Zaboravljeni hrvatski heroji: "Somborska skupina" u akciji "Batinski most" - po cijenu vlastitih života pokušali su nemoguće

Posljednjih dana siječnja 1992. godine, skupina hrabrih hrvatskih diverzanata - dragovoljaca (pripadnika Samostalne uskočke satnije iz ZP Osijek), krenula je u operaciju rušenja Batinskog mosta. Sama akcija započela je 31. siječnja. Ovaj most duljine 638 metara, odigrao je veliku ulogu u agresiji Srbije na Baranju i istočnu Slavoniju (koja je započela 3. srpnja 1991. godine), a bio je jedina cestovna veza okupirane Baranje s Bačkom odnosno Srbijom. Preko njega su okupatoru kontinuirano stizala pojačanja u ljudstvu i tehnici i ratni materijal, što je bilo od velike strateške važnosti za nastavak okupacije Baranje i napada na istočnu Slavoniju i grad Osijek, dok je u slučaju protuudara hrvatskih snaga, mogao poslužiti neprijateljskim postrojbama za povlačenje. Rušenje mosta u dobroj mjeri bi olakšalo stanje na baranjsko-slavonskom bojištu i smanjilo pritisak na Osijek koji je sa svih strana bio izložen žestokim, barbarskim udarima agresora. I to je bila glavna motivacija naših diverzanata, u nastojanju da učine sve, pa i ono što se činilo nemogućim, kako bi rasteretili obranu ovog dijela Hrvatske.

Batina na zemljopisnoj karti

(Adresa slike)

Podsjetimo - u to vrijeme (do 31. siječnja 1992. godine), Hrvatska je bila priznata od 44 zemlje svijeta, ali ne i od velikih sila (SAD-a i Rusije), što je također bila otegotna okolnost, jer u situaciji još uvijek nepotpunog međunarodnog legitimiteta, pripadnici hrvatskih oružanih snaga od Srbije (koja se još uvijek pokrivala statusom "sljednice SFRJ") su tretirani kao "teroristi".

 Akcija "Batinski most" bila je izuzetno složen i rizičan pothvat, samim time što se trebala realizirati duboko u neprijateljskoj pozadini - na okupiranom području Baranje, ali jednim dijelom i na području Vojvodine odnosno Bačke. U njoj je izravno sudjelovao 20 hrvatskih dragovoljaca i svi su bili itekako svjesni rizika i opasnosti što ih je sobom nosila.

Naši su diverzanti morali ući u prostor pod kontrolom agresora u duljini od 60 kilometara, za što su bile potrebne posebne pripreme. Zato su za ovu operaciju odabrani mladići koji su govorili srpskim jezikom i srbijanskim narječjem, obučeni u odore tadašnje "JNA". Na nadzornim točkama srpskih paravojnih postrojbi i "JNA", predstavljali su se kao posebna postrojba generala Blagoja Adžića, tadašnjeg načelnika Generalštaba agresorske vojske. Na izvršenje zadaće krenuli su po vrlo lošem vremenu, amfibijom "JNA" u koju su smjestili 3750 kilograma eksploziva. U dubinu teritorija pod kontrolom neprijatelja ušli su preko Kopačkog rita a sa srpskim policajcima sreli su se na tri kilometra od granice sa Srbijom. Nakon toga, jedna skupina krenula je prema Somboru i Apatinu, a druga ka mađarskoj granici.

U Bačku (Vojvodinu) su ušli preko Hulovskog kanala i Dunava i nastavili se kretati prema odredištu, no uskoro su se javili i brojni problemi koje nisu bili u stanju riješiti. Amfibijsko plovilo trošilo je velike količine goriva, tako da ga je tijekom puta ponestalo, a druga otegotne okolnost sastojala se u tomu što je po ravnom terenu kakvim su se kretali nemoguće bilo ostati nezamijećen. Dva dana nakon ulaska na teritorij pod nadzorom neprijatelja (2. veljače) otkriveni su, u čemu je (navodno) značajnu ulogu odigrao i jedan seljak koji ih je prijavio srpskim vlastima.

