Apsurd koji vapi do neba: Krvnik iz Negoslavaca nagrađen amnestijom, a žrtvi poručuju da je zločin u zastari!

Bila je to 1991. godina. Nad istočnu Slavoniju, a posebno nad grad Vukovar, nadvili su se tamni oblaci koji su nagovještavali krvoproliće kakvo Europa nije vidjela od Drugog svjetskog rata. U tom vremenu tjeskobe, neizvjesnosti i prvih otvorenih oružanih provokacija, dvadesetogodišnji Mato Božić, mladi policajac vježbenik, našao se u samom središtu vrtloga koji će mu zauvijek promijeniti život. Kao mladić koji je tek zakoračio u profesionalni život, Božić je obavljao zadaće osiguravanja skupova i redovne ophodnje, no kao vježbenik, još uvijek nije dužio osobno naoružanje. Njegova nevjerojatna i duboko potresna priča počinje naizgled rutinskim odlaskom iz vukovarskog samačkog hotela prema obližnjim Svinjarevcima, selu u kojem je inače boravio.

Ono što ga je dočekalo na izlazu iz Vukovara, neposredno prije ulaska u selo Negoslavci, nije bila samo fizička prepreka na cesti. Bila je to najava potpunog sloma pravnog poretka, ljudskosti i početak nesmiljene agresije. Na cesti ga je zaustavila masivna barikada podignuta od poljoprivrednih strojeva, priključaka i tona nasute zemlje. Taj 2. travnja 1991. godine ostat će upisan crnim slovima u hrvatsku povijest.

Krvavi uvod u rat: Barikade kao simbol oduzimanja suvereniteta

Tog su dana pobunjeni lokalni Srbi, izdašno potpomognuti obavještajnim strukturama i ekstremističkim krugovima iz same Srbije, započeli s postavljanjem prvih cestovnih barikada diljem istočnoslavonskih naselja, s posebnim naglaskom na Bršadin i Negoslavce. Postavljanje ovih fizičkih prepreka na ključnim prometnicama od samog početka nije imalo isključivo logističku svrhu blokiranja prometa. Bio je to vrlo jasan, simbolički i stvarni čin oduzimanja teritorijalnog suvereniteta mladoj hrvatskoj državi. Tim su činom sela poput Negoslavaca pretvorena u naoružane terorističke baze, svojevrsne utvrde iz kojih će se uskoro pokrenuti masovni, razorni napad na Vukovar.

Da ništa od toga nije bilo spontano, dokazuje i širi geopolitički kontekst. Upravo tog istog 2. travnja 1991. godine, beogradski dnevni list Politika na svojoj je naslovnici slavodobitno objavio Odluku o prisajedinjenju takozvane SAO Krajine Republici Srbiji. Tim su potezom potpuno ogoljeni i demaskirani stvarni ratni ciljevi oružane pobune – stvaranje Velike Srbije. Paralelno s tim političkim deklaracijama, prema izravnoj naredbi Centralne otadžbinske uprave Srpskog četničkog pokreta, na to su područje počeli pristizati zloglasni dobrovoljački odredi četnika pod strogom kontrolom Vojislava Šešelja. Njihova početna baza bilo je obližnje Borovo Selo, odakle su se taktički, poput karcinoma, rasporedili po ostalim selima zapadnog Srijema.

Incident u kojem je zarobljen i zlostavljan Mato Božić na ulazu u Negoslavce nikako nije bio slučajan. Bio je to pažljivo orkestriran, usmjeren napad na samu instituciju hrvatske države, realiziran kroz brutalno ponižavanje, razoružavanje i zlostavljanje njenog službenog predstavnika. Takvi rani incidenti na barikadama poslužili su kao mračni uvod u krvoprolića koja će uslijediti, poput stravičnog masakra dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu samo mjesec dana kasnije. Bio je to uvod u sustavnu torturu, etničko čišćenje i masovne ratne zločine koji će ubrzo zahvatiti cijelo vukovarsko i istočnoslavonsko područje.

