Branitelji pamte, institucije zaboravljaju

U Hrvatskoj se o ratu sve češće govori kao o administrativnom događaju. Kao da se ne radi o krvavom raspadu jednog sustava i obrani drugoga, nego o tehničkom problemu koji je riješen potpisom na papiru. Takav govor o Domovinskom ratu – bez emocije i bez stvarnog sadržaja – nije slučajan. On je posljedica politike koja želi rat zadržati u protokolu, ali ga ukloniti iz savjesti.

Domovinski rat danas se u javnosti sve češće svodi na nekoliko dopuštenih rečenica: da je bio težak, da su svi stradali i da se treba okrenuti budućnosti. No rijetko se jasno kaže tko je branio, a tko napadao. Rijetko se kaže zašto se uopće moralo ginuti. Još rjeđe se govori o tome kako su ljudi otišli u rat bez opreme, bez sigurnosti i bez garancije da će se vratiti. Umjesto istine dobili smo neutralni jezik, a neutralni jezik u ratu znači – zaborav.

Institucije su prve koje su taj zaborav uvele u praksu. Spomen-dani su svedeni na protokol, vijenci se polažu po rasporedu, a govori su unaprijed napisani tako da nikoga ne uznemire. Branitelji se pozivaju da stoje u pozadini, dok se u prvi plan guraju političke poruke o „pomirbi“ i „novim izazovima“. Pomirba bez istine nije pomirba – ona je prikrivanje. A prikrivanje znači da se žrtva gura u tišinu, a odgovornost u maglu.

Sličan obrazac postoji i u drugim ratovima. Prvi svjetski rat danas se prikazuje kao povijesna nužnost, a ne kao masovno klanje radnika i seljaka za interese careva. Drugi svjetski rat često se svodi na sukob ideologija, dok se zaboravlja da su cijele obitelji nestajale u logorima i bombardiranjima. Današnji ratovi, od Bliskog istoka do Ukrajine, u medijima se pretvaraju u karte bojišnica i analize oružja, dok su stvarni ljudi tek statistika.

Razlika je u tome što Domovinski rat još nije povijest – on je živa rana. Branitelji ga nose u tijelu, u bolestima, u invalidnosti, u noćnim morama i tišini. Kada se o tom ratu govori hladno, bez sadržaja, poruka je jasna: vaše iskustvo nije važno, važan je politički mir. A politički mir često znači da se ne smije govoriti preglasno, da se ne smije postavljati neugodna pitanja i da se ne smije podsjećati tko je što radio.

Takav govor nije samo uvredljiv, nego je i opasan. Jer briše granicu između agresije i obrane. Ako je sve isto, onda nitko nije odgovoran. Ako nitko nije odgovoran, onda se može ponoviti. Upravo zato se Domovinski rat pokušava pretvoriti u opću frazu – u rat „svih protiv svih“. Time se braniteljima oduzima smisao njihove borbe, a društvu se oduzima jasna pouka.

Rat bez emocije u govoru znači rat bez ljudskog lica. A rat bez ljudskog lica najlakše se ponavlja. Povijest to pokazuje iznova: kad se rat pretvori u statistiku, mladi ga prestaju shvaćati ozbiljno. Tada se ponovno govori o oružju, granicama i interesima, a ne o grobovima, razrušenim kućama i obiteljima koje nikada nisu dočekale svoje.

Zato govor o Domovinskom ratu mora biti istinit, a istina ima emociju. Ne mržnju, nego odgovornost. Ne osvetu, nego pamćenje. Branitelji nisu branili apstraktne vrijednosti, nego stvarne domove i stvarne živote. Ako se to izbriše iz jezika, izbrisat će se i iz svijesti. A društvo koje se srami vlastite obrane, vrlo brzo nauči živjeti s tuđom laži.

Govor o ratu bez emocije i bez sadržaja nije znak zrelosti društva, nego znak umora savjesti. A umorna savjest lako prihvati novu nepravdu, baš kao što je nekada prihvatila staru.