“Zločesti” hrvatski policajci

Već duže vrijeme Hrvatska „kuburi“ s migrantskim pritiskom  na svoje granice. Da država brani i mora braniti svoju granicu ustavna je zadaća, a Hrvatskoj je dodatno nametnuta i obaveza od EU obrane takozvanog Shengenskog prostora. Kolika je, pak, razina povjerenja među europskim susjedima govori i činjenica žilet žice i drugih nimalo humanih prepreka koje su na svoju granicu postavili europski nam susjedi paralelno s tim svakodnevno nam čitajući lekcije i spočitavajući ogroman napor hrvatske policije u očuvanju hrvatske ali, još više, i njihovih granica. Naravno, politika je dozlaboga licemjerna, a još češće i bez trunke empatije prema bilo kome pa kada onda k tome dodaš i lokalno licemjerje revnih mudrijaša onda je situacija zbilja teško podnošljiva.

Osobno imam dosta prijatelja i poznanika koji kao policajci čuvaju granice Hrvatske na područjima koja su najviše pod pritiskom ilegalnih prelazaka sve brojnijih emigrantskih skupina. Osim toga i  velik dio obitelji mi živi na tom području danas rijetko naseljenom i zaraslom u nepregledne šume i šikaru. O njihovim svakodnevnim iskustvima i teškoćama gotovo nikada i nitko u jevnosti ne govori. Pa tako, govori mi jedna baka, gotovo svakodnevno pored njezine kuće osvane manja ili veća grupa emigranata, a ona je u kući čuva dvoje unučadi dok im roditelji rade. I ako do sada nije imala nekih većih neugodnosti pitanje je dana kada će se nešto desiti posebno iz razloga jer se radi o kontaktu s ljudima koji su uglavnom izgladnjeli, premoreni i često bolesni i izranjavani uslijed sumanutog tumaranja bespućem a tu je i jezična barijera koja još dodatno otežava situaciju. Kako će ti ljudi reagirati na činjenicu pozivanja policije što joj je jedini logičan potez?

Pored te činjenice o kojoj se, uglavnom, ne govori iskustva prijateljice, dugogodišnje pogranične policajke  na tom području govori o složenosti problema s kojim se nosi hrvatska policija i sam policajac na pograničnim bespućima. Ona s još jednim mlađim kolegom „duži“ 6 – 7 kilometara granice u širem području graničnog prijelaza Maljevac, šumovitog, jedva prohodnog područja. I tako u dnevnoj i noćnoj smjeni. Po kiši, po suncu, po snijegu i na minus 20 i plus 40. Promoćenu odjeću i obuću može zamijeniti suhom tek kada se vrati kući poslije smjene. Gablecovati može na šumskom panju, koja romantika, ako joj se pruži prilika. Iz iskustva govori kako se sastav migrantskih grupa s kojima se je susretala uvelike mijenja. Početkom migrantske krize grupe su, uglavnom, bile heterogene. Bilo je starih i mladih muškaraca, žena, djece. Danas se radi, uglavnom, o mlađim muškarcima u naponu snage često fizički „označenima“ ožiljcima nastalim paljenjem, rezanjem i posljedicama drugih načina namjernog fizičkog označavanja. Kako se osjeća policajac s jednim kolegom kada se nađe oči u oči s dvadesetak takvih likova u bespuću banijskih šuma? Mogu li si to zamisliti dušebrižnici koji mudruju u odobnosti zagrebačkog komfora i čija je jedina avntura kada su se „izgubili“ u silnoj šumi zagrebačkog Zrinjevca i k tome još u sumraku zamjetili nekog napušenog punkera?

Što mi, u stvari, znamo o tim migrantima?

U izvjesnoj mjeri, opet, iz osobnog iskustva obitelji prognanoj s tog područja u tijeku Domovinskog rata svjestan sam „izgubljenosti“ kada ostaneš bez doma, bez kruha, bez sredstava za život i, u konačnici, bez minimuma ljudskog dostojanstva. S druge pak strane propitujem se, jer upravo nema prave, logične informacije o „anamnezi“ migranata pravo mi je sumnjati da u toj priči, jednostavno, mnogo toga ne štima.

Pitam se od kuda tim likovima 30 – 40 tisuća eura koliko ih, po njima, košta taj ilegalni put? Od kuda im ti silni iphon-i i smartphon-i koji „rade“ i u najjadnijoj vukojebini. I što više i dalje razmišljam navire mi sve više pitanja na koja ne mogu dobiti odgovora. A, nekako mi se čini, ono malo odgovora koji se nude su putokazi koji upućuju na krivi smjer nešto slično kao putokazi koje postavljaju lokalni šverceri ljudi u šumi Pokole na polovici koje uz neku prosjeku stave veliki natpis „EU SLOVENIJA“ ili na potoku Turčenica natpis „Sutla“.

I na koncu za sve je kriv onaj pogranični policajac koji bi se za 5 tisuća kuna trebao iskilaviti i sačuvati granicu samo što nitko ne zna kako. Ako mu promaknu migranti najebo je, ako ih pokuša spriječiti opet je najebo. Najebo je od pretpostavljenih, najebo je od raznih nevladinih udruga koje, kao, brinu za migrante a najebo je i od medija. Tko je kada i gdje vidio da je neki policajac zauzeo duplericu jer je dobro i pošteno radio svoj posao. Ne, duplerice i priče su namjenjena najgorim ubojicama i krimosima svih boja i dezena za koje se upiru odvjetničke horde i nabrijane udruge za promicanje nekakvih prava kojima nikada nije palo na pamet da sredstva koja potroše za svoje glumatanje usmjere potrebitima za koje se, kao, bore. Pa kad se već toliko brinu za njih što ih ne vode svojim kućama. Nahrane, okupaju, obuku a ne da im isprepadana baka Jana negdje tamo u banijskoj vukojebini tri dana jahanja od svijeta drhtavom rukom nudi jabuku ili čašu vode sve čekajući kada će joj presuditi.

I tako, što na koncu kazati do li da je najlakše za sve okriviti i osuditi hrvatskog policajca. Ta on je tu na dohvat ruke. Osim toga i siromašak je. Hajte, nađite mi običnog policajca s ušteđevinom od 30 – 40 tisuća eura. Dakle, kriv je!