke ideologije, srpsko-hrvatske koalicije i korupcionaške zastarjele ekonomije zasnovane na ostacima jugoslavenskog eksperimenta, doživljava svoje zadnje trzaje, s Milanovićem ili Kolindom na čelu, sasvim je svejedno. Tko volju ovoga naroda ne želi slušati, mora se slupati.

Plenkovićevom HDZ-u je Miroslav Škoro bio i ostao najnepovoljnije rješenje, jer se s njim mijenja poredak čiji je HDZ primarni čuvar, a koji uključuje SDP i nikoga više.

Sukladno tome, HDZ je u suverenističku masu poslao svoje napuckane medijske pse, Maxporal i druge, pretvarajući Škoru u neprijatelja kojega treba uništiti, a istovremeno ostavljajući Milanovića prihvatljivim protivnikom, čija pobjeda neće biti po njihovom volji, ali s kojom mogu živjeti, kao što su mogli živjeti i s Mesićem i s Josipovićem.

Formula HDZ-ove vlasti zasnovana je na projekciji teorije manjeg zla koju je do sada slijedila većina birača – do sada. Istovremeno, za predsjednka vlade Plenkovića, za političko vodstvo HDZ-a i za njihove saveznike SDSS, HNS i Milana Bandića, između Škore i Milanovića, Milanović predstavlja manje zlo, s kojim su oni i u prošlosti mogli ostvarivati suživot.

Međutim, u narodu je sazrijela odluka da su temeljite promjene jedini izlaz iz ove situacije. To nije prepoznao HDZ unatoč signala koje je dobio rezultatima EU izbora i rezultatima referenduma za promjenu izbornoga zakona i odbacivanje Istanbulske konvencije, ali je prepoznao Miroslav Škoro, karizmatični nezavisni kandidat, koji je svoj politički program zasnovao baš na tom ozračju koje je prevladalo velikim dijelom Hrvatske.

Nije Škoro smislio novi plan za Hrvatsku koji se Hrvatima svidio, nego je Škoro prepoznao da su Hrvati konačno shvatili da se ono što se 20 godina nije promijenilo samo od sebe, neće ni dalje promijeniti bez njihove intervencije, pogotovo ne pod vodstvom, iz Bruxellesa dovedenoga i ustoličenoga EU guvernera za Hrvatsku.

Da je Kolinda Grabar Kitarović nastavila politiku izvanstrančke, od naroda izabrane njegove predstavnice, zastupajući volju naroda od koje se HDZ sve više udaljava i počinje izgledati kao karikatura Tuđmanova HDZ-a, unatoč svih njenih nedostataka koji su na površinu izbili tokom ove kampanje, imala je nekakvih izgleda na pobjedu. Onog časa kada se predala u ruke HDZ-ova propagandnog stroja determiniranog služiti samome sebi i nikome više, kada ju je Plenković pretvorio u goli instrument svojih nakana, kada je svedena na ljepuškastu lutku namijenjenu čitati servirane joj govore s detaljnim instrukcijama, kada se treba nasmijati, kada treba podići ruku i kada treba žmirkati, ured Predsjednika Hrvatske je pretvoren u stroj za fotokopiranje vladinih odluka i izgubio svaki značaj.

Da je Kolinda Grabar Kitarović nastavila politiku izvanstrančke, od naroda izabrane njegove predstavnice, zastupajući volju naroda od koje se HDZ sve više udaljava i počinje izgledati kao karikatura Tuđmanova HDZ-a, unatoč svih njenih nedostataka koji su na površinu izbili tokom ove kampanje, imala je nekakvih izgleda na pobjedu. Onog časa kada se predala u ruke HDZ-ova propagandnog stroja determiniranog služiti samome sebi i nikome više, kada ju je Plenković pretvorio u goli instrument svojih nakana, kada je svedena na ljepuškastu lutku namijenjenu čitati servirane joj govore s detaljnim instrukcijama, kada se treba nasmijati, kada treba podići ruku i kada treba žmirkati, ured Predsjednika Hrvatske je pretvoren u stroj za fotokopiranje vladinih odluka i izgubio svaki značaj.