Pravna bitka i apsurd hrvatskog pravosuđa

Danas, više od tri desetljeća kasnije, Mato Božić vodi novu bitku. Ovoga puta ne na barikadama, već u labirintima hrvatskog pravosuđa. Putem društvenih mreža, Božić je s javnošću podijelio vapaj žrtve koja se suočava s neopisivim pravnim apsurdom, tražeći pravdu za mučenje, batinanje i simulaciju egzekucije s pištoljem u ustima koje je preživio te 1991. godine od strane Marka Crevara i njegovih suučesnika.

Njegove riječi režu poput oštrice: “Godinama sam mislio da je pravda djelomično zadovoljena kada je Crevar 1996. osuđen na godinu i osam mjeseci. Tek nedavno sam saznao gorku istinu: naš sustav je njegovo zlodjelo sramotno kvalificirao kao ‘običnu otmicu’, a potom su ga potiho amnestirali! Meni kao žrtvi presuda nikada nije uručena, niti sam ikada dobio pravo na žalbu.”

Kada je Božić, odlučan u namjeri da istjera istinu na čistac, podnio prijavu protiv odgovornih osoba u pravosuđu koje su zataškale i sakrile taj spis, iz Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu stigao mu je dopis koji predstavlja vrhunac birokratskog cinizma. Sustav je službeno evidentirao i potvrdio da je došlo do “povrede prava oštećenika”, ali su hladno konstatirali da ne mogu pokrenuti kazneni postupak protiv odgovornih iz sustava jer je za to nedjelo nastupila – zastara.

“Za obične propuste sustava zastara vrijedi, ali za ratne zločine NE VRIJEDI!”, grmi Božić, suočen s drskošću Crevarovog odvjetnika koji u sudnici tvrdi da je zastara nastupila i za zlodjela njegovog štićenika. Poruka koju Božić šalje je jasna i beskompromisna: “Neće proći!”

Uistinu, u ratno i poratno vrijeme, pravosuđe je često išlo linijom manjeg otpora, sudeći u odsutnosti i koristeći blaže kvalifikacije kaznenih djela zbog nedostatka dokaza i ratnog kaosa. No, ono što je danas duboko nepravedno i neshvatljivo jest činjenica da te manjkave i ishitrene odluke nikada kasnije nisu sustavno revidirane i ispravljene. Slučaj Mate Božića nije iznimka; on je pravilo koje dokazuje da su brojna brutalna ubojstva civila i mučenja hrvatskih branitelja na okupiranim područjima tretirana kao obični mirnodopski delikti, a ne kao ono što doista jesu – teški i sustavni ratni zločini.

Presedan Marguš: Putokaz za pravdu

Hrvatsko pravosuđe u rukama ima snažno oružje i obvezujući povijesni presedan – slučaj “Fred Marguš protiv Hrvatske” pred Europskim sudom za ljudska prava (ESLJP). Kada je Republika Hrvatska shvatila da je Margušu pogreškom udijelila oprost za njegova djela, država je poništila amnestiju i osudila ga na 14 godina zatvora za ratni zločin. Europski sud je tada donio povijesni i jasan zaključak: Amnestija i oprost ne vrijede za ratne zločine! Zakon o općem oprostu nikada ne može i ne smije biti štit za mučitelje i ubojice.

Ako je država imala snage, volje i pravnog uporišta suditi Margušu i poništiti mu amnestiju u slučaju gdje su žrtve bili Srbi, onda Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku mora pokazati apsolutno istu pravnu dosljednost i odlučnost te suditi Marku Crevaru u slučaju gdje je žrtva Hrvat. U suprotnom, pravosuđe pada na temeljnom ispitu jednakosti pred zakonom. U Marguševom slučaju država je sama prepoznala ratni zločin i reagirala, dok je Božić ostavljen da se bori sam.

