Od jasenovačkoga mita do semantike oko srpskih koncentracijskih logora

Piše: MARIN VLAHOVIĆ / Hrvatski Tjednik

Je li SPENS bio logor ili nije, deplasirano je i zlonamjerno pitanje koje su prvotno nametnuli antihrvatski mediji kako bi skrenuli pozornost s najvažnijih činjenica i biti svega, a to je da je jedna država, Srbija, što se tada još zvala SFRJ, poubijala, raskućila i otela tisuće građana druge države, Hrvatske

Opširna i slojevita tema zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila jedno je od najosjetljivijih i najtežih pitanja hrvatskoga društva. Zbog težine i slojevitosti ove tematike, kao i činjenice da mjerodavne službe u Republici Hrvatskoj nisu odradile svoju temeljnu zadaću (a to je prikupljanje svih svjedočenja i informacija od branitelja i civila koji su preživjeli mučenja i batinanja u srpskim koncentracijskim logorima), traume logoraša, progon izravnih počinitelja zločina i pitanje priznanja odgovornosti i krivnje Republike Srbije sve se rjeđe spominju u hrvatskim medijima.

Poražavajuće je za sve aktere političkoga i javnoga života u Hrvatskoj da se javna i medijska pozornost na nezaliječene rane, stradanja i patnje logoraša uspjela privući tako da je hrvatski glazbenik Tony Cetinski, nakon što su ga udruge hrvatskih branitelja, logoraša i pojedinci upozorili kako je u dvorani SPENS u Novome Sadu, gdje su Cetinski, razni drugi pjevači i hrvatski športaši nastupali godinama, svojedobno bio i logor za zatočene hrvatske branitelje i civile. Kada je uspostavljen taj inicijalni kontakt prema Tonyju Cetinskome, s odmakom od oko tjedan dana, apsolutno je razumljivo i logično da se glazbeniku nije moglo previše objašnjavati kakvu je ulogu u logorskome sustavu zločinačke JNA imala dvorana SPENS, a koju logori u Sremskoj Mitrovici, Stajićevo, Begejci, Niš i Aleksinac.

Ljevičarski mediji relativiziraju SPENS

Zbog te nedorečenosti i nedostupnosti dovoljnoga broja javnih izvora o logoru u Novome Sadu, koji bi jasno ukazivali na to da su u SPENS-u počinjeni zločini i da su ondje ubijeni ili mučeni ljudi, čija su imena i prezimena poznata, lijevi prosrpski i projugoslavenski mediji u Hrvatskoj, poput Indexa i Telegrama, pokrenuli su snažnu kampanju relativizacije cijeloga slučaja, a preispitivali su i stvarne motive Tonyja Cetinskoga.

Osim snimljene izjave vukovarskoga junaka i branitelja Zlatka Pankovića, u kojoj je ovaj uznik čak devet velikosrpskih logora vrlo kratko govorio o SPENS-u, a onda detaljnije o drugim logorima, i svjedočanstva iz knjige pokojnoga vukovarskog branitelja i logoraša Danijela Rehaka, koja se pojavljuje i na mrežnim stranicama Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, na samom početku rasvjetljavanja cijele priče, nije bilo dovoljno drugih egzaktnih podataka i svjedoka, što je medijima koji su ionako protuhrvatski nastrojeni i zloglasni po ismijavanju braniteljske populacije, dalo priliku da jednaki prostor daju negatorima postojanja logora u Novome Sadu i udrugama branitelja i logoraša koji su uporno tvrdili da je postojao. Isti su mediji uspjeli javnosti nametnuti i pitanje o tomu zašto se do sada šutjelo o postojanju ovoga logora, što je u javnosti izazvalo nove sumnje, zbunjenost i podjele.

Zlatko Panković više puta je napisao da su se on i drugi logoraši, kao i sama udruga, ranije obraćali hrvatskim pjevačima i upozoravali ih na prošlost dvorane u kojoj održavaju koncerte, međutim u današnjem vremenu i medijskome okruženju nije dovoljno nešto tvrditi, već se svaka tvrdnja mora i dokazati. Dodatnu konfuziju unijela je i podlo plasirana teza da postoje dva narativa ove priče. Prvi prema kojem je SPENS bio logor, a drugi prema kojem je bio takozvani sabirni centar za prognanike. Istina, naravno, može biti i jedno i drugo, kao i sadržavati više slojeva, percepcija ili kutova gledanja. Ipak, kada je riječ o hrvatskoj istini i svemu onomu što se događalo Hrvatima, onda je priča o SPENS-u nakon svega što napokon znamo poprilično jednostavna.

