Alice i Jasmina o svom ocu Krunoslavu Markešiću: „Nismo imali snage pogledati se u oči i oprostiti se“

Na požutjelim stranicama izvješća sastavljenog 27. listopada 1991. hladnim službenim jezikom zabilježeni su posljednji sati hrvatskog branitelja Krunoslava Markešića. Rođen je 5. siječnja 1950. u Križevcima, živio je s obitelji u Bjelovaru i radio u „Prosvjeti“. Kao nekadašnji nišandžija na tenku T-55 mobiliziran je u oklopno-mehaniziranu bojnu 105. brigade Zbora narodne garde Bjelovar te je s dijelom postrojbe upućen u Matkovac, zapadno od Pakraca.

Prema izvješću, 12. listopada 1991. tenkovske su posade djelovale po neprijateljskim ciljevima, a nakon što su potrošile veći dio borbenog kompleta izašle su iz tenkova radi odmora i nadopune streljiva. Uslijedio je minobacački napad. Krunoslav se sklonio u šumarku kod nogometnog igrališta, ali je mina eksplodirala u krošnji stabla. Komad šrapnela pogodio ga je u lijevo rame i leđa. Preminuo je u Policijskoj stanici Pakrac. Zbog nemogućnosti prijevoza u Bjelovar najprije je bio pokopan u Novom Majuru, a njegovo je tijelo naknadno preneseno u bjelovarsku bolnicu.

U tim redcima nema onoga što je uslijedilo u obiteljskom domu: dviju djevojčica koje nisu znale hoće li im se otac vratiti, majke koja je danima tražila pouzdanu informaciju, pogrešno dovezenog tijela drugog čovjeka ni službene obavijesti koja je stigla tek na dan sprovoda. O onome što dokument nije mogao zabilježiti govore Krunoslavove kćeri – Alice Stančin, koja je tada imala 15 godina, i šestogodišnja Jasmina.

Alice, imali ste samo 15 godina kada je otac posljednji put otišao iz kuće. Kako pamtite taj trenutak?

Alice: Mama nam je poslije ispričala da je rekao kako nas nema snage probuditi. Ušao je, poljubio mene i sestru i otišao. Ja sam, zapravo, bila budna. Jednostavno nisam imala snage ustati i gledati ga kako odlazi. Nisam ga mogla pogledati u oči i oprostiti se. To me poslije dugo proganjalo jer je to bio posljednji trenutak u kojem sam ga mogla vidjeti.

Je li vam rekao kamo odlazi?

Alice: Rekao je samo da ide „na teren“. Mi smo već dobro znale što ta riječ znači. Zajedno smo gledali vijesti i jednom sam ga pitala: „Tata, ako rat dođe i do nas, hoćeš li i ti morati ići?“ Govorio mi je da se ne brinem. Prije odlaska imao je i noćna dežurstva u naselju. Znala sam sjediti s njim dok je čuvao našu ulicu. Ali toga posljednjeg jutra ni on ni ja nismo imali snage za razgovor.

Meni je tata bio cijeli svijet. Bila sam toliko vezana uz njega da sam znala govoriti: „Mene nije rodila mama, mene je rodio tata.“ On se brinuo o meni, bio je uz mene u svemu. Zato mi je ostala tako velika praznina zbog pozdrava koji se nije dogodio.

Spomenuli ste san koji vam je godinama ostao urezan u pamćenje.

Alice: Sanjala sam da se nalazim na nekom proplanku i da smo svi odjeveni u crno. Tata i ja sjedili smo na kamenu. Rekao mi je: „Znaš da se ja neću vratiti.“ Odgovorila sam mu da znam, ali sam ga molila da se vrati. Rekao je da ne može, da je mrtav i da je došao samo oprostiti se sa mnom. Ne znam je li to bio samo san, moja podsvijest ili nešto drugo, ali nikada ga nisam zaboravila. Kao da smo se tek tada uspjeli oprostiti.

Jasmina, vi ste imali samo šest godina. Što je ostalo u sjećanju tako malog djeteta?

Jasmina: Bila sam premala da bih razumjela što se događa. Nisam znala što je rat ni kamo tata odlazi, ali neke slike ostanu u djetetu cijeli život. Sjećam se njegove puške naslonjene na stolicu. To je jedna od onih slika koje se ne brišu.

Jeste li kao šestogodišnja djevojčica osjećali da se u kući događa nešto neuobičajeno?

