Porfirije nad Mladićevim lijesom: može li SPC govoriti o miru dok se ratni zločinac ispraća kao junak

Ratko Mladić nije čovjek o čijoj se krivnji još odlučuje. Međunarodni sud pravomoćno ga je osudio za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine te mu potvrdio doživotnu kaznu. Na njegovu pogrebu u Beogradu u rujnu 2026. obred je predvodio srpski patrijarh Porfirije. Lijes su pratili vojnici, a pogrebu su nazočili i srbijanski ministri. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije bio među njima.

Svaki čovjek ima pravo na pogreb i molitvu. No vojni počasti i javno uzdizanje pravomoćno osuđenog zapovjednika šalju političku poruku. Obiteljima žrtava Srebrenice i opsade Sarajeva ona ne zvuči kao pokajanje. Zvuk vojnog orkestra nad Mladićevim lijesom odzvanja mnogo dalje od groblja

Jurčevićeva optužba i ono što se može dokazati

Jurčević je u saborskom slobodnom govoru od tog pogreba krenuo prema težem pitanju: kakvu je ulogu vrh SPC-a imao tijekom ratova devedesetih i kakav odnos danas ima prema presuđenim zločinima? Prema dostavljenom prikazu govora, zastupnik je ustvrdio i da je SPC 1995. u Parizu sudski osuđena za sudjelovanje u etničkom čišćenju, logorima i drugim zločinima.

Tu tvrdnju treba izreći točno. U Parizu se 1995. vodio postupak za klevetu koji je SPC pokrenula protiv lista Libération zbog teksta o njezinoj potpori politici etničkog čišćenja. Na raspravi su svjedoci govorili o političkoj ulozi dijela crkvene hijerarhije. To nije bilo kazneno suđenje SPC-u za genocid. Iz dostupnog izvještaja o raspravi ne proizlazi ni dokaz da je SPC bila prisutna na svakom hrvatskom stratištu.

To ne zatvara pitanje odgovornosti. Čini ga ozbiljnijim. Koji su crkveni velikodostojnici podržavali ratne vođe? Tko je osporavao mirovne planove? Kako je crkveni vrh reagirao na progone, logore i masovna ubojstva? Odgovore treba tražiti u dokumentima, imenima, datumima i javnim istupima. Žrtve zaslužuju više od optužbe koju nije moguće provjeriti.

Pogreb je ispit sadašnjosti

Za današnju odgovornost ne treba čekati novo arhivsko otkriće. Dokumentirano je da je poglavar SPC-a predvodio obred na pogrebu čovjeka čiju je odgovornost za genocid potvrdio međunarodni sud. Pitanje za Porfirija i crkveni vrh zato je izravno: mogu li pred vlastitim vjernicima nedvosmisleno priznati presuđene zločine i odbaciti veličanje počinitelja? Molitva za pokojnika i slavljenje njegove ratne uloge dvije su različite stvari.

Odgovornost čelnika i njihovih postupaka ne smije se pretvoriti u optužbu protiv pravoslavnih vjernika ili Srba kao naroda. Među njima su i ljudi koji odbijaju slavljenje ratnih zločinaca. Njihovo pravo na vjeru i dostojanstvo jednako je neupitno kao pravo žrtava na istinu.

Politička prepirka ne smije progutati pitanje žrtava

Prema dostavljenom prikazu saborske rasprave, nakon Jurčevića govorila je Dalija Orešković. Oštro je napala HDZ i pozvala Hrvate u Bosni i Hercegovini da mu uskrate glas. Uslijedile su prijave povrede Poslovnika, odgovori i opomene predsjedavajućeg zbog korištenja tog instituta za replike. O njezinoj poruci može se politički raspravljati. Mladićev pogreb ipak postavlja pitanje koje traje i nakon završetka saborske prepirke.

Trideset godina nakon rata nije dovoljno govoriti o pomirenju dok se pravomoćno osuđenima priređuje državni i crkveni spektakl. Mjera iskrenosti bit će ono što politički i vjerski čelnici kažu pred vlastitim građanima: Srebrenica je genocid. Mladić je osuđeni ratni zločinac. Žrtve zaslužuju poštovanje bez zadrške.

Urednička napomena: opis saborskih govora temelji se na dostavljenom prikazu; izvorni fonogram konkretnog zasjedanja nisam uspio potvrditi. Pariški postupak bio je spor zbog klevete, a ne kaznena presuda SPC-u za genocid.