Knjiga Branka Vrbošića koja govori o križnom putu preživjelih hrvatskih diverzanata iz "Somborske skupine" dugom 707 dana

(Adresa slike)

U oružanom sukobu s neprijateljskim snagama trojica diverzanata su poginula (Zlatko Turković, Zoran Križevac i Dario Galeta), devet ih se uspjelo spasiti i dokopati slobodnog područja Hrvatske, dok su osmorica zarobljena.

Optužnica (na 14 kucanih stranica) sastavljena je za manje od mjesec dana nakon uhićenja i potpisana od okružnog javnog tužitelja Miroslava Sogića, dok je u postupku optužbu zastupao javni tužitelj iz Sombora Duško Radišić, pripadnik pričuvnog sastava "JNA". U njoj su navedena 22 imena optuženika od kojih 10 nije bilo dostupno srbijanskim vlastima. Prvooptuženom Branku Macanu prijetila je smrtna kazna, a skupina je okarakterizirana kao "diverzantsko-teroristička grupa", koja je "prethodno obučena za terorističke akcije u Osijeku i Kopačevskom ritu i organizovana i poslata od strane organa vlasti Republike Hrvatske", sa zadaćom "da eksplozivom sruši Most 51. divizije na Dunavu između Bezdana i Batine, da bi presekli komunikaciju između Baranje i Srbije i vršenja drugih terorističkih akcija, u nameri ugrožavanja bezbednosti SFRJ, maskirani u uniforme JNA i naoružani automatskim puškama (…)"

Optuženima je suđeno po "Krivičnom zakonu" nepostojeće države (SFRJ), iako je u međuvremenu proglašena "Savezna Republika Jugoslavija" ("SRJ") koja je de iure postojala od 27. travnja 1992. godine. Svi prigovori na ove pravne i proceduralne propuste i nedosljednosti kao i žalbe optuženih odbačeni su.

Dio Samostalne uskočke satnije ZP Osijek koja je u punom sastavu brojala 85 ljudi

(Adresa slike)

Suđenje "Somborskoj skupini" (koja je nazvana tako jer su zarobljeni diverzanti jedno vrijeme proveli u pritvoru u Somboru), započelo je 22. lipnja 1992. godine. Tužitelj je tražio najstrože kazne, a za pojedince čak i smrtne. Među optuženima su osmorica bili pripadnici Uskočke satnije: Branko Macan, Josip Brandt, Nikica Ćurić, Radomir Metić, Adonis Hodžić, Saša Malčić, Martin Horvat i Adam Kušenić. Uz njih, na optuženičkoj klupi zbog "krivičnog dela pružanja pomoći počiniocima posle izvršenog krivičnog dela terorizma" našla su se i tri brata Branka Macana (Jerko, Vinko i Ante),  te sestra Zdravka Bašić, dok je Brankov nećak Vladimir optužen je za "neprijavljivanje krivičnog dela". Nametnuti su im branitelji (odvjetnici) po službenoj dužnosti, što je također protivno međunarodnom pravu. Naime, prema međunarodnim konvencijama, posebice Bečkoj konvenciji o konzularnim odnosima (od 19. ožujka 1967. godine), svaka optužena osoba protiv koje se vodi sudski proces u stranoj državi, ima pravo na pravnu pomoć iz svoje matične zemlje. Republika Hrvatska postala je punopravna članica Organizacije ujedinjenih naroda točno mjesec dana prije pokretanja ovog sudskog procesa (22. svibnja 1992. godine) i kao takva bila je međunarodni pravni subjekt, ali nije bila priznata od zemlje agresora (tzv. SRJ) koja ni sama nije imala međunarodno-pravni subjektivitet. U tom pravnom vakuumu, Srbija i Crna Gora su protivno svim normama međunarodnog prava, koristile zakone nepostojeće države (SFRJ) i to onako kako im je to kad odgovaralo.

