Ubojstvo Josipe Kožić: Paradigma zločina na Banovini

Šesnaestogodišnja Josipa Kožić, prva civilna žrtva i prva poginula braniteljica s tog područja, brutalno je likvidirana u srpnju 1991. godine. Njezino ubojstvo iz dobro organizirane zasjede, uz čak 158 ispaljenih hitaca, označilo je nultu točku sustavnog terora. Ipak, ovaj slučaj danas ne svjedoči samo o monstruoznosti neprijateljskih formacija, već i o dubokom porazu pravne države koja ni nakon tri desetljeća nije uspjela donijeti pravdu.

Početak 1991. godine donio je na područje Siska i Banovine atmosferu nesigurnosti, straha i teške političke polarizacije. Pod snažnim utjecajem velikosrpske propagande i uz otvorenu podršku Jugoslavenske narodne armije (JNA), lokalne paravojne formacije započele su s agresivnim provokacijama. U takvom okruženju, hrvatsko stanovništvo u mjestima poput Gornje Budičine noćima je spavalo po štalama i podrumima, prepušteno samoorganizaciji kroz slabo naoružane seoske straže.

U toj atmosferi iščekivanja najgoreg, svanuo je 5. srpnja 1991. godine – dan koji će ući u povijest kao službeni početak krvavog rata na petrinjskom području.

Krvava zasjeda na “ničijoj zemlji”

Rano ujutro, nakon noći provedene u skrivanju, mještani su krenuli obavljati uobičajene poljoprivredne poslove. U bijeloj “Zastavi 128” prema Gornjoj Budičini kretali su se Vlado Dumbović, pričuvni policajac, njegova zaručnica Snježana Kožić te njezina mlađa sestra, šesnaestogodišnja Josipa. Djevojka je samo četiri dana ranije proslavila rođendan i završila drugi razred srednje škole.

Poznavajući navike mještana, pobunjeni Srbi pripremili su klasičnu vojnu zasjedu. Nije to bio pokušaj zastrašivanja – bio je to planirani čin fizičke likvidacije.

Prema potresnom svjedočanstvu preživjele Snježane Kožić, napad je započeo vizualnim signalom. Jedan od napadača, klečeći uz cestu s uperenom automatskom puškom, podigao je ruku i dao znak skrivenoj formaciji. Uslijedila je zaglušujuća rafalna paljba. Iako su se Vlado i Snježana instinktivno bacili jedno preko drugoga na prednjim sjedalima, zadobili su stravične prostrjelne rane. Vlado je primio čak dvanaest hitaca, dok je Snježana teško ranjena u glavu, rame i obje noge.

Dijaboličnost ovog zločina očituje se u postupanju napadača – paljba bi prestajala kako bi osluškivali zapomaganje iz automobila, a zatim bi ponovno počinjali pucati. Tek kada je nastupila potpuna tišina, povukli su se. Policijski očevid kasnije će utvrditi zastrašujući podatak: na automobil je ispaljeno ukupno 158 hitaca. Josipa, koja se nalazila na stražnjem sjedalu bez ikakvog zaklona, primila je 18 izravnih pogodaka i preminula od posljedica ranjavanja.

Dvojni status: Dijete i prva poginula braniteljica

Ubojstvo Josipe Kožić u javnosti se primarno percipira kroz prizmu stradanja nedužnog djeteta. Ipak, službene evidencije otkrivaju dublju dimenziju njezine žrtve. U trenutku pogibije, Josipa je bila službeno evidentirana kao pripadnica Narodne zaštite Republike Hrvatske.

Činjenica da je jedna srednjoškolka sudjelovala u obrambenom mehanizmu svog sela jasno svjedoči o razmjerima egzistencijalne ugroze s kojom se suočavalo lokalno stanovništvo. Tim statusom, ona pravno postaje prva poginula ženska osoba sa statusom hrvatske braniteljice u Domovinskom ratu, čime njezin slučaj prerasta u ultimativni simbol nacionalnog otpora i stradanja.

Amputacija pravde: Kako su nestali krunski dokazi

Ono što je uslijedilo nakon zločina predstavlja jedan od najtežih udaraca tranzicijskom pravosuđu. Djelatnici Policijske postaje Petrinja i Odjela za ratne zločine promptno su osigurali mjesto događaja. Precizno su dokumentirali sva oštećenja, prikupili čahure i izradili detaljan fotoelaborat, predavši kompletan spis Državnom odvjetništvu (DORH).

Međutim, u razdoblju između 2000. i 2019. godine, pravna država je zakazala na najosnovnijoj razini. Državno odvjetništvo je iz spisa “zagubilo” originalni policijski zapisnik i fotoelaborat mjesta zločina. Gubitak ovih neoborivih forenzičkih dokaza nepovratno je osakatio budući kazneni postupak.

