Majka ga je posljednji put vidjela na dan njegove pogibije: 'Kada je odlazio, kazao mi je zbogom'

Prije trideset i pet godina, svibanj je u slavonska jutra uvukao napetost, nervozu, a nakon mučnih ubojstava u Borovu Selu, bojazan od rata koji je postajao nešto o čemu se sve glasnije razgovaralo. Jedan od najljepših mjeseci u godini, zauvijek je za brojne obitelji ostao mjesec tužnih i bolnih sjećanja, ne samo zbog 1991. godine i ne samo za Vukovarce.

Naime, nakon mirne reintegracije Podunavlja , započelo je iskapanje najveće masovne grobnice u Domovinskom ratu, grobnice na vukovarskom Novom groblju Dubrava. Zaključkom Vlade Republike Hrvatske iz travnja 1998. godine osnovan je Operativni stožer za ekshumacije, identifikacije i pokope žrtava, a usporedno s procesom ekshumacija i identifikacija žrtava, već u svibnju, započelo je organizirano pokapanje prvih identificiranih branitelja. Među prvim ekshumiranim, identificiranim te pokopanim braniteljima, na Groblju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata - današnjem Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, bio je i Goran Haimburger – Apaš.

Zvali su ga Apaš…

Goran Haimburger, drugo dijete Ljubice rođ. Koradža i Jakoba Haimburgera, rođen je 10. listopada 1968. godine u Vukovaru. S obzirom na to da je između njega i starije sestre Đurđice bilo čak petnaest godina razlike, Goran je bio ljubimac u obitelji i njena "prva, prava, živa beba", kako ga je sestra s ljubavlju nazvala. Međusobno su bili iznimno bliski, posebno jer su rano ostali bez oca koji se utopio u Dunavu kada je Goran je imao tek desetak godina, a nakon što se Đurđica udala, Goran je odrastao uz samohranu majku. 

Nakon završene osnovne škole u OŠ Vladimir Nazor na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a potom, nakon dva razreda srednjeg usmjerenog obrazovanja, Goran je završio srednju građevinsku školu te se po odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA zaposlio u vukovarskom poduzeću "Komunalac", na gradskom groblju, kao zidar.

Goran se kroz cijelo djetinjstvo i mladost aktivno bavio nogometom koji je dugo igrao i za NK Vuteks iz Vukovara. Nadimak je dobio je u ranoj mladosti, obitelj je to objasnila time da je kao dijete, u tada omiljenoj igri kauboja i Indijanaca, uvijek želio biti Indijanac i od toga nije odustajao. Rekli su da, iako je bio tih i povučen i nikada nikoga nije izazivao, "ispred sebe" nije davao, ali za prijatelje, Goran dao bi sve.
Daleke 1990. godine, grupa Daleka obala izdala je svoj prvi album, a u gradu na istoku Hrvatske, na obali Dunava, jedan od njenih najvećih fanova, bio je mladić kojega su prijatelji zvali Apaš. I dok je u proljeće 1991. vukovarskom Mitnicom odjekivala "Roza", u grad se polako uvlačila avet rata.

Dala sam mu čarape kad je pošao…

Goran Haimburger, zajedno s prijateljima s kojima je odrastao i susjedima, već nakon prvih nagovještaja mogućih ratnih događanja, uključio se u obranu grada, u početku na organiziranim stražama. Majka Ljubica koja je za njega uvijek brinula, pa joj ništa nije o tome govorio, mislila je, budući da se kasno u noći vraćao kući, a ujutro redovno nastavio odlaziti na posao, kako Goran ima djevojku.

To je kazala i Đurđici, koja je kao i njen brat krila od majke gdje Goran zapravo odlazi: "Strašno sam se brinula, a on mi je rekao: 'Ne boj se Neno' - tako me je zvao –' ništa se neće dogoditi. Vjeruj mi' – i ja sam se trudila vjerovati. Moj suprug, koji je mome bratu bio zapovjednik na položaju, u rujnu, među posljednjima, mene i djecu uspio je izvesti iz grada do Nijemaca, odakle smo također kasnije morali bježati. On se vratio u Vukovar, nakon sloma obrane grada je zarobljen i u logoru je proveo devet mjeseci. Nažalost, moj brat je poginuo".

Goranova majka Ljubica svoga sina posljednji je put vidjela na dan njegove pogibije: "Nakratko je ujutro došao kući i kada je odlazio na položaj, dala sam mu čarape. Kazao mi je: 'Zbogom majko…', a nikada se prije tako sa mnom nije pozdravljao, rekao bi samo: 'Bog'“.

Nisam ga uspio sačuvati…

Pero Zeko, Goranov šogor, suprug njegove sestre Đurđice, ispričao je: "Nalazili smo se u Dudiku, položaj prema Ovčari, bili smo dobro organizirani i ja sam vodio računa da Goran ostane živ. On je bio prvo dijete odraslo u mom životu. Nakon što im je umro otac, o Goranu sam vodio brigu od njegova trećeg razreda osnovne škole. Pa ipak, nisam ga uspio sačuvati. Tog kobnog 3. studenoga 1991. godine, Goran i naš suborac Boro Rađenović smjestili su jednog teško ranjenog branitelja u "Fiću" i pohitali u bolnicu. U samom centru grada, na pješačkom prijelazu kod dvorca Eltz ih  je zaustavila paljba. S druge strane Dunava ispaljen je protuavionski metak. Goran je imao pancirku, ali nije ga spasila. Poginuli su on i dečko kojega su vozili u bolnicu, a Boro Rađenović je ostao bez noge".

Nakon Goranove pogibije, strašnu vijest o njegovoj smrti, njegovoj majci odnio je upravo Pero Zeko. Nesretna žena, u svojoj je boli krivila zeta za sinovu pogibiju, trebalo je proći puno vremena kako bi sebi priznala da Pero Zeko nije mogao učiniti ništa da ga spasi.

Pero Zeko i Goranovi prijatelji uspjeli su Goranu napraviti improvizirani sanduk na koji su napisali njegovo ime, a zbog nemogućnosti ukopa pod granatiranjem, privremeno ga pokopali na tadašnjem Sloginom stadionu, iza vukovarske bolnice.

Tijekom okupacije, pri humanoj asanaciji terena, pronađena tijela, pa tako i ona sa Sloginog stadiona, premještana su u masovnu grobnicu na vukovarsko Novo groblje.

Goranova majka s tugom je kazala: Moj je Goran na položaj odlazio samo s jednom bombom i velikom voljom. A na kraju je završio tamo gdje je kao zidar radio – na vukovarskom Novom groblju .

Nakon mirne reintegracije, Goranovi posmrtni ostaci ekshumirani su u svibnju 1998. godine, te ubrzo, nakon identifikacije, ponovo pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je poginuo u obrani Domovine, Goran Haimburger, sin i brat, imao je samo dvadeset i tri godine. I danas, trideset i pet godina kasnije, kada se s radija čuju zvuci pjesama Daleke obale, prijatelji se s tugom sjete svoga Apaša.

Nismo te zaboravili, Gorane.