Za razumne i humane ljude izbor između kulture života i kulture smrti nije nikakva dilema
Jeste li znali da srce nerođenog djeteta počinje kucati do 5. tjedna od začeća? Dakle, po prilici 25 dana od trenutka oplodnje, u utrobi žene počinje kucati srce njezina djeteta - novog čovjeka.
Pa i ako niste ovo znali, zacijelo imate svoj stav o životu kojeg i prema ljudskim i prema Božjim zakonima, ne bez razloga, velika većina nas smatra vrhunskom vrijednošću. Ljudsko postojanje i sam bitak neodvojivi su od te tajne zvane život i predstavljaju misterij čiju suštinu ne poznajemo i vjerojatno je (kao ograničena bića) nikad u cijelosti i nećemo spoznati. No, to nije razlog da ne prihvatimo ono što nam je dano kao dobro i što ovaj svijet čini ne samo boljim, nego i jedino mogućim - jer njega bez života nema.
Enciklika pape Ivana Pavla Drugoga, Evangelium Vitae iz 1995. godine
(Adresa fotografije: https://www.knjizara-dominovic.hr/upload/catalog/product/19675/thumb/312206_evangelium-vitae-evandelje-zivota-enciklika_420x610r.jpg)
U enciklici Evangelium Vitae (hrv. Evanđelje Života) iz 1995. godine, tadašnji papa Ivan Pavao II. (danas svetac Katoličke crkve), među ostalim kaže:
"U našem današnjem društvenom kontekstu, obilježenom dramatičnom borbom između kulture života i kulture smrti, postoji potreba razviti duboki kritički osjećaj sposoban prepoznati istinite vrijednosti i autentične potrebe."
(Cjeloviti tekst enciklike na latinskom jeziku: https://www.vatican.va/content/john-paul-ii/la/encyclicals/documents/hf_jp-ii_enc_25031995_evangelium-vitae.html; stranica posjećena 8. 6. 2022.; istaknuo: Z. P.)
Dakle, u ovom citatu, on prvi put spominje pojam kulture smrti koja stoji nasuprot kulturi života i stavlja to u kontekst današnjeg vremena, skrećući pozornost na potrebu razvijanja dubokog kritičkog osjećaja za prepoznavanje istinitih vrijednosti i autentičnih potreba.
Nažalost, živimo u svijetu u kojem postoje i oni koji do ljudskog života ne drže i u ime "ženskih prava" ubijaju najnemoćnije i najranjivije - nerođenu djecu. U svijetu u kojem nas isti ti "progresivisti" i "naprednjaci" žele uvjeriti kako su seksualne perverzije "in" - a biti normalan "aut". U svijetu koji u ime "ljudskih prava i sloboda" uništava čovjeka i sve ljudsko u njemu. U svijetu u kojem se liječnicima pokušava osporiti i ukinuti pravo priziva savjesti, a u isto vrijeme ubijanje nerođenih naziva "zdravstvenom uslugom" i "pravom pacijentice". U svijetu u kojem se seksualne sklonosti jedne marginalne društvene skupine proglašavaju "ljudskim pravima" i nastoje nametnuti kao norma, štoviše, paradigma nekog tobožnjeg "napretka" i mjerilo slobode i demokracije društva!
Zagovarati kako žena "ima neograničeno pravo raspolagati svojim tijelom" čak i onda kad u njezinoj utrobi živi drugo biće (čije srce kuca), odnositi se prema tom nerođenom biću kao da ne postoji, ne uzimajući u obzir da to više nije niti može biti samo "dio ženinog tijela", nego novi život i novi čovjek sa svojim neotuđivim pravom na postojanje i zanemariti okolnost kako je u njegovu (biološkom) stvaranju sudjelovala i druga strana (muškarac) kojoj se oduzima pravo glasa o sudbini tog nerođenog čovjeka, ravno je apsurdu i vodi ka degradaciji ljudskog bića.
