Zarobili su ga na dan kada mu se rodio sin: 'U logoru su ga mjesec dana tukli i izgladnjivali'

ZAROBILI GA SRPSKI POLICAJCI Marijanu Petrovečkom se od 1991. gubi svaki trag. Neki svjedoci tvrde da su ga vidjeli na Manjači, a majci su rekli da je bio u logoru Stara Gradiška

Tog 18. kolovoza 1991. godine Marijan Petrovečki Nuno suprugu Katicu odvezao je u rodilište pakračke bolnice. Iako taj dan nije trebao biti na dužnosti, poslušao je zapovjed šefa i ponosno odjenuo policijsku odoru i uputio se u daruvarsku policijsku postaju. Čuvši da je postao otac, svoju sreću odlučio je podijeliti sa kolegama. 

Među njima bila su i tri srpska policajca. Marijan nikada nije vidio niti poljubio svog sina koji nosi njegovo ime.

Njegova majka Blanka (80) i brat Božidar (56) već 29 godina za njim bezuspješno tragaju.

U Daruvaru ih je počastio pečenim piletom i pićem zato što je postao otac. Sjeli su u auto i zaustavili se pred gostionom “Žarković”. Marijan je bio naslonjen na stražnjem sjedalu. Dojučerašnji kolege uperili su mu pištolje u glavu, razoružali i odveli u četnički štab u Bijelu.Sjećam se da sam mu govorila: “Nuno, čuvaj se tih Srba.” A on mi odgovarao: “Mama, pa to su moji prijatelji, gdje bi oni meni nešto napravili ili ja njima?” On je njima vjerovao jer su ostali u Hrvatskoj, a oni su ostali tu raditi sve dok ne naprave tu pobunu - govori shrvana Blanka.

U potrazi za svojim neprežaljenim sinom Blanka je prošla i Hrvatsku, i BiH, preko Međunarodnog crvenog križa pisala u sve logore, no sina do danas nije našla.

Ruke su mu bile krvave od lisica

- Dovezli su ga u logor na Bučje  u podrum tamošnje kuće i tu su ih punih mjesec dana tukli i izgladnjivali. Tamo je, uz batine, dočekao i svoj 25. rođendan. Tog 22. rujna 1991. vozili su ga na razmjenu s još 10 zarobljenika. Ljudi koji su razmijenjeni prepričali su mi kako je on sve njih hrabrio i uvjeravao da će doći naši i osloboditi ih. Ispričali su mi da je, kada je čuo da ga voze na razmjenu, rekao: “Što sam vam rekao, dečki, cijelu noć sanjam da jedem debelu šnitu kruha s mašću i gore posipanu sa  lukom i paprikom. Ja ću danas jesti kod svoje kuće i vidjet ću svog prvorođenog sina.” Ali, bila je pucnjava u Kusonjama i znala sam da pod tom vatrom sigurno neće doći do razmjene - pripovijeda Blanka i kroz suze nastavlja:

- Rekli su mi da je moj jadničak imao sve ruke raskrvarene do kostiju od lisica kojima je bio vezan. Njima se od Bučja prema Dragoviću i Siraču gubi svaki trag. Nikada nije pojeo ručak koji sam mu skuhala, nikada ga više nisam zagrlila - jeca Blanka. 

Vrijeme prolazi, ali rane su sve dublje i sve više bole i peku. Čula je da je njezin sin prevezen u logor Stara Gradiška, a dva dana kasnije predan Banjalučkom korpusu. Neki svjedoci tvrde da su ga vidjeli na Manjači, no činjenica je da Marijanu ni nakon 29 godina nema traga.- Ja se čudim da sam još uvijek živa. Otišli mi živci, otišlo mi srce, operirala jedno koljeno, pa moram i drugo, od plača su mi popucale neke kapilare i moram na operaciju oka. Preteško mi je svaki dan. Imam u sobi Marijanovu sliku i oko nje omotan crni šal. Sve te godine tražeći ga, svi su me zavlačili i samo mi lagali. A nema što nisam radila. Pisala u sve logore, obilazila, tražila, molila. Išla sam i u Banja Luku i sve sam kroz prozor gledala svakog jadnička ne bih li prepoznala svog sina. Znate, jako je teško buditi se svako jutro. I kada sam saznala da je otet, svako sam se jutro budila s pitanjem: tuku li ga, je li gladan, je li mu zima, što li je mislio u tim zadnjim trenucima. Treba s time živjeti. Oca su mi u II. Svjetskom ratu ubili pred očima i nas četvero smo ostale sirote s mamom. I sada sam pred kraj života doživjela da su mi oteli moje dijete. I pogledajte kakav je sada moj život. Još se i sada prepadnem kad su mog tatu ubijali onom puškom, a sad se trzam i svaki živac mi radi za sina. A prvi puta u životu ne mogu pomoći mom djetetu. Što mene nisu uhvatili i ubili - jeca ova pretužna majka.

Bio je svirac u bendu Vruć vjetar

Obriše suze pa kaže:

- Kad imaš grob, barem odeš na njega, položiš cvijeće i zapališ lampaš. A ja sada nemam ništa, mogu se samo moliti. Kada dođe Marijanov rođendan, onda ja idem uokolo da zapalim svijeću, palim ih cijeli kolovoz, rujan i listopad. Svog sina pamtim veselog i nasmijanog. Kad bi vidio neku baku da prelazi cestu, pitao je: “Bako, možete li?” Uhvatio bi je za ruku i preveo preko ulice. On je bio svirac, učeni svirac u bendu Vruć vjetar i svi su ga znali i voljeli. Kada su ga zarobili, moj sin Božidar mi kaže: “Mama, nemoj plakat! Njega svi vole, spasit će oni njega.” Ali, nije bilo milosti - pogleda uprtog u daljinu kaže Blanka te domeće:

- Moj se djed za vrijeme I. Svjetskog rata izgubio u Rusiji. I za četiri godine moja je baka dobila smrtovnicu, potvrdu da je djed poginuo. A ja ne mogu 12 kilometara od Pakraca, gdje je moj sin znao svaku travku i kamen, doznati što mu se dogodilo - briše suze Blanka. 

U ovih 29 godina ova majka isplakala se za još dva života. Uz sve papire o nestalom sinu koje brižno čuva u dva debela fascikla, pohranila je i pjesmu koju je za svog nestalog oca napisao njen unuk. Za vrijeme našeg razgovora, Blanka na grudima privija štrikani, svijetlo plavi pulover obrubljen  narančastim vezom. To je jedino što je sačuvala u spomen na svog Marijana.