Zabrana dvostrukog suđenja (Ne bis in idem) na koju se često pozivaju odvjetnici ratnih zločinaca ne može se primijeniti na ratne zločine kada je počinitelj ranije osuđen za obično, lakše djelo (poput “obične otmice”). Preoblikovanje lakšeg djela u ratni zločin nije dvostruko suđenje, već ispunjavanje ustavne i međunarodne obveze države da kazni počinitelje najtežih zločina protiv čovječnosti.

Karijerni put Marka Crevara

Karijerni put Marka Crevara udžbenički je, patološki primjer transformacije predstavnika pravne države u nemilosrdnog, krvožednog izvršitelja najtežih kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Njegova radikalizacija nije se dogodila preko noći; ona je vjerno pratila eskalaciju velikosrpske politike. Prije otvorene oružane pobune, Crevar je bio pripadnik policije (odnosno Teritorijalne obrane Vukovar). Nakon pada grada, otvoreno prelazi u zloglasnu miliciju takozvane SAO Krajine.

Ono što Crevara čini posebno smrtonosnim nije bila samo njegova mržnja, već njegovo “intimno znanje”. Njegovo predratno policijsko iskustvo i duboko poznavanje lokalnog stanovništva pokazali su se kao najubojitije oružje agresora. Događaj od 2. travnja 1991. godine na barikadi jasan je indikator njegovog psihološkog profila. On ne napada anonimnog vojnika; on napada instituciju koju je do jučer i sam predstavljao, iživljavajući se nad bivšim kolegom.

To mu je intimno znanje omogućilo provođenje strogih, ciljanih i smrtonosnih trijaža u sabirnim centrima, posebice na zloglasnom Veleprometu. Ondje je zlokobno izdvajao pojedince iz kolona preživjelih Vukovaraca, šaljući ih u mučilišta i u sigurnu smrt. Za razliku od regrutiranih vojnika JNA iz udaljenih krajeva koji nisu poznavali žrtve, Crevar je točno znao koga šalje u smrt.

Crevar nije bio pasivni promatrač. Svjedočanstva preživjelih nedvojbeno ga opisuju kao glavnog egzekutora i organizatora stravičnih ispitivanja u Negoslavcima. Njegove su metode bile dijabolična mješavina psihološkog terora i fizičkog uništenja. Zastrašivanje pendrekom po glavi uz stvaranje atmosfere neizbježne smrti, dok istovremeno odobrava i pasivno nadzire kako drugi paravojnik žrtvi veže uže oko vrata i nemilosrdno je gazi čizmama, ukazuje na njegovu jasnu zapovjednu ulogu.

Njegovo zločinačko djelovanje usko je povezano s Darkom Fotom, etničkim Hrvatom čiji su otac i brat poginuli od četničke ruke, a koji je unatoč tome postao jedan od najvećih vukovarskih krvnika. Njihovo partnerstvo u zločinu pokazuje koliko je sustav terora bio uspješan u indoktrinaciji i apsorpciji devijantnih pojedinaca.

Koncentracijski logor Negoslavci

Nakon što je 2. travnja blindirano barikadama, selo Negoslavci brzo je pretvoreno u jedan od najokrutnijih koncentracijskih logora u sustavu srpskih zatvora tijekom jeseni 1991. godine. Taj je logor bio specifičan po svojoj decentraliziranoj strukturi koja je uspješno skrivala ekstremnu stopu smrtnosti. Stravične torture u tim podrumima preživio je tek jedan ili dva Hrvata; ostali su brutalno likvidirani i bačeni u masovne grobnice.

Zarobljenici – civili, žene, starci, branitelji i ranjenici – prolazili su kroz zgradu lokalne osnovne škole koja je služila kao glavni centar za nasilnu trijažu. Nakon toga bi bili bačeni u tamne, vlažne podrume privatnih kuća, nagurani poput stoke, od 10 do 50 osoba u klaustrofobičnim uvjetima. Jedan dio logora kontrolirala je JNA s prividom discipline, dok je zloglasniji dio bio pod izravnom kontrolom paravojske i milicije kojom je zapovijedao Marko Crevar.

