BILI SU DJECA, A POSTALI RATNICI: Zaboravljeni heroji Domovinskog rata u borbi za istinu, goli život i vlastiti dignitet

Kada se danas govori o djeci u ratu, međunarodni diskurs redovito evocira slike prisilno mobiliziranih dječaka-vojnika u afričkim ili azijskim sukobima. No, u srcu Europe, tijekom najtežih dana Domovinskog rata 1991. godine, odvijao se jedan potpuno drugačiji, jedinstven i nevjerojatan fenomen. Više od 2750 maloljetnika u Republici Hrvatskoj donijelo je svjesnu, dragovoljnu odluku da prekine vlastito djetinjstvo.

Oni nisu imali vojnu obvezu. Nisu dobivali službene pozive. Prema svim tadašnjim i sadašnjim civilizacijskim i pravnim standardima, oni u ratu nisu smjeli ni sudjelovati. Ipak, nošeni valom domoljublja, neustrašivo su stali na prve crte obrane, rame uz rame s odraslima, preuzimajući zadaće za koje zreli ljudi često nisu imali hrabrosti podići ruku.

Tragična cijena slobode: Heroji koji su odrasli u jednoj noći

Njihov je ulazak u oružane formacije često bio obilježen kaosom. Skrivali su godine, prešućivali datume rođenja i nerijetko bježali od kuće, usprkos izričitim zabranama roditelja. U Dubrovniku, zbog očajničkog nedostatka ljudstva, nekim je mladićima dozvoljeno ostati u uniformi – ujutro bi sjedili u školskim klupama, a poslijepodne bi odlazili na stražu i prvu crtu bojišnice.

Cijena koju su platili bila je strašna. Prema podacima s portala Veterani, stotinjak maloljetnih branitelja izgubilo je život u Domovinskom ratu. To su bila djeca čiji su snovi brutalno prekinuti. Dječaci Antonio Vidaković i Josip Bandić ubijeni su 2. studenog 1991. godine kada je okupiran vukovarski Lužac. Josip Zvono imao je samo 16 godina kada je poginuo braneći svoj Dubrovnik na Pobrežju, baš kao i Josip Szarvaš koji je pao braneći rodni Pakrac. Mnogi su napustili sigurnost svojih gradova kako bi branili tuđe domove – poput Marija Rehora iz Zagreba koji je poginuo braneći Vinkovce, ili srednjoškolaca Nikole Ivušića i Jure Vujevića, koji su u listopadu 1991. poginuli na novljanskom bojištu.

Današnja Osječko-baranjska županija zabilježila je najveći broj maloljetnih branitelja, njih čak 358. Dok su deseci tisuća civila u strahu napuštali grad na Dravi, ta su djeca ostala braniti svoj Osijek.

Zid šutnje: Strah zapovjednika i pravosudni apsurdi

Trideset godina kasnije, preživjeli dječaci-ratnici suočavaju se s novim, nevidljivim neprijateljem: birokracijom i pravnim apsurdima. Da bi ostvarili status hrvatskog branitelja i dragovoljca, oni moraju dokazati svoj ratni put. Tu dolazimo do najvećeg zida šutnje.

Republika Hrvatska potpisnica je Ženevske konvencije i Fakultativnog protokola uz Konvenciju UN-a o pravima djeteta, koji izričito zabranjuju sudjelovanje osoba mlađih od 18 godina u izravnim neprijateljstvima. Zbog činjenice da je njihovo sudjelovanje bilo protuzakonito, mnogi ratni zapovjednici danas panično zaziru od davanja točnih evidencija ili svjedočenja pred institucijama. Pravnici iz Ministarstva obrane (MORH) neslužbeno upozoravaju zapovjednike da bi, ukoliko priznaju da su maloljetniku dali pušku u ruke, mogli biti izloženi kaznenim prijavama i tužbama.

Posljedica ovakvog sustava je poražavajuća: zapovjednici, uglavnom ljudi u starijoj životnoj dobi, na sudovima odlučuju ne svjedočiti, ili pak daju ublažene izjave kako su maloljetnici “samo boravili u prostorijama”. Time ratni heroji ostaju bez ključnih svjedoka, a njihova se žrtva administrativno briše spuštajući ih na marginu društva.

