MALO NAS JE OSTALO…

Priča o hrvatskim braniteljima koji su dali najbolje godine svoga života za slobodu Domovine
Malo nas je ostalo…
Nekada nas je bilo posvuda. Na prvim crtama bojišnice, u blatnim rovovima, na hladnim stražama, u razorenim selima i gradovima. Bili smo mladi, puni života, snova i nade. Nismo razmišljali o tome koliko ćemo živjeti, što ćemo izgubiti ni kakva nas budućnost čeka. Znali smo samo jedno naša Domovina bila je napadnuta i netko ju je morao braniti.
Ostavili smo svoje roditelje, supruge, djecu i domove. Mnogi su otišli na bojište s poljupcem na vratima i obećanjem da će se vratiti. Neki su se vratili bez svojih prijatelja. Neki su se vratili ranjeni, s ožiljcima koje ni vrijeme nije izbrisalo. A mnogi se nikada nisu vratili.
Danas, kada pogledamo oko sebe, sve češće primjećujemo da nas je sve manje. Naša se mjesta polako prazne. Na fotografijama susreta branitelja prepoznajemo lica koja više nisu među nama. Za nekim prijateljima ostala su samo sjećanja, pokoja zajednička fotografija i tišina koja najglasnije govori onda kada se spomenu njihova imena.
Malo nas je ostalo, ali ono što smo prošli ne može nestati.
Nosimo u sebi slike koje drugima teško možemo objasniti. Sjećamo se noći bez sna, zvukova granata, straha koji se nije pokazivao i trenutaka kada smo jedni drugima bili jedina obitelj. Sjećamo se suboraca s kojima smo dijelili komad kruha, gutljaj vode i nadu da ćemo dočekati jutro.
Nismo tada pitali tko je koje vjere, iz kojeg je kraja ili kakvo mu je prezime. Bili smo zajedno jer smo branili istu zemlju. Povezivali su nas prijateljstvo, povjerenje i ljubav prema Hrvatskoj.
A što je danas ostalo od nas?
Ostala su sjećanja. Ostale su naše obitelji. Ostala su djeca i unuci kojima pokušavamo objasniti zašto nam pogled ponekad zastane na staroj fotografiji. Ostala je zastava pod kojom smo branili svoju Domovinu. Ostala su imena naših poginulih prijatelja, koja ne smiju postati samo slova na spomen-pločama.
I ostali smo mi hrvatski branitelji, ljudi koji su nakon rata nastavili živjeti, raditi, stvarati obitelji i boriti se sa svojim svakodnevnim brigama. Mnogi od nas danas vode tihe bitke za koje malo tko zna. Tijelo pamti godine rata, a duša pamti one kojih više nema.
Ne tražimo da nam se svakoga dana klanja. Ne tražimo da nas netko smatra posebnima. Želimo samo da se ne zaboravi istina o vremenu u kojem smo stali u obranu svoje zemlje. Želimo da se poštuju poginuli, nestali i svi oni koji su svoje zdravlje, mladost i mir ostavili na putu do hrvatske slobode.
Zato, ako sretnete hrvatskog branitelja, zastanite na trenutak. Pružite mu ruku. Pitajte ga kako je. Saslušajte ga. Možda će vam ispričati neku uspomenu, a možda će samo kratko reći da je dobro. Nemojte uvijek vjerovati tom kratkom odgovoru. Ponekad iza njega stoje godine boli, sjećanja i neizgovorenih riječi.
A mi, koji smo još ovdje, moramo se držati zajedno. Moramo čuvati uspomene, obilaziti svoje suborce, pomagati jedni drugima i prenositi istinu o Domovinskom ratu mlađim generacijama.
Jer doći će dan kada više nećemo moći osobno ispričati svoje priče. Doći će vrijeme kada će o nama govoriti samo fotografije, dokumenti i sjećanja naših najmilijih.
Zato pričamo dok možemo. Okupljamo se dok imamo snage. Pružimo ruku jedni drugima dok smo još ovdje.
MALO NAS JE OSTALO…
Ali svaki od nas nosi dio jedne velike priče. Priče o hrabrosti, žrtvi, prijateljstvu i ljubavi prema Domovini.
I dok god postoji netko tko se sjeća svoga suborca, dok god netko zapali svijeću za poginulog prijatelja i dok god hrvatska zastava ponosno stoji iznad naših gradova i sela, naša žrtva neće biti zaboravljena.
Neka nas bude manje, ali neka među nama nikada ne bude manje ljubavi, poštovanja i zajedništva.
Za sve poginule i nestale hrvatske branitelje vječna slava i hvala.
Za sve nas koji smo još ovdje čuvajmo jedni druge.
Jer mi nismo samo ljudi koji su nekada branili Hrvatsku.
MI SMO HRVATSKI BRANITELJI. I DOK GOD DIŠEMO, ČUVAT ĆEMO USPOMENU NA ONE KOJI VIŠE NE MOGU BITI S NAMA.
UBDR Zagrebački velesajam
Da se ne zaboravi. Da se nikada ne ponovi.