Ako je o nogometu riječ, hrvatskom napose, u ovome trenutku samo je Zdravku Mamiću gore nego Zlatku Daliću!

Dok našeg izbornik trpi udarce sa svih strana, zbog neuvjerljivih partija vrste koju je sam izabrao i sastavio, Zdravko Mamić koji se i sam, ali  i dobar dio hrvatske javnosti, smatra i dalje relevantnim čimbenikom u hrvatskom nogometu trpi nešto kud i kamo gore.

Ne, ne mislimo na sudski progon, na borbu koju vodi protiv sudaca u Osijeku. 

Iz kaveza ne može do stadiona

Njega u ovome trenutku silno tišti, baš kao i prije tri godine na SP Rusiji, što ne može biti blizu događaja, blizu Eura, a nikad neće preboljeti svoje odsustvo s dvije prošle fenomenalne Dinamove europske sezone.

On velike nogometne dane provodi ispred televizijskog ekrana u Bosni i Hercegovini, zacijelo razmišljajući, s pravom, da je i on sudjelovao  u formiranju i ove reprezentacije i Dinama i hijerarhijskih odnosa u hrvatskom nogometu.

Ne možemo zaista reći da nije. On je alfa i omega svih tektonskih poremećaja u našem nogometu i bez njega, unatoč svih nezakonitih radnji koje je po pravomoćnim presudama počinio, drži i neke zasluge. Tako je to, svijet nije ni bijel, ni crn, nego najčešće siv, s brojnim nijansama…

Pa, kako bi mogao izgledati dan Zdravka Mamića u izgnanstvu u Bosni i Hercegovini?

Jednom je izvjestan novinar napisao:

„Njemu je tamo gore nego u zatvoru, metaforički rečeno. Doručkuje u Mostaru, ruča u Međugorju i večera u Širokom brijegu”!

Činjenica jest, Zdravkove zasluge za nogometne iskorake su evidentne, ali isto tako je i evidentan sljedeći podatak. Koji se tako malo spominje u nas.

Otkako je Zdravko Mamić osuđen i u bijegu, otkako nije na mjestu događaja – dogodile su se veličanstvene stvari za hrvatski nogomet. Reprezentacija je došla do finala Svjetskog prvenstva, a Dinamo je postao europska vrijednost. A Zdravka nije bilo ni blizu.

Iz pomnog proučavanja prethodnih događaja i analizirajući ranije ponašanje Zdravka Mamića lako je zaključiti zašto je sve to tako ispalo nesretno po Mamića starijeg.

Naime, Zdravko Mamić ne bi bio to što jest ako ne bi  disao za vratom i svim Dinamovim trenerima i izbornicima. „Žrtava„ je bilo napretek, još se sjećamo šokiranog bivšeg Dinamovog trenera Vahida Halilhodžića kako se snebivao pred novinarima:

„To mi se u životu nije dogodilo, pa on meni usred poluvremena ulazi u svlačionicu, miče me i drži govor”!

I tako je to bilo godinama.

Diktirao Čačiću sastav s tribina?

Pa samo možemo zaključiti kako su Nenad Bjelica i Zlatko Dalić imali neviđenu sreću da im Zdravko Mamić ne ne ulazi  u svlačionicu, ili na trening. Primjerice, prethodni izbornik Ante Čaćić s centra je trčao prema tribinama prije utakmice – jer ga je Zdravko Mamić dozvao. Silni decibeli od Zdravkovog glasa čuli su se na drugom kraju stadiona, a hrvatski izbornik je pozorno slušao.

Sada Zdravko Mamić više nije u toj situciji. Ali, ima izvanrednu medijsku i satisfakciju i kompenzaciju.

Njegove objave po društvenim mrežama nevjerojatno podsjećaju na njegovo ponašanje u našem nogometu. On nikako ne želi biti statist nego akter. To mu je u osobnosti i temperamentu.

Opet, znamo, puno bi dao da  se može spustiti do svlačionice Krznara ili Dalića.  Najgore mu je sve gledati preko televizije i dobivati referate od svojih ljudi iz Saveza i Dinama. Pa da može pustiti svoje decibele!