JNA i četnici nisu evakuirali, nego oteli Hrvate i odveli ih u srbijanske logore

Nakon višemjesečne krvave opsade i potpunoga uništenja Vukovara čije su zgrade i obiteljske kuće praktički zbrisane s lica zemlje, branitelji i civili masovno su ubijani i mučeni, a civilno stanovništvo nije, kako se danas govori, prognano i zbrinuto u Srbiji, nego su ti ljudi, dakle starci, žene i djeca oteti i odvedeni u Srbiju.

Kako su Rusi otimali ukrajinsku djecu i žene, tako su četnici i takozvana JNA otimali hrvatsku djecu, a zašto su to činili, osim da zadovolje sotonističku želju za krvlju i ponižavanjem Hrvata, naslućuje i primjer Bojana Glavaševića, sina ubijenoga hrvatskog novinara i radijskoga voditelja Siniše Glavaševića koji se politički i ljudski de facto odmetnuo od očeva naslijeđa i bilo kakvoga domoljuba, prihvativši velikosrpski ili barem jugoslavenski pogled na ratove devedesetih, a on se najbolje očituje u prizemnoj palanačkoj ispraznici koja glasi “tko nas bre zavadi.” Velika većina zarobljenih stanovnika Vukovara i okolnih mjesta sigurno nije željela otići u Srbiju, nego prema slobodnome teritoriju Republike Hrvatske, međutim oteti su i utrpani u autobuse pa i tjerani da pješače i marširaju.

Dakle, oteti građani Vukovara, žene, djeca i starci, većinom Hrvati, ali u značajnome broju i Srbi, koje očito nitko nije ubijao, maltretirao ili izdvajao tijekom opsade, oteti su i odvezeni u Srbiju i Vojvodinu. Veći broj, prema nekim izvještajima i do pet tisuća, doveden je u Novi Sad i dvoranu SPENS gdje su proveli kraće vrijeme, nakon čega su ih čekale različite sudbine. Našlo se tu zasigurno i mnogo ljudi kojima se gubi svaki trag i koji se nikada više ne će vratiti. U samom SPENS-u, što svjedoče i izvješća i novinski tekstovi iz prosinca 1991., odvijao se svojevrsni lov na “ustaše”, odnosno na sve vukovarske branitelje ili one za koje se sumnjalo da su branili grad ili da bi mogli u budućnosti, za koju godinu, nositi pušku i braniti Hrvatsku.

Prema svjedočanstvu Zlatka Pankovića znamo da su na isto mjesto dovođene i čitave skupine branitelja koji su bili vezani, izdvajani i slani na ispitivanja i u druge logore. U stvari, je li SPENS bio logor ili nije, deplasirano je i zlonamjerno pitanje koje su prvotno nametnuli antihrvatski nastrojeni i orijentirani mediji ne bi li skrenuli pozornost s najvažnijih činjenica i biti svega, a to je da je jedna država, što se tada još zvala SFRJ, poubijala, raskućila i otela tisuće građana druge države, koja u tim trenutcima već ima sve elemente suverenosti i državnosti. Pričom o sabirnome centru u Novome Sadu 1991. daje se legitimitet državi koja ga u tim trenutcima više nema, a oduzima Hrvatskoj, koja ga je prema svim pravnim i stvarnim kriterijima preuzela. Pri tom, potpuno je nebitno što će službeno priznanje Republike Hrvatske nastupiti dva mjeseca nakon nacionalne tragedije i okupacije Vukovara jer je Hrvatska praktično i institucionalno postojala mjesecima, pa i punih godinu dana, prije tih događaja.

Rušenje mita o Jasenovcu i faktografsko provjeravanje iskaza logoraša

Zbog čega je onda važno, kada se radi o SPENS-u ili bilo kojoj osjetljivoj temi, paziti na svaku riječ i svaki zarez, a pogotovo na dijeljenje objava u kojima su sve činjenice dokazive, nepobitne i(li) provjerljive? Prije svega, živimo u orvelovskome vremenu, u kojem oni koji tobože provjeravaju informacije u javnome i medijskome prostoru nikako nisu na strani hrvatskih interesa i Hrvata, a na našoj strani, uglavnom nisu ni glavnostrujaški mediji, što uključuje i javne servise poput Hine i Hrvatske radiotelevizije.

