‘Zagrepčanka’ CM-400AKG na srpskim avionima: Što može i imamo li ‘protuotrov’?

ANALIZA

Pojava kineske rakete CM-400AKG na srpskim borbenim zrakoplovima MiG-29 ponovno je otvorila pitanje vojne ravnoteže u regiji, ali i stvarnih sposobnosti obrane od projektila koji se kreću višestruko brže od zvuka. Riječ je o projektilu koji se, prema dostupnim analizama, može kretati brzinama između Mach 4,5 i Mach 6, a zahvaljujući kvazibalističkoj putanji i strmom završnom napadu predstavlja izuzetno zahtjevnu metu za klasične sustave protuzračne obrane.

Dodatnu pozornost u hrvatskoj javnosti izazvao je i nadimak ”Zagrepčanka”, kako su projektil nazvali pojedini srpski vojni analitičari i mediji, sugerirajući da bi njegov maksimalni domet mogao obuhvatiti i područje Zagreba. Iako takve procjene treba promatrati u širem operativnom kontekstu, činjenica da je riječ o oružju koje omogućuje napade s velike udaljenosti ponovno je otvorila raspravu o tome kakvu protuzračnu i proturaketnu obranu Hrvatska zapravo ima – i što joj nedostaje.

Za razliku od država koje raspolažu višeslojnim sustavima proturaketne obrane, hrvatska obrana u velikoj se mjeri oslanja na sustave kratkog dometa i NATO integrirani sustav nadzora zračnog prostora. Upravo zato analitičari ističu da je u slučaju projektila poput CM-400AKG ključna strategija spriječiti lansiranje, odnosno presresti neprijateljski zrakoplov prije nego što projektil bude ispaljen.

Kineska raketa CM-400AKG, koju su pojedini srpski vojni analitičari i mediji prozvali ”Zagrepčanka” zbog procjena da bi njezin domet mogao obuhvatiti i područje Zagreba, posljednjih dana ponovno je u središtu pozornosti nakon što su objavljene fotografije srpskih borbenih zrakoplova MiG-29 naoružanih upravo tim projektilom.

Jedan od najnaprednijih kineskih izvoznih projektila zrak-zemlja

Kako navodi DefenseFeeds, riječ je o jednom od najnaprednijih kineskih izvoznih projektila zrak-zemlja, razvijenom za napade na ciljeve visoke vrijednosti poput ratnih brodova, zapovjednih centara, radarskih sustava i utvrđene vojne infrastrukture. Projektil je razvila kineska državna kompanija China Aerospace Science and Industry Corporation (CASIC), a prvi put je predstavljen javnosti na Airshow China 2012 u Zhuhaiu.

Prema tom portalu, projektil je projektiran kao kombinacija karakteristika krstarećih i balističkih projektila, s takozvanim kvazibalističkim profilom leta, što znači da tijekom završne faze prelazi u vrlo strm napad velikom brzinom. U završnom prilazu cilju projektil može doseći brzinu od približno Mach 5, odnosno oko 6000 kilometara na sat, zbog čega ga se često opisuje kao visokosupersonično oružje na granici hipersoničnog.

Prije Srbije kupio ih i Pakistan

No novi interes za projektil izazvale su informacije da ga je nabavila i Srbija. Kako piše Military Watch Magazine, fotografije pokazuju srpske MiG-29 borbene zrakoplove naoružane s dvije kineske rakete CM-400AKG, što bi Srbiju učinilo drugim stranim korisnikom tog projektila nakon Pakistana.

Prema toj analizi, brzina projektila u nekim scenarijima može doseći i Mach 6, što bi srpske MiG-29 učinilo prvim borbenim zrakoplovima u Europi koji raspolažu hipersoničnim udarnim sposobnostima.

Raketa CM-400AKG temelji se na kineskoj raketi SY-400, a pripada kategoriji teških projektila zrak-zemlja velikog dometa. Teška je približno 910 kilograma, duga oko 5,1 metar, a promjer tijela iznosi oko 40 centimetara. Takve dimenzije svrstavaju je među projektile namijenjene napadima na pomorske ciljeve i utvrđene kopnene objekte.