Jasmina: Sjećam se tišine i nekog negativnog, teškog osjećaja. Kao da će se dogoditi nešto loše, iako nisam mogla znati što. Dijete možda ne razumije razgovore odraslih, ali osjeti njihov strah i promjenu u kući. Ostao mi je upravo taj osjećaj – puška, tišina i slutnja da nešto nije u redu.

Koliko se vaša sjećanja razlikuju od Alicinih?

Jasmina: Alice je bila starija i mogla je razumjeti puno više. Ja se pojedinosti ne mogu sjetiti kao ona. Moje uspomene nisu cijela priča, nego kratke slike i osjećaji šestogodisnjeg djeteta. Upravo zato su mi tako snažni: nisam razumjela što gubimo, ali sam osjećala da se naš dotadašnji život mijenja.

Što ste poslije doznale o samim okolnostima njegove pogibije?

Alice: Doznale smo da su djelovali iz tenkova, potrošili streljivo i izašli kako bi se odmorili, nešto pojeli i ponovno popunili borbeni komplet. Tada je počelo minobacačko granatiranje. Tata se sklonio ispod stabla, ali je mina pogodila krošnju. Komadić šrapnela, govorili su nam veličine nokta, pogodio ga je u rame i leđa. Odvezli su ga u Policijsku stanicu Pakrac, gdje su ranjenicima pomagali koliko su mogli. Njemu, nažalost, više nije bilo spasa.

Mi o tome godinama nismo imale cjelovitu priču. Znamo ono što su nam ljudi prenijeli i ono što danas piše u dokumentima. Za obitelj je najteže bilo što nakon 12. listopada nismo odmah dobili sigurnu i službenu istinu.

Kako je obitelj doznala da je poginuo?

Alice: Kuća je bila puna ljudi, telefoni su neprestano zvonili, a informacije su bile potpuno proturječne. Jedni su govorili da je mrtav, drugi da je živ. Nazvao je čak i čovjek s benzinske postaje i rekao da je Kruno živ i zdrav, da je pomagao puniti tenkove. Mama se uhvatila za svaku nadu. Zvala je na sve strane i pokušavala doći do bilo kakve provjerene informacije.

U potragu su se uključili rodbina, poznanici i ljudi koji su mogli doći do terena. Nama je bilo važno samo jedno: saznati je li naš tata živ. Ta neizvjesnost trajala je danima i bila je strašna.

Posebno je bolan dio priče o identifikaciji i sprovodu. Što se dogodilo?

Alice: Prvo su u Bjelovar dovezli tijelo za koje su mislili da je tatino, ali to je bio drugi čovjek. Njega su vratili njegovoj obitelji. Mama je morala opisivati očeva tjelesna obilježja kako bi ga pronašli i pravilno identificirali. Tata je prije toga bio pokopan kod Novog Majura, zamotan u šatorsko krilo, onako kako su u tim ratnim uvjetima mogli.

Njegovo je tijelo u Bjelovar dovezeno 26. listopada, a sprovod je bio 28. listopada. Upravo su toga dana došli ljudi koji su nas trebali službeno obavijestiti da je mrtav. Mi smo već imali njegovo tijelo i pripremali sprovod. Imala sam 15 godina, ostala sam bez oca i nisam mogla prihvatiti da nadležni tek tada dolaze izgovoriti ono što smo već prošli. Izbacila sam ih iz kuće. Možda je to bilo naglo i nepromišljeno, ali bila sam dijete kojemu se srušio cijeli svijet. Tata je dao ono najvrjednije što je imao – život za slobodu i samostalnost Hrvatske – a njegova obitelj nije na vrijeme dobila ni službenu istinu.

Kako je izgledalo odrastanje nakon njegove smrti?

Alice: Psihički sam pala na dno. Išla sam u prvi razred ekonomske škole, ocjene su mi se srušile i ništa mi više nije bilo važno. Mislila sam: „Mojega tate nema, koga briga za školu?“ Imala sam sreću što su me razrednik i profesori  poticali i pomogli mi da se trznem i popravim ocjene. Zaista im zahvaljujem od srca što su mi u najgorim trenutcima moga života neizmjerno pomogli.

Kasnije nisam otišla na fakultet. Novca nije bilo, a nisam se željela odvojiti od majke, jedinog roditelja koji mi je ostao i čije je zdravlje već bilo narušeno. Slala sam molbe za posao, kratko radila u računovodstvu srednje škole, a 1994. zaposlila sam se u tadašnjem Zavodu za platni promet, današnjoj Fini. Tek sam tada počela ponovno graditi život.