Kada je prije više od četiri mjeseca u emisiji Fenomen tjedna, koju vodim i uređujem na Z1 televiziji, s istraživačem i novinarom Igorom Vukićem, gostovao Ivo Goldstein, ovaj povjesničar, koji desetljećima blisko surađuje s državnim institucijama i u dobroj mjeri sukreira odnos hrvatske države prema prošlosti i takozvanoj službenoj povijesti, izrekao je takve stvari nakon kojih su istoga trena morali reagirati svi mediji u zemlji i tražiti da se službeni popis žrtava u Jasenovcu potpuno ukine ili barem ozbiljno umanji i revidira. Apsurdnost službenoga popisa, Goldstein je nenamjerno dodatno dokazao i nekoliko dana kasnije kada je nastupio kod kolege Ivana Hrstića na N1 televiziji i ondje ponovio suludu izjavu da su de facto sva djeca koja su umrla 

negdje u NDH, a onda i valjda i odrasli preminuli, jasenovačke žrtve. Hrstić ga je gledao u nevjerici i kada sam vidio da se ova frapantna istina probila na N1, vjerovao sam da mainstream mediji to ne će moći ignorirati. Ipak, pokazalo se da je takvo razmišljanje naivno jer su potpuno zanemarili Goldsteinovo povijesno priznanje prijevare stoljeća i prenijeli tek nekoliko njegovih općenitih ispraznica. Usprkos priznanju, jasenovački popis nije ukinut, revidiran niti umanjen, što bi bilo normalno, a svaki pokušaji njegova preispitivanja i revizije nastavljaju se dovoditi u izravnu vezu s nekakvim ustaštvom i fašizacijom Hrvatske.

S druge strane, tvrdnje pojedinih udruga hrvatskih branitelja i logoraša koje je u javnosti predstavila manja skupina vukovarskih branitelja i bivših logoraša srpskih koncentracijskih logora, stavljene su u glavnostrujaškim medijima pod upitnik, a termin logor pod navodne znakove. U cijelu priču, uključilo se i naddržavno tijelo za cenzuru nepoćudnih i neprogresivnih sadržaja, notorni Faktograf, koji je u opširnoj analizi cijeloga slučaja SPENS, u tekstu pod naslovom “Dvorana SPENS u Novome Sadu služila je kao tranzitni centar za evakuirane iz Vukovara”, napisao i da je za “temu članka zanimljivo da Zlatko Panković u svom video svjedočanstvu ne spominje ni duže zadržavanje, a niti mučenje u samoj dvorani SPENS u Novom Sadu.” Time Faktograf neizravno dovodi u pitanje istinitost navoda o tome da je SPENS služio kao logor, odnosno da su se u njemu dogodila batinanja, mučenja i ponižavanja zatočenika. U stvari, cijeli proces otimanja građana Republike Hrvatske i njihova odvođenja u Srbiju, Faktograf zove evakuacijom, što je termin kojim se ne služi niti Nataša Kandić, poznata borkinja za ljudska prava iz Srbije, koja vukovarske civile, žene, djecu i starce, zove prognanicima, koji su prognani iz svojih razrušenih domova. Nije ni taj izraz najtočniji jer ti ljudi većinom sigurno nisu htjeli da ih se odvede u Srbiju, već je tu riječ o masovnome otimanju, ali Kandić je svakako mnogo objektivnija i poštenija u opisivanju svega što se događalo nakon okupacije i zločina nad Hrvatima u Vukovaru nego Faktograf koji je usko vezan uz Ministarstvo kulture i medija, znači samu Vladu Republike Hrvatske. Znakovita je i šutnja državnih institucija, mjerodavnih ministarstava i služba koje se nisu oglasile niti jednim pišljivim priopćenjem i prekinule sve rasprave o tomu je li SPENS bilo logor ili nije, a to su mogli učiniti i nepobitnom konstatacijom kako su Hrvati iz Vukovara nasilno odvedeni u Srbiju, iz čega proizlazi da sve radnje koje su se dogodile od trenutka protuzakonitoga odvođenja i dislociranja Vukovaraca u drugu državu, potpadaju pod jedinstveni sustav upravljanja srpskim koncentracijskim logorima na čijemu se čelu nalazio vojni vrh tadašnje JNA.

