Kad država i lokalna samouprava glume investitore, građani plaćaju najskuplje

Izbor najboljeg idejnog rješenja za novi stadion Maksimir na SRC Ravnice zaključen je, no umjesto slavlja i konsenzusa, odabir pobjedničkog rada izazvao je pravu lavinu oštrih kritika javnosti i politike. Razočaranje pobjedničkim konceptom nije krio ni sam premijer Andrej Plenković, iako je u njemu sudjelovao Plenkovićev ministar turizma Tonči Glavina, čime je projekt od samog početka uvaljen u političko-birokratsko blato.

I dok se javnost zgraža nad odabranim rješenjem, računi koji stižu na naplatu poreznim obveznicima ostaju nevjerojatno visoki.

Cijeli proces već je iz javne blagajne izvučen u astronomskim iznosima. 976.000 eura bruto podijeljeno je na samo pet nagrađenih radova, pri čemu je pobjedniku pripalo 390.400 eura. Na natječaj je pristiglo ukupno 88 prijedloga, što znači da su građani kroz nagradni fond u prosjeku platiti čak 11.090,91 euro bruto po pristiglome radu.

Naknade za članove radnih tijela i žiri iznose dodatnih 337.900 eura bruto (od čega Grad Zagreb daje polovicu), što znači da je administriranje i procjena svakog pojedinačnog prijedloga stajala oko 3.840 eura bruto odnosno nevjerojatnih 31.000 eura po članu žirija! Vanjski stručni savjetnici honorirani su s 250 eura neto po danu - navodi Jutarnji list.

Kada se sve zbroji, više od 1,31 milijun eura javnog novca već je otišlo na natječaj, nagrade i komisije.

Sada, nakon izbijanja skandala i izravne intervencije političkog vrha, postavilo se ključno pitanje: hoće li gradska vlast pod pritiskom popustiti i poništiti ili promijeniti odabrani projekt stadiona? Još je zanimljivije pitanje kako će reagirati sami članovi Ocjenjivačkog suda.

U žiriju su, uz arhitekte, sjedila zvučna imena poput gradonačelnika Tomislava Tomaševića, ministra turizma i sporta Tončija Glavine te predsjednika GNK Dinamo Zvonimira Bobana.

Ostaje za vidjeti hoće li članovi žirija, nakon ovako oštrih reakcija i spornog ishoda, uopće uzeti novac i navedene naknade propisane natječajem.

Ovaj slučaj ponovno razotkriva sve mane sustava u kojem država i grad glume investitore. Umjesto da se gospodarstvo, pa i sport prepusti privatnom kapitalu i tržišnim mehanizmima koji nose vlastiti rizik, javnim se novcem financiraju glomazni natječaji, izdašni honorari i politički žiriji, da bi rezultat na kraju naišao na opće nezadovoljstvo.