Hrvati, suverenistička masa, narod, jasno se i javno po tom pitanju izjasno, od vremena prije predizborne kampanje i Škorine najve da će se kandidirati, iz vremena uklanjanja spomen-ploče braniteljima u Jasenovcu, iz vremena Vučićeve posjete Hrvatskoj, još iz istanbulskog i marakeškog vremena referendumskih inicjativa i konačno iz vremena EU izbora, i dao svima do znanja kojim smjerom se kreće hrvatsko javno mnijenje.

Kada se pojavio Škoro sve je to bilo već utvrđeno i svakome ma i s pola mozga objašnjivo. Hrvati su odlučili da ovako dalje ne može. Svi indikatori su pokazali da sa Škorom ni Milanović ni Kolinda niti bilo tko drugi kojega bi iz redova HDZ-a ili SDP-a, zasebno ili zajedno mogli plasirati, nema nikakva izgleda.

Onda je nastao plan Škorine demonizacije. U akcijski plan su uposlena 4 najveća, od tako i tako malenih i slabo čitanih “desnih” portala, jer bi koristiti mainstream medije za rušenje Škore imalo kontra-efekt. Nitko nije pitao gdje su za Domovnskog rata bili Plenković ili Milanović ali je od Tuđmana postavljenog ratnog diplomate u Mađarskoj i Americi, trebalo stvoriti ratnog dezertera. Od hrvatski odgojene, krštene katolkinje hrvatskog porijekla, u Americi rođene i odrasle, u katoličkoj školi obrazovane, Škorine supruge, koja po djedu ima jednu četvrtinu “pravoslavnih gena”, stvorili su četnikušu s krvavim nožem među špičastim zubima, a od njega četničkog zeta koji po Americi sa kokardom na šajkači pjeva “Oj Hrvati al’ ćemo vas klati, kad se Pero iz Londona vrati”.

Zgadili su mi se oni koji su te servirane i plaćene glasine preko društvenih mreža proširili, a neki od vas su pristali potiho tolerirati to što se ni kršćanski ni uljudbeno ne bi smjelo tolerirati, ne shvaćajući da je odluku da se ovako dalje ne može donio narod prije Škore i bez Škore, a Škoro je samo prepoznao njegovu volju i s njom usaglasio svoj program.

Hrvatima je jednostavno, politička doktrina biranja manjeg zla došla do grla, sa Škorom ili bez njega i to nije nikakav proizvod njegove kampanje nego stanje koje je sazrijevalo kroz posljednjih 20 godina i neće otići ni s Milanovićem, niti bi otišlo da je kojim slučajem pobjedila KGK. Hrvatima je 20 godina ovakve dvopartijske vladavine dosta i to je prizvod vrlo sporoga, ali ipak nekakvog razvoja kolektivne svijesti ovog prevarenoga naroda, koji je konačno počeo shvaćati da se bez njegove aktivne intervencije ništa samo od sebe neće promijeniti na bolje.

Ako SDP i Milanović misle da je ovo zaokret kojim Hrvati počinju prihvaćati njihov model zasnovan na eliminaciji poteškoća nastalih nedovoljno kvalitetno obavljenim poslom na Bleiburgu, grdno se varaju.

Ako HDZ i Plenković misle da će kao i do sada, nakon jedog mandata HDZ ponovo zauzeti mjesto koje mu “Bogom danim” pravom pripada, također se grdno vara.

Hrvatska nacionalna svijest je prekoračila prag i povratka na staro nema. Mogu Škoru zajedno s Merčepom strpati u najdublju tamnicu, mogu napraviti najskuplju kampanju i potrošiti, ne 5 milijuna kuna koliko su utrošili u Kolindinu, nego 20 milijuna kuna, mogu podići barikade i s njih uperiti puške u obranu ovog stanja, ovo stanje avnojevsko-antifašističke ideologije, srpsko-hrvatske koalicije i korupcionaške zastarjele ekonomije zasnovane na ostacima jugoslavenskog eksperimenta, doživljava svoje zadnje trzaje, s SDP-om ili HDZ-om na vlasti, s Milanovićem ili Kolindom na čelu države, sasvim je svejedno. Tko volju ovoga naroda ne želi slušati, mora se slupati.