Unatoč relativno velikoj masi, projektil je dizajniran tako da ga mogu nositi i relativno lagani borbeni zrakoplovi poput kinesko-pakistanskog JF-17 Thunder, za koji je izvorno razvijen. Zrakoplov može nositi dva projektila istodobno, montirana na unutarnjim podkrilnim nosačima.

Domet

Domet projektila procjenjuje se između 100 i 240 kilometara, iako neki izvori navode da bi, ovisno o visini i brzini lansiranja, mogao dosegnuti i oko 400 kilometara. Upravo ta mogućnost lansiranja s velike udaljenosti čini ga tipičnim standoff oružjem, odnosno projektilom koji omogućuje napad na cilj bez ulaska zrakoplova u područje snažne protuzračne obrane.

Prema Defence Security Asia, projektil koristi kombinirani sustav navođenja koji uključuje inercijsku navigaciju (INS) i satelitsku navigaciju (GNSS) tijekom srednje faze leta. U završnoj fazi moguće je koristiti različite sustave ciljanja, uključujući pasivni radar za napade na radarske sustave, kao i infracrvene ili televizijske senzore za precizno navođenje na cilj.

Spada u visoko precizna udarna oružja

Takva višestruka arhitektura navođenja omogućuje projektilu izvođenje takozvanih ”fire-and-forget” napada, pri čemu pilot nakon lansiranja više ne mora upravljati projektilom.

Kružna pogreška pogotka (CEP) procjenjuje se na približno 5 do 10 metara, što ga svrstava među visoko precizna udarna oružja.

Projektil se može opremiti s dvije glavne vrste bojevih glava. Prva je razorna fragmentacijska bojeva glava mase oko 150 kilograma, namijenjena uništavanju površinskih ciljeva, dok je druga probojna bojeva glava od približno 200 kilograma, projektirana za uništavanje utvrđenih bunkera i zapovjednih objekata.

Njegova putanja leta uključuje visinsku fazu krstarenja, nakon koje projektil ulazi u strm polubalistički napad prema cilju. Tijekom tog napada koristi gravitacijsko ubrzanje kako bi dodatno povećao brzinu, što značajno otežava presretanje projektila konvencionalnim proturaketnim sustavima.

Zahtjevan za protuzračnu obranu

Prema Defence Security Asia, upravo takva kombinacija velike brzine, strmog napadnog kuta i promjenjive putanje čini presretanje projektila vrlo zahtjevnim za klasične sustave protuzračne obrane, koji su primarno dizajnirani za presretanje sporijih krstarećih projektila ili balističkih projektila s predvidljivom putanjom.

Integracija projektila na srpske MiG-29 omogućena je pomoću kineskog sustava WZHK-1, koji je razvila kompanija China National Aero-Technology Import & Export Corporation (CATIC).

Riječ je o takozvanom ”plug-and-play” sustavu za upravljanje oružjem, koji omogućuje korištenje kineskih projektila na zrakoplovima sovjetskog ili ruskog podrijetla bez potrebe za velikim izmjenama.

Sustav funkcionira kao vanjski sustav upravljanja naoružanjem, povezan s posebnim kontrolnim sučeljem u kabini pilota. Pilot može preko tog sustava unositi podatke o cilju i lansirati projektil bez potrebe za integracijom u izvorne sustave upravljanja vatrom zrakoplova.

Nova tehnologija na starim zrakoplovima

Prema analizi portala Defence Security Asia, takva arhitektura omogućuje da se stariji borbeni zrakoplovi moderniziraju znatno jeftinije, jer nije potrebno provoditi složene nadogradnje.

Zbog toga projektil CM-400AKG značajno povećava borbene sposobnosti srpskih MiG-29, koji su do sada uglavnom bili ograničeni na starije sovjetske sustave naoružanja.

Srbija trenutno raspolaže s oko 14 zrakoplova MiG-29, naslijeđenih iz vremena Jugoslavije te dodatno dobivenih iz Rusije i Bjelorusije tijekom posljednjih desetljeća.

Analitičari ističu da kombinacija MiG-29 i projektila CM-400AKG transformira te zrakoplove iz primarno obrambenih lovaca u platforme za precizne udare velikog dometa, sposobne pogoditi ciljeve daleko izvan zone neposrednog sukoba.