Naravno, postoje situacije u kojima (nažalost) liječnici moraju ponekad odlučiti između života žene i nerođenog djeteta, pa i drastični slučajevi malformacija koje onemogućuju preživljavanje djeteta - i u tim izuzetnim slučajevima bilo bi nehumano ne omogućiti prekid trudnoće (dakako, u skladu s mišljenjem i procjenom medicinske struke), ali generalno svoditi sve na apsolutno i ničim ograničeno pravo pobačaja od začeća do rođenje djeteta, zločin je prema nerođenima koji se ne može opravdati nikakvim "ženskim pravom". Također je zločin i to zločin s predumišljajem, zagovarati pravo malodobnih djevojčica na pobačaj bez znanja roditelja (ili staratelja) i još k tomu tražiti da to kao odredba uđe u zakon. Umjesto da se edukacijom i odgojem kod mladih gradi odgovoran stav prema životu, pa i intimnim odnosima i seksualnosti, u nas se sve svodi na saniranje posljedica neodgovornog ponašanja, a da nitko ne progovara o suštini problema!
Kad u utrobi žene počne kucati srce novog života, to onda nije više samo njezino tijelo, nego stanište čovjeka, ljudskog bića koje ima svoja neotuđiva prava - prije svega pravo na postojanje, rođenje, razvoj i život u humanim uvjetima.
Zar je to tako teško razumjeti? I što će nam ta šuma zakona o pobačaju i ljudskim pravima, ako se držimo moralnih normi, ponašamo savjesno i odgovorno i brinemo jedni o drugima? Koja je razlika između nerođenog i rođenog djeteta? U tomu što ono koje je rođeno dobije ime i upisuje se u Maticu krštenih? Na temelju kojeg moralnog prava (ne govorim o zakonima!) se može i smije dopustiti ubijanje onih najslabijih i najranjivijih - nerođenih? I tko to i čime može opravdati? Ako već sebi dopuštamo ubijanje nerođenih, zašto isto to ne bi vrijedilo i za postupke eutanazije, za primjenu smrtne kazne nad osuđenima ili društveno štetnim jedinkama?
Pokazujemo zavidnu razinu razumijevanja za patnje životinja i s pravom tražimo njihovu zaštitu - pa kako onda objasniti da nas nije briga za živote nerođene djece, vlastitih potomaka, onih na kojima počiva budućnost i ostaje ovaj svijet?
I nerođeno ljudsko biće je čovjek
(Adresa fotografije: https://staticroditelji.story.hr/Pictures/950/1689/37241/jpeg/3d-Rendered-Medically-Accurate-Illustration-Of-A-Fetus-At-Week)
Trudimo se sve urediti zakonima, kao da će oni sami po sebi dovesti u savršen red kaos koji uzrokujemo svojom nepromišljenošću i ograničenošću. Koliko god bili detaljni i kvalitetni, zakoni ne mogu predvidjeti niti riješiti sve situacije koje život sobom nosi, pa tako ni ovu vezano za složeno, osjetljivo i bolno pitanje prekida trudnoće. Nama kao društvu, umjesto šume zakone (što se već odavno pretvorilo u džunglu), treba malo više razuma, morala, etike i stvarne (a ne deklarativne) humanosti - čovječnosti i osjećaja za bližnje, pa i one najslabije i najranjivije o čijoj sudbini (sami sebi!) dajemo pravo odlučivati.
