Zašto na Badnjak kitimo bor i kako je nastala ta tradicija
Postoji nekoliko teorija i mitova o tome kada i kako je započeo običaj kićenja božićnog drvca te zbog čega ga je usvojila Katolička crkva kao dio slavljenja Isusova rođenja.
Od drevnih Babilonaca, preko starih Grka, Rimljana i Perzijanaca, do germanskih poganih plemena, u mnogim se kulturama slavilo ponovno rađanje boga Sunca, odnosno zimski solsticij. Bez obzira štovali li oni Saturna, Mitru, Nimroda ili Thora, sastavni dio njihovih svetkovina bilo je stablo, hrastovo ili zimzeleno, na koje su prema nekim teorijama prinosili žrtve bogu kojega su slavili tijekom zimskog solsticija.
Dolaskom kršćanstva ljudi su počeli prihvaćati učenje Isusa Krista, ali su zadržali i neke poganske običaje, a smatra se da je ukrašavanje božićnog drvca jedno od njih. Nakon što je Crkva odredila 25. prosinca kao dan Kristova rođenja proslava Božića zamijenila je pogansko slavljenje zimskog solsticija, a ukrašavanje stabla prihvaćeno je kao jedan od kršćanskih običaja.
Iako brojni vjernici diljem svijeta prakticiraju kićenje bora kao neizbježan obiteljski običaj za Badnju večer, domovina ove božićne tradicije još uvijek je nepoznanica.
Ukrašavanje bora ili, točnije, stabla jele, prema crkvenim zapisima, možemo zahvaliti svetom Bonifaciju, engleskom redovniku koji je u 7. stoljeću osnovao kršćanske crkve u Francuskoj i Njemačkoj. Podučavajući Kristov nauk u Njemačkoj, Bonifacije je naišao na skupinu poganih koji su se okupljeni oko velikog hrasta spremali žrtvovati djecu bogu Thoru. Kako bi spasio djecu, Bonifacije je srušio hrast, a na njegovom je mjestu izraslo stablo jele.
Druga legenda govori da je sam Martin Luther ukrasio božićno drvce početkom 16. stoljeća svjećicama dok je u srednjem vijeku u nekim dijelovima Europe postojao običaj priređivanja predstave o raju u crkvama za vrijeme Božića, tijekom koje bi se na stablo vješale jabuke kao simbol spoznaje dobra i zla prema biblijskoj priči o Adamu i Evi.
Običaj ukrašavanja božićnog drvca u našim je krajevima preuzet od germanskih naroda krajem 19. stoljeća, ali i do tada je postojao običaj unošenja badnjaka, mladog stabla ili grane hrasta u kuće. Ovaj običaj zadržao se do današnjih dana kod pravoslavnih vjernika.
Iako je svima dobro poznato kada se bor kiti, mnogima je još uvijek nejasno kada ga točno treba pospremiti. Mnogi okite bor i danima prije same Badnje večeri te ga drže kraće nego što bi zapravo trebali, jer prema katoličkim pravilima bor bi trebalo kititi na Badnjak i držati ga okićenog sve do nedjelje nakon blagdana Sveta tri kralja ili Bogojavljenja, bez obzira na početak pravoslavnog Božića.