Kakvu je žrtvu nakon Krunoslavove smrti podnijela vaša majka?

Alice: Ono što je mama prošla s nama bilo je majčinsko junaštvo. Radila je i po tri posla kako bismo mogle živjeti. Četiri puta borila se s karcinomom, ali cijeli je život posvetila nama. Nikada poslije tate nije pogledala drugog muškarca. Bila nam je i majka i otac, a poslije prekrasna baka našoj djeci. Tko poznaje njezinu životnu priču zna kakva je to žena.

Je li nakon svega ipak bilo trenutka u kojem ste osjetili da se život vraća?

Alice: Počela sam disati punim plućima tek kada se rodila moja Petra. I tom je događaju prethodio težak put, dva spontana pobačaja, brojne liječničke pretrage i strah da nikada neću imati djecu. Kada smo se kasnije počeli družiti s djecom poginulih branitelja, shvatila sam koliko nas nosi posljedice koje drugi ne vide. Rat ne prestaje kada utihne oružje. On ostaje u obiteljima, u odrastanju, zdravlju, strahovima i odnosima.

Kako danas čuvate uspomenu na oca i što biste željele da su vaša djeca mogla doživjeti s njim?

Alice: Tata je bio iznimno vedar i obiteljski čovjek. Igrali smo se, kartali, družili. Mojoj je sestri i meni postavio vrlo visoku ljestvicu kakav čovjek, suprug i otac treba biti. Najviše boli što nije vidio kakve smo osobe postale, naše brakove i svoju unučad. Znam da bi ih učio voziti bicikl, vodio na ribolov i bio uz njih u svemu.

Naša djeca idu s nama na obljetnice i znaju tko je bio njihov djed. Nisu ga upoznala, ali ne želimo da im bude samo ime na spomeniku. Želimo da znaju da je bio čovjek koji ih je mogao neizmjerno voljeti.

Može li se nakon toliko godina oprostiti?

Alice: Spokoj sam pronašla u vjeri i zbog toga se lakše nosim s mržnjom, ali iskreno – ne mogu oprostiti onima koji su mi ubili oca. Znam da to zvuči proturječno jer se smatram kršćankom. Ipak, tu mržnju nisam prenijela na svoju djecu. Ona nisu kriva i ne želim da nose moj teret.

Ali to je bio naš tata. Mi nikada nismo htjeli ni komad tuđe zemlje. On je branio svoj dom i svoju obitelj. I danas mi nedostaje za stolom. Nedostaje mi da vidi nas, našu djecu i sve ono što smo unatoč svemu uspjele postati. Kada bih mogla birati između svih riječi o oprostu i toga da mi se tata vrati, izabrala bih tatu. A znam da se on više nikada ne može vratiti.

U službenom izvješću Krunoslav Markešić ostao je zapisan kao pripadnik 105. brigade ZNG-a koji je poginuo izvršavajući borbenu zadaću. U životima Alice i Jasmine ostao je mnogo više: posljednji poljubac, neizgovoreni pozdrav, prazno mjesto za obiteljskim stolom i mjera prema kojoj su cijelog života prepoznavale dobrotu, odgovornost i ljubav. Teško je oprostiti kada znaš da ti je netko nasilno oduzeo cijeli jedan život koji ste mogli zajedno proživjeti.

Možda čovjek s vremenom nauči živjeti s boli, pronađe mir u sebi i ne dopusti da mržnja prijeđe na njegovu djecu. Ali oprostiti – to ne mogu. Ne mogu oprostiti onima koji su ubili našeg tatu, čovjeka koji nije išao osvajati tuđe, nego braniti svoj dom, svoju obitelj i Hrvatsku. Bila sam dijete kada je otišao, a dio mene i danas ga čeka. Zato rana možda s godinama utihne, ali nikada do kraja ne zacijeli.

 Jasmina: Prošle su godine, ali vrijeme ne može izbrisati ono što nam je oduzeto. Imala sam samo sest godina kada sam ostala bez oca. Nisam dobila priliku upoznati ga onako kako ga pamti Alice, odrastati uz njega, tražiti njegov savjet ni gledati ga kako postaje djed našoj djeci. Današnja djeca bi trebala cijeniti svoje roditelje i shvatiti kako je pravo bogatstvo odrastati uz oba roditelja.