Umjesto zagovaranja "slobodne ljubavi" i propagiranja uporabe kontracepcijskih sredstava, možda bi mladima trebalo skrenuti pozornost i na moguće posljedice svakog neodgovornog ponašanja, pa i vezano za seksualne odnose. Može li biti svejedno kad u intimne odnose stupaju osobe koje psihofizički još uvijek na to nisu spremne ili kad to čine psihički i fizički zreli mladići i djevojke? Ne svjedočimo li na dnevnoj razini traumama i psihičkim lomovima mladih koji sve češće traže pomoć psihijatara i liječe se po bolnicama upravo iz razloga neodgovornog i neprilagođenog ponašanja - u čemu zacijelo važno mjesto ima i njihov seksualni život, odnosno, sve ono kroz što u tom smislu prolaze kao adolescenti? Možda bi umjesto promicanja pornografije i raznih perverzija koje se od mnogih naših "progresivista" nameću i nakaradno tumače kao znak "suvremenosti" i "napretka", mlade trebalo poučiti i tomu da se život osim užitka, zabave i slobode sastoji i od odgovornosti prema samome sebi i bližnjima - pogotovu onima u krugu obitelji i osobama s kojima stupamo u intimne odnose, pa i mogućem potomstvu?
Nema zdravog društva bez zdrave jedinke, niti se ono gradi na trulim temeljima. Ljudska vrsta je utrošila tisuće godina na to da iskustveno i spoznajno dođe do modela života koji je optimalan za njezinu zajednicu. Čovjek se izdvojio iz čopora, vezao uz ženu, izrodio potomstvo i tako stvorio obitelj - temeljnu ćeliju društva bez koje ono ne postoji kao harmonična sredina povoljna za razvoj ljudske osobe u svakom smislu (kako fizičkom, tako i psihološkom). Koliko god se mi smatrali suvremenima, progresivnima i živjeli u uvjerenju kako sve znamo i možemo, biološka ili krvna veza još uvijek ostaje ono što najčvršće vezuje ljude - i tu antropološku datost i činjenicu ne može opovrgnuti nikakvo mudrovanje.
Izdvajanjem pojedinca iz čopora je počela civilizacija. Sad nas, nakon toliko tisuća godina, neki žele ponovno vratiti u čopor i relativizirati sve vrijednosti, pa i antropološke datosti koje su nam prirođene i niti su nastale našom voljom, niti našom voljom mogu nestati. Nastoje razbiti obitelj i poništiti je u ime neke tobožnje "jednakosti" i "ravnopravnosti"!? Trude se svim silama promicati svoju rodnu ideologiju i dokazati kako rodova ustvari nema - i da su oni ništa drugo nego "društveni konstrukt"!? Svaki psihijatar jako dobro zna, kako postoje prirodne razlike između muškarca i žene (kako na fizičkoj - tjelesnoj, tako i na psihološkoj razini, u samoj strukturi ličnosti), kao što, uostalom, postoje i između djece i odraslih, mladih i starih. I zašto bi to bio problem? Ovaj svijet je svijet različitosti i to zamjećujemo čim se osvrnemo oko sebe, samo ako želimo vidjeti. Čemu onda uravnilovke i pokušaji da se izbrišu granice i razlike među spolovima, rodovima, bićima koja se međusobno razlikuju po naravi stvari, ne zato što to žele, nego stoga što su takva došla na svijet? Postoje prirodne datosti koje možemo prihvatiti ili ne - ali ih mijenjati ne možemo. Ali, zato možemo mijenjati svoj odnos prema životu, pa i prema nerođenima. Djeca su dar. Dar prirode ili Božji dar (kako za koga) , ali dar u svakom slučaju. Dar koji neki među nama olako odbacuju, dok se drugi svim silama trude dobiti potomstvo i postati roditelji.
Ne smijemo ozakoniti ubijanje nerođenih. Nemamo pravo na to. Kao civilizirana i humana bića, prihvatimo kulturu života umjesto kulture smrti, onako kako je to govorio i pisao naš svetac Ivan Pavao Drugi.
Pokažimo prema djeci (pa i onoj nerođenoj), barem toliko osjećaja i obzira koliko većina nas njeguje prema kućnim ljubimcima i ovaj svijet će biti mnogo bolje mjesto za život.
Zlatko Pinter/PDN
