Znanstveno turpijanje Kreše Beljaka o političkim pravima Hrvata

Jedan od poznatijih suvremenih teoretičara države i znameniti politolog te vodeći državni teoretičar zaštite imovine na parkiralištima, Krešo Beljak, gostujući na N1 televiziji razotkrio je razloge nevaljalosti države Hrvatske: “Ukinuo bi glasove iz dijaspore. Nema nikakvog smisla da oni koji ne plaćaju porez u RH imaju pravo glasovanja.”

Uz rame tom državno-teorijskom izumu za kojim već u kolonama od Bregane prema Samoboru čekaju na tečaj kod Beljaka pročelnici katedri za ustavno pravo i politologiju s europskih sveučilišta, među kojima su primjećena i dva Saudijca, ide i konastatacija voditelja N1: “Jasno je tko nikad neće dobiti glasove u BiH”. Voditelj je krajnje razuman, no mogao je biti i informativniji. Neće nikad dobiti glasove u BiH onaj tko nema kandidate i tko ne želi te glasove. Neće ni teoretičar Beljak, čak i da želi, jer među Hrvatima BiH pored živoga Komšića, i onoga u predsjedništvu i onoga drugoga, također teoretičara, ljudima jednostavno ne treba još jedan. Uz sve ostalo, i toliku ponudu znanja i uma ljudi moraju moći progutati.

Hrvati u Bosni i Hercegovini, kolokvijalno nazvani “Hercegovci” u Beljakovim teorijskim raspravama, poznati su i po tome što uz sve slabosti imaju i ponajveću – nikada nikoga nasilno ne usrećuju ili mu recimo ne obijaju kuće, auta, garaže, da bi ostavili darove. Isto vrijedi za glasove. Teorijski poučak znamenitog Beljaka bi bio potpuniji da se voditelj potrudio to malčice približiti građankama i građanima, koji “plaćaju porez”.

Mnogi će neuki svjetski stručnjaci zastati nad ovom Beljakovom maksimom, koja doduše nije posve originalno njegov izum, jer je tijekom hrvatske političke povijesti, samo u nešto drugačijoj formi to bila Tito-Kardelj-Bakarić teorija i praksa u kojoj terminološki nije naglasak bio na platišama poreza, s obzirom da se oni nisu bavili tim sitnicama, nego su one koje nisu mogli i smjeli dograbiti državnim šapama proglašavali ustaškom, fašističkom i neprijateljskom emigracijom i neprijateljima radnika, seljaka i poštene inteligencije, tipa recimo današnjeg Cipeka ili Maldinija, ili kada su seljaci u pitanju, Beljaka.

U suvremenoj političkoj misli značajan je doprinos razvoju te teorije utisnula i politologinja Vesna Pusić, no, kako je naglasak na početku 21. stoljeća na reafirmaciji ekologije i zelenila, prirodno je da je upravo ta spona “seljak” i “seljaci” dovela Krešu Beljaka do epohalnog otkrića. Zato su i Saudijci na Bregani, jer imaju očito na umu iskoristiti državnu teoriju i uspostaviti politički poredak za ozelenjivanje pustinje. Cinici bi mogli Beljaku i njegovim prethodnicima prigovoriti da nije naročito pristojno da upravo on i oni inzistiraju na političkim i ljudskim pravima ovisnim o plaćanju poreza, jer oni prisiljavaju ljude na plaćanje, uzimaju, dijele i isključivo od toga žive, ali u objektivnoj teoriji pristojnost nema što tražiti. Tu se, kako vidimo. računaju samo nagoni svedeni pod zajednički nazivnik – daj meni pa ćemo se dogovoriti, i uz to egzistencijalističko načelo, samo gola vlast. Možda samo u čizmama da golotinja ne bude negledljiva za mlađe od 16 godina i došla na rub političke pedofilije.

Izum Kreše Beljaka u razvoju i doprinosu razvoju ljudskih prava mogao bi se, baš zbog izbjegavanja rizika političke pedofilizacije usporediti s Štulhoferovim seksualno-odgojnim teorijama i legendarnom kinsinevštinom, koja uzdiže nagon do vrhunca ljudskoga socijalnog smisla. Beljak na ovaj način daje golemi doprinos suvremenim migracijskim i globalnim gibanjima, humanitarizaciji Hrvatske pa i Samobora, jer širom državno-političkom poretku otvara vrata ozakonjivanja prava na odlučivanje potencijalnim poreznim obveznicima iz Afganistana, Afrike, Pakistana, bezemljašima bivšega Kalifata, ali i braći Srbima i svoj ostaloj braći i sestrama, koji bi mogli biti zamjena iseljenom hrvatskom narodu, koji je suočen s teorijsko-državnim i političkim dostignućima tolikih Beljaka i zbog nemogućnosti razumijevanja tolike sreće zbrisao iz zemlje u države gdje još uvijek vrijede primitivna pravila da samo temeljni narod i to sveukupan narod odlučuje o svojoj sudbini.

Teorija političkog prava, inače do pojave Tita, Kardelja, Bakarića, zatim Vesne Pusić i konačno Beljaka isključivo uspostavljena na pravu državljana i naroda, a nakon njih na plaćanju poreza, u Hrvatskoj postaje službena teorijska maksima. Iako ju ne izgovaraju, baš sva zakonodavna i opozicijska politička struktura ju podupire, samo većina nema državničko-znanstvene odlučnosti izgovoriti to energično kao Beljak.

S obzirom da je izabrani predsjednik Republike Zoran Milanović do sada bio otvoreno sklon prvom pretpragu te teorije, svođenju nacionalnog na građansko, što je samo korak do svođenju nacije na porezne obveznike, te s obzirom na otvorenu potporu Kreše Beljaka, vrijedi Zorana Milanovića upozoriti da bi ga zastupanje te maksime moglo kompromitirati kao deklariranog Europejca. Naime, svi dosadašnji filozofsko-teorijski, pravni i politološki temelji Europe počivali su i još uvijek počivaju na političkim pravima državljanja, koji isključivo odlučuju na izborima o tome kome će dati ovlasti za propisivanje i naplatu te raspodjelu prihoda od poreza. Ako Milanović prihvati Beljakovu teoriju imat će problem, jer će doći u sukob s temeljnim konvencijama, sa do sada službenom i neupitnom znanošću, sa Sudom za ljudska prava u Strasbourgu i sa svim postojećim normama i znanjima.

Ne znam kako će u skoroj budućnosti završiti ova Beljakova genijalna ideja, odnosno čista teorija, je li predvidio nužne nuspojave i hoće li ih na receptima ispisivati liječnici i magistre u ljekarnama, ili možda Goran Maras i Siniša Hajdaš Dončić uz primjerice supotpis Davora Božinovića ili Andrije inspektora Mikulića, ali svakako treba biti oprezan u primjeni, jer, ako ništa, ona dvojica Saudijca u koloni kod Bregane upozoravaju.