Sam sudski postupak od početka je bio neregularan, budući da je praćen medijskom hajkom i histerijom koja je stvorena u javnosti. Uz lažne i montirane izjave namještenih svjedoka i potpunu pristranost sudaca i sudskih vijeća, nije bilo temeljnih preduvjeta za bilo kakvu pravdu. Što se obrane tiče, odvjetnici po službenoj dužnosti bili su im samo otegotna okolnost. Optuženici su se branili sami kako su znali, iako svjesni toga da je ta bitka unaprijed izgubljena. Pod velikim pritiscima i prijetnjama smrtnim kaznama, neki od njih su popustili pa su izjavili kako su mobilizirani i primorani na ovu akciju, ali nijedan nije pokušao prebaciti krivnju na svoje suborce kako bi sebi olakšao položaj.

Presude su izrečene već 3. srpnja 1992. godine. Svi optuženi proglašeni su krivima, izuzev bratića Branka Macana, Vladimira, koji je pušten na slobodu. Kazne su se kretale od 5 do 20 godina zatvora, tako da je 12 optuženih osuđeno na ukupno 159 godina robije. U krajnje nehumanim uvjetima, u somborskom zatvoru, Ante Macan se razbolio i preminuo. U travnju 1993. godine zatočenici su prebačeni u Srijemsku Mitrovicu, gdje su ostali do razmjene.

Osam zarobljenih provelo je u srbijanskim mučilištima punih 707 dana. Nakon golemih napora hrvatske diplomacije i dr. Franje Tuđmana osobno, razmijenjeni su kod Lipovca, 12. siječnja 1994. godine za pripadnike srpske terorističke skupine "Štit".

Hrvatski državni vrh i njegova diplomacija cijelo su vrijeme nastojali osloboditi hrvatske diverzante i u tom smislu poduzeto je sve što se moglo, pa i preko diplomacija najutjecajnijih zemalja svijeta, vodećih državnika i međunarodnih humanitarnih organizacija. Republika Hrvatska inzistirala je na poštivanju Ženevske konvencije i dosljednom provođenju svih dotadašnjih sporazuma o razmjeni ratnih zarobljenika s agresorskom stranom, pa je u tom smislu 7. prosinca 1993. godine u Ženevi održan i sastanak s delegacijom "SRJ" ("Savezne Republike Jugoslavije"). Šef "jugoslavenske" strane, Željko Simić, tada je potvrdio kako je njihova strana spremna osloboditi hrvatske branitelje iz "Somborske grupe".                  

Svake godine 31. siječnja, bacanjem vijenca u Dunav, paljenjem svijeća i molitvom na lokalitetu Batinskog mosta odaje se počast našim diverzantima i njihovoj žrtvi

(Adresa slike)

Na Božić iste godine (25. prosinca), predsjednik Republike Hrvatske i zapovjednik Oružanih snaga RH dr. Franjo Tuđman, u Zagrebu je primio Cornelija Sommarugu, predsjednika Međunarodnog odbora crvenog križa (ICRC) pod čijim su se pokroviteljstvom odvijale razmjene ratnih zarobljenika i tom je prigodom među ostalim bilo govora o oslobađanju pripadnika "Somborske skupine". Poslije 707 dana zatočeništva (12. siječnja 1994. godine), naši su diverzanti i pet drugih hrvatskih zarobljenika zamijenjeni za 11 terorista iz skupine "Štit" (angažiranih od KOS-a "JNA" na rušenju nove hrvatske vlasti) koje su hrvatske snage zarobile na području Turnja, u Karlovcu. Obavljeno je to kod Lipovca, na nadzornom punktu UNPROFOR-a.

Iako je operacija "Somborske skupine" završila neuspješno, oni koji su se odvažili na taj pothvat zaslužuju poštovanje i divljenje, jer spadaju među branitelje koji su svjesno izložili svoje živote pogibelji i pokazali kako se bori za Domovinu.

Nemamo ih pravo prešutjeti - kao ni sve druge hrabre sinove i kćeri čije su kosti, patnja i muka ugrađeni u temelje slobodne Republike Hrvatske.

AUTOR: Zlatko Pinter/PDN