Medijska diverzija, potpukovnik Đorović i nepostojeće priznanje Srbije

Umjesto da država na taj način pravno i moralno zaštiti ugled Republike Hrvatske i svih stradalnika Domovinskoga rata, bitka za istinu o srpskim koncentracijskim logorima odvija se na društvenim mrežama na kojima arbitriraju razni pojedinci iz neke potrebe za promoviranjem sebe i skupljanjem lajkova. Problem je s takvim oblicima kampanje u tomu što se nerijetko pod istinu podvlače i razne pod-vale pa su se tako na Facebooku, uz jasne implikacije da se radi o dvorani SPENS, dijelile i fotografije drugih logora, primjerice Manjače. Rade li se takve pogrješke zbog povećanja broja pregleda, pratitelja i lajkova ili je tu riječ o svjesnoj i planskoj diskreditaciji priče o SPENS-u, za krajnji ishod, zapravo, i nije najvažnije, ali važno je napomenuti da se svaka takva objava u kojoj fotografija ne odgovara njezinu objašnjenju pohranjuje kako bi se u dogledno vrijeme mogla izvući i prezentirati kao primjer širenja laži i neistina, a kada dovede u pitanje stradanje hrvatskih branitelja i civila na samo jednom mjestu, onda će sumnja pasti i na druga, što i je cilj moguće obavještajne pozadine slučaja SPENS. Naznake da se u priču o SPENS-u, uključila i (para) obavještajna zajednica ili prikrivena agentura iz Srbije, ukazuje i intervju s umirovljenim potpukovnikom JNA Lakićem Đorovićem, koji je u Večernjem listu, bliskom obavještajnim strukturama i srpskome kapitalu, objavljen u petak 13. ožujka i najavljen kao nekakva velika, ekskluzivna vijest i senzacija. Inače, riječ je o istome potpukovniku Lakiću Đoroviću koji sve što je rekao za Večernji list, govori već dvadeset godina i to za brojne medije, ali i međunarodne organizacije i fondacije. Stvar postaje još sumnjivija kada se pogleda tko je potpisnik toga intervjua. To je notorni Hrvoje Zovko. Isti taj Zovko dovodi se u vezu da je sa Zoranom Šprajcom na godišnjicu okupacije Vukovara sudjelovao u prilogu u kojem su objavljeni zvučni zapisi razgovora između tadašnjega predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba. Iz priloga je proizlazio zaključak da je Tuđman odbio evakuaciju civila i djece iz Vukovara. Povjesničar Davor Marijan ustvrdio je da se radi o montiranoj snimci koja je izvučena iz konteksta kako bi se diskreditiralo Franju Tuđmana i državno vodstvo Republike Hrvatske, kao i progurala teza o prodaji Vukovara. Zovko je bio suočen s disciplinskim mjerama na javnoj televiziji, a pokrenuta je i neka vrsta istrage da se utvrdi kako je taj materijal, očito sastavljen od dijelova različitih razgovora, uopće završio u eteru. Krajnje je čudno da se isti taj Zovko sada pojavljuje kao novinar koji vodi intervju s potpukovnikom koji Hrvatima “otkriva istinu o logorima.” Da stvar bude gora i(li) još sumnjivija, intervju se nakon toga na društvenim medijima dijelio, ni manje,

• Usprkos Goldsteinovu priznanju da su na jasenovačkome popisu žrtava i osobe koje ondje nisu preminule, taj popis nije ukinut, revidiran niti umanjen, što bi bilo normalno, a svaki pokušaji njegova preispitivanja i revizije nastavljaju se dovoditi u izravnu vezu s nekakvim ustaštvom i fašizacijom Hrvatske

ni više, nego kao priznanje Srbije za odgovornost i krivnju radi uspostave koncentracijskih logora, mučenja, ubijanja i batinanja hrvatskih branitelja i civilima. Čitavo to vrijeme mjerodavne službe i institucije Republike Hrvatske uopće ne reagiraju i ne potvrđuju, niti odbacuju tvrdnje o događajima u logoru ili dvorani SPENS. Pod logičnom pretpostavkom, temeljenom na dosadašnjim svjedočanstvima i činjenici da su se u SPENS-u i na drugim mjestima, među civilnim stanovništvom, izdvajali ljudi, odnosno provodio lov na fantomske “ustaše”, iznimno je važno cijeloj tematici pristupati studiozno i paziti na moguća podmetanja čiji bi primarni cilj bio bacanje sumnje na samu priču o mučenjima i batinanjima u SPENS-u, a preko toga i izazivanje sumnje, odnosno relativizacije svih drugih okrutnih zločina nad zatočenim hrvatskim braniteljima i civilima jer temeljna razlika između velikosrpske i komunističke historiografije jest u tome da se suvremena hrvatska povijest, a pogotovo povijest Domovinskoga rata i ratnih stradanja Hrvata, zasniva na neosporivim i dokazivim svjedočanstvima, činjenicama, originalnim dokumentima i brojnim drugim materijalnim dokazima, dok je cjelokupna velikosrpska i komunistička prošlost zasnovana na mitovima, preuveličavanjima, inverziji i obmani. Zato velikosrbi mogu besramno lagati i valjati se u blatu, dok Hrvati moraju paziti na svaki detalj istine, ali u konačnici, upravo ta golema distinkcija između nas i naših neprijatelja, čini nas ratnim, mirnodopskim i vječnim moralnim pobjednicima.