Kada je 2016. godine Županijsko državno odvjetništvo u Sisku napokon podiglo optužnicu protiv Dušana Kačara – državljanina Srbije kojem se sudilo u odsutnosti – optužba se morala osloniti isključivo na posredna svjedočanstva. Zbog gubitka ključnih materijalnih dokaza, Županijski sud u Zagrebu donio je krajem 2019. godine odluku koja je moralno poražavajuća: optuženik je nepravomoćno oslobođen optužbe uslijed nedostatka dokaza.

Slučaj Josipe Kožić nije izoliran. On dijeli sudbinu brojnih od ukupno 402 ubijene djece u Domovinskom ratu, čija su stradanja – poput ubojstva devetnaestogodišnje Zrinke Gmaz u Staroj Drenčini – također ostala neprocesuirana. Ovi slučajevi ostaju trajna opomena društvu i svjedočanstvo o vremenu u kojem je neselektivno nasilje nad civilima ostalo bez zaslužene kazne.

U znak trajnog sjećanja na njezinu žrtvu, Gradsko vijeće Grada Petrinje 2015. godine proglasilo je 5. srpnja Spomendanom Josipe Kožić, čime je ovaj datum trajno upisan u kalendar važnih obljetnica Grada Petrinje.

Svečanost obilježavanja započelo je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća te prigodnim programom

Obilježavanje je započelo u Donjoj Budičini, gdje su kod Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata upaljene svijeće u znak sjećanja na sve poginule hrvatske branitelje i civilne žrtve Domovinskog rata.

Središnji dio programa održan je kod spomen-obilježja na mjestu pogibije Josipe Kožić u Gornjoj Budičini. Nakon intoniranja hrvatske himne i minute tišine, okupljeni su odali počast Josipi Kožić te svim poginulim, nestalim i umrlim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata.

Vijence i svijeće položili su: obitelj Josipe Kožić te obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i civilnih žrtava Domovinskog rata, hrvatski branitelji i predstavnici braniteljskih udruga, izaslanik potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra obrane, general-pukovnik u miru Drago Matanović, izaslanica potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra hrvatskih branitelja, pomoćnica ravnatelja Veteranskog centra i voditeljica Podružnice Petrinja Adrijana Nenadić, zamjenik župana Sisačko-moslavačke županije Mihael Jurić, gradonačelnica Grada Petrinje Magdalena Komes sa zamjenicom Teom Rambovsek Aleksić, predsjednikom Gradskog vijeća Marinom Barićem i gradskim vijećnicima, pripadnici 1. mehanizirane bojne Tigrovi, pripadnici 2. mehanizirane bojne Gromovi, predstavnici policije, vatrogasaca, gradskih ustanova i trgovačkih društava, mjesnih odbora, udruga i političkih stranaka.

Gradonačelnica Magdalena Komes istaknula je kako Petrinja ni nakon 35 godina ne zaboravlja Josipu Kožić i njezinu obitelj.

„Okupili smo se i ove godine, na 35. obljetnicu njezine pogibije, kako bismo odali počast Josipi i prisjetili se žrtve koju je podnijela zajedno sa svojom obitelji. Naša je dužnost da svake godine obilježavamo ovaj dan kako ne bismo zaboravili. Drago mi je što je Grad Petrinja, zajedno s Gradskim vijećem, donio odluku da upravo ovaj dan bude Spomendan Josipe Kožić. To je dan kada se prisjećamo ne samo nje, nego i svih žrtava petrinjskog kraja, ali i cijele Republike Hrvatske te odajemo zahvalnost hrvatskim braniteljima i svim žrtvama Domovinskog rata. Želja mi je da ovaj spomendan ostane trajno utkan u petrinjsku povijest i postane dio identiteta našega grada“, poručila je gradonačelnica.

Zamjenik župana Sisačko-moslavačke županije Mihael Jurić, koji je i sam svjedočio događajima iz ljeta 1991. godine, naglasio je kako je sloboda koju danas uživamo izborena velikom žrtvom.

„Žrtva Josipe Kožić i svih hrvatskih branitelja koji su položili svoje živote za slobodu koju danas imamo obvezuje nas na vječnu zahvalnost. Zato podržavamo obilježavanje ovakvih spomendana koji čuvaju našu povijest i prenose istinu budućim naraštajima“, poručio je Jurić.

Obilježavanje je završilo izvedbom pjesme „Molitva za Josipu“, koju je Josipi Kožić posvetio Đani Maršan te okrijepom sudionika kod obitelji Kožić.