Metode mučenja predstavljale su najcrnji katalog ljudskog sadizma. Zatočenici su ispitivani i premlaćivani 24 sata dnevno policijskim palicama, kundacima, metalnim šipkama. Krv je natapala zidove. Kako bi prikrili krike, stražari su turirali motore teških vojnih kamiona. Crevar i njegovi podređeni koristili su senzornu deprivaciju, lažna strijeljanja, reflektore od 2000 W usmjerene u zatočenike što je izazivalo tešku dehidraciju i halucinacije. Ljudi su sustavno izgladnjivani, prisiljeni vršiti nuždu u kante usred prostorije, što je dovelo do epidemije dizenterije. Zabilježena su teška seksualna zlostavljanja i udarci u genitalije s ciljem trajnog sakaćenja reproduktivne sposobnosti.

Noćna odvođenja iz podruma značila su smrt. Tijela ubijenih su u plastičnim vrećama otežanim kamenjem skrivana po bunkerima, bačena u Dunav ili zakapana na poljima. Većina tijela ekshumiranih u masovnoj grobnici kod sela Berak i na lokalitetu “Negoslavci, Sramotin lijevi” bile su žrtve ovog logora.

Sremska Mitrovica: Nastavak terora na tlu Srbije

Oni koji nisu ubijeni u Vukovaru, na Ovčari ili u Negoslavcima, transportirani su u Srbiju, u logore poput KPD Sremska Mitrovica. U tom najvećem logoru u Srbiji, kroz koji je prošlo oko 4.000 evidentiranih zatočenika, ponovno se pojavljuje Marko Crevar, koji je pratio svoje žrtve preko granice.

Ulazak u logor značio je prolazak kroz zloglasni “špalir” stražara s pendrecima i lancima. U Sremskoj Mitrovici, Crevar obnaša ulogu stražara i glavnog ispitivača. Sudski je utvrđeno da je krajem veljače 1992. godine sustavno mučio bivše pripadnike Zbora narodne garde zarobljene u Vukovaru. Jednog od zarobljenika, inicijala M.K., Crevar je udarao teškim metalnim predmetom po kralježnici, a kada bi žrtva pala, nastavio bi ju brutalno gaziti nogama. Takva djela, počinjena u eklatantnoj suprotnosti sa Ženevskim konvencijama, predstavljaju najteži oblik ratnog zločina.

Pravosudno ruganje žrtvama: Sramotnih 18 mjeseci

Pravosudni epilog Crevarovih zločina predstavlja gorku pilulu za sve žrtve. Nakon što je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku 2007. godine podiglo optužnicu, DORH je neshvatljivo ustupio predmet Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije. U Beogradu je suđenje održano tek 2015. godine.

Presuda? Viši sud u Beogradu osudio je Marka Crevara – zapovjednika logora smrti, krvnika s Veleprometa i mučitelja iz Mitrovice – na kaznu zatvora u trajanju od mizerne jedne godine i šest mjeseci. Ta presuda, kojom se za višemjesečno zapovijedanje logorima smrti i premlaćivanje zarobljenika dobije kazna manja nego za težu prometnu nesreću, predstavlja najtežu devalvaciju pravde.

Takva presuda nije zadovoljavanje pravde, već pravosudni cinizam kojim agresorska država stvara privid suradnje s međunarodnom zajednicom, dok zapravo štiti svoje krvnike. To je ruganje žrtvama koje potiče nekažnjivost.

Slučaj Mate Božića i tisuća drugih vukovarskih logoraša ne smije pasti u zaborav. Njihova proživljena patnja i žrtva Vukovara ne smiju biti žrtvovane radi birokratskog nemara i pravosudnog sljepila. Borba za pravdu ne poznaje zastaru. Nema predaje. Idemo do kraja, do istine i pravde za sve žrtve!