Administrativna giljotina i “Pravilo 30 dana”

Dodatni udarac zadao im je rigidni zakonski okvir. Godinama je glavna prepreka za dobivanje statusa dragovoljca bilo “pravilo 30 dana” – uvjet da su morali provesti 30 dana u borbenom sektoru prije 15. siječnja 1992. godine. S obzirom na to da su maloljetnici ratu pristupali neformalno i da su u evidencije uvođeni znatno kasnije, ovo im je pravilo tehnički onemogućilo stjecanje statusa.

Zakon iz 2017. godine donio je djelomičan pomak, omogućivši priznavanje statusa dragovoljca onima s najmanje 100 dana u borbenom sektoru, čime je dio branitelja ipak uspio ostvariti svoja prava. No, mnogi su i dalje prepušteni dugotrajnim i iscrpljujućim sudskim procesima u kojima iznova moraju dokazivati svoje junaštvo.

Borba za komad metala: Opstrukcije i ignoriranje Ministarstva

Ono što danas najviše boli maloljetne branitelje nije nedostatak financijskih privilegija. Njihovi zahtjevi nikada nisu bili motivirani novcem, što neprekidno naglašavaju. Njihov najveći problem je nedostatak osnovne moralne satisfakcije. Do danas, gotovo niti jedan maloljetni branitelj nije odlikovan za hrabrost niti za zasluge.

Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje bi im trebalo biti najveći štit, u praksi djeluje kao brana. Veteranska udruga maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske (VUMDDRH), pod vodstvom predsjednika Dražena Jurmanovića, uputila je službeni prijedlog za odlikovanje 30-ak najzaslužnijih maloljetnih branitelja, tražeći isključivo moralnu satisfakciju – “komad metala” koji bi pokazao da država nije zaboravila njihovu mladost. Među njima nema ni predsjednika udruge ni njegovog brata koji je sa 16 godina teško ranjen – popis sadrži isključivo imena onih najzaslužnijih.

Odgovor Ministarstva? Apsolutni muk. Institucije svjesno koče suglasnosti za odlikovanja.

Udruga kao država: Preuzimanje odgovornosti za rehabilitaciju

Kada država zakaže, branitelji se organiziraju sami. VUMDDRH je danas jedino istinsko utočište za ove ljude. Udruga redovito reagira na medijske napade koji karikiraju i omalovažavaju braniteljsku populaciju, braneći čast onih koji su iz klupa otišli u rovove. Također, vode stalnu bitku s informacijskom izolacijom, zahtijevajući ravnopravan tretman od strane institucija.

Psihosocijalna trauma djece-ratnika neizreciva je. Oboljeli od PTSP-a iz ove populacije nose dvostruki teret: traumu rata i traumu ukradenog djetinjstva. Članak 39. Konvencije UN-a o pravima djeteta izričito obvezuje države potpisnice da poduzmu sve mjere za promicanje tjelesnog i duševnog oporavka, kao i povratka u zajednicu djeteta koje je bilo žrtva oružanog sukoba. I dok bi država trebala osigurati sustavnu rehabilitaciju u sredini koja potiče zdravlje i samopoštovanje, u praksi to rade same udruge. Kroz projekte financirane nesigurnim natječajima i radom vlastite zadruge, VUMDDRH svojim članovima pruža pravnu pomoć, organizira psihosocijalne radionice s defektolozima i brine o obiteljima u egzistencijalnoj potrebi.

Zaključak: Ispit savjesti hrvatskog društva

Maloljetni branitelji Domovinskog rata ponos su hrvatske države, no država im taj ponos vraća birokratskim preprekama, strahom od međunarodnih sankcija i uskraćivanjem priznanja. Oni ne traže sažaljenje niti financijski teret za proračun. Traže svoje Ime i Prezime u zakonu, traže da im se ratni zapovjednici ne boje potpisati svjedočanstvo i traže ono osnovno poštovanje koje zaslužuje svatko tko je za slobodu dao svoje djetinjstvo.

Dok god državno vodstvo i nadležna ministarstva budu ignorirala popise za odlikovanja i skrivala se iza pravnih začkoljica, priča o maloljetnim dragovoljcima ostat će najveći ispit savjesti moderne Hrvatske. Ispit na kojem, za sada, institucije sramotno padaju.