Pitanje obrane od projektila poput kineskog CM-400AKG otvara i šire pitanje stvarnih sposobnosti protuzračne i proturaketne obrane u Hrvatskoj.

Kakvu protuzračnu obranu Hrvatska ima?

Hrvatska protuzračna obrana danas se uglavnom temelji na sustavima kratkog dometa, namijenjenima prvenstveno obrani od zrakoplova, helikoptera i bespilotnih letjelica.

Najmoderniji sustav je francuski Mistral 3, koji je Hrvatska uvela posljednjih godina. Riječ je o prijenosnom ili mobilnom sustavu vrlo kratkog dometa (VSHORAD) s infracrvenim navođenjem. Njegov domet iznosi približno 6 do 8 kilometara, a namijenjen je presretanju ciljeva na malim visinama, poput helikoptera, borbenih zrakoplova ili dronova.

Mistral; Izvor: MORH

Uz Mistral, Hrvatska još uvijek koristi i sovjetski sustav Strela-10, koji je moderniziran, ali potječe iz 1970-ih godina. Njegov domet je oko 5 kilometara, a funkcionalno spada u istu kategoriju kratkodometne obrane.

Oružane snage raspolažu i prijenosnim sustavima Igla, također namijenjenima prvenstveno borbi protiv zrakoplova i helikoptera na malim visinama.

Važan element obrane čine i radarski sustavi nadzora zračnog prostora, koji su integrirani u NATO sustav nadzora i protuzračne obrane (NATINAMDS). Ti radari omogućuju rano otkrivanje letjelica i potencijalnih prijetnji te razmjenu podataka s NATO savezom.

Uz to, Hrvatska uvodi i borbene zrakoplove Rafale, koji će značajno povećati sposobnost nadzora i presretanja u zraku. Međutim, njihova primarna uloga je presretanje neprijateljskih zrakoplova prije lansiranja projektila, a ne presretanje samih projektila nakon lansiranja.

Patrioti, Strijela, Davidova praćka…

Za presretanje projektila koji se kreću brzinama od Mach 5 i više potrebni su sustavi protubalističke i proturaketne obrane dugog dometa. Takve sustave posjeduje relativno mali broj država.

Primjeri uključuju američki Patriot PAC-3, europski SAMP/T s raketama Aster 30, izraelske sustave Arrow i David’s Sling, ili ruske sustave S-400 i S-350.

Hrvatska trenutačno nema takve sustave, što znači da samostalno ne raspolaže sredstvima za presretanje projektila koji dolaze velikim brzinama i balističkim profilom leta.

U takvim scenarijima obrana bi se oslanjala na NATO integrirani sustav protuzračne i proturaketne obrane, u kojem saveznici mogu rasporediti napredne sustave u regiji u slučaju ozbiljne prijetnje.

Može li takav projektil pogoditi Zagreb?

U javnosti su se pojavile i tvrdnje da bi projektil CM-400AKG mogao pogoditi Zagreb, zbog čega se u pojedinim medijima pojavio nadimak ”Zagrepčanka”. Međutim, takve procjene treba promatrati u širem operativnom kontekstu.

Prvo, projektil ima procijenjeni domet između 100 i 240 kilometara, dok neki izvori navode i do oko 400 kilometara u optimalnim uvjetima lansiranja, primjerice s velike visine i pri velikoj brzini zrakoplova.

Drugo, projektil se lansira s borbenog zrakoplova, što znači da bi avion morao prići dovoljno blizu cilju kako bi projektil uopće mogao biti ispaljen. U stvarnim uvjetima to bi značilo ulazak u područje nadzora radara i potencijalno presretanje od strane lovačke avijacije.

Treće, projektil u pravilu koristi podatke o cilju dobivene s radara ili drugih senzora, što znači da precizni napad na udaljene ciljeve zahtijeva razvijen sustav izviđanja i ciljničkih podataka.

Zbog toga vojni analitičari ističu da je u praksi najvažniji element obrane presretanje platforme prije lansiranja – odnosno neprijateljskog zrakoplova – jer jednom kada projektil bude lansiran, vrijeme za reakciju znatno se smanjuje