Sandra Rapčak Škomrlj: „Ponekad se u meni probudi dvogodišnja djevojčica koja samo želi pronaći svoga tatu“

Boris Rapčak imao je samo 24 godine kada je 30. rujna 1991. nestao nakon okupacije Sotina. Bio je suprug, otac dvogodišnje Sandre, sin i brat, mladić kojega su prijatelji od milja zvali „Mali Rašo“, premda je bio visok gotovo dva metra. Pamtili su ga po osmijehu, pjesmi, plesu, ljubavi prema motorima i rock-glazbi te spremnosti da pomogne svakome kome je pomoć bila potrebna.

Živio je s obitelji u Sotinu i radio na farmi Jakobovac, nedaleko od Ovčare. Na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku prijavio se kao dragovoljac i sudjelovao u obrani Sotina kao pripadnik 204. vukovarske brigade. Ujutro 30. rujna 1991. otišao je na posao. Bio je to posljednji put da ga je obitelj vidjela.

Prema informacijama koje je obitelj godinama prikupljala, Boris je toga dana zarobljen na farmi Jakobovac. Nakon premlaćivanja na njega je navučena odora JNA, a zatim je odvezen u smjeru Ovčare i Negoslavaca. Od tada mu se gubi svaki trag. Ljudi s kojima je njegova kći razgovarala potvrdili su joj da je ubijen, ali mjesto na kojem su skriveni njegovi posmrtni ostaci do danas nije otkriveno.

Dok je Boris proživljavao svoje posljednje trenutke, njegova supruga, majka i dvogodišnja kći Sandra bile su zarobljene. Sandrina majka bila je silovana pred njom, a zlostavljanje je ponovljeno nakon što su odvedene u Negoslavce. Sandra Rapčak Škomrlj danas je predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata. Već 35 godina traži oca, a svoju bol pretvorila je u borbu za sve obitelji koje još čekaju istinu o svojim najmilijima.

Sandra, imali ste samo dvije godine kada je nestao vaš otac. Što danas znate o njemu iz priča obitelji i ljudi koji su ga poznavali?

Oca se ne sjećam i sve što danas znam o njemu saznala sam isključivo iz razgovora s članovima obitelji i osobama koje su poznavale mog oca. Moj otac bio je izuzetno vesela osoba. Volio je druženja s prijateljima, motore i rock-glazbu, osobito Billyja Idola, čije je postere imao u svojoj sobi. Volio je izlaziti i plesati. Prijatelji su ga od milja zvali „Mali Rašo“, iako je bio visok gotovo dva metra.

Po plesu i pjesmi njegovi su ga prijatelji najviše zapamtili, kao i moja majka, koja se u njega zaljubila u jednom klubu. Često mi je prepričavala trenutak kada je otac kroz otvoreni prozor uskočio u klub i zaplesao na pjesmu koju je jako volio. Svojom pozitivnom energijom okupljao je ljude oko sebe, a osmijeh mu je bio zaštitni znak. Bio je izuzetno empatična osoba, spreman svima pomoći i nije znao reći „ne“. U mladosti se družio sa svima. Nije bio nacionalist, samo je gledao jesi li čovjek ili nisi. Iz današnje perspektive možda je zbog toga što je u drugim ljudima uvijek vidio dobro ispao i pomalo naivan, s obzirom na sve ono što je poslije uslijedilo.

On i majka mladi su se zaljubili i vjenčali, a nakon devet mjeseci dobili su mene, svoje jedino dijete. Živjeli smo u obiteljskoj kući u Sotinu, prigradskom naselju Vukovara, s očevim roditeljima i njegovim bratom. Otac je radio na farmi Jakobovac, nedaleko od Ovčare.

Na samom početku ratnih događanja otac se prijavio kao dragovoljac. Bio je pripadnik legendarne 204. vukovarske brigade. Uz posao koji je obavljao, svakodnevno je odlazio na kontrolne točke na izlazima iz sela kako bi sudjelovao u obrani mještana od mogućih napada neprijateljske vojske. Svi su se potajno nadali da do najgoreg ipak neće doći, s obzirom na to da su odrasli uz te ljude.

Krajem kolovoza 1991. godine Sotin je bombardiran iz zrakoplova JNA, nakon čega su organizirani autobusi za iseljavanje mještana Sotina. Moja se obitelj dugo dvoumila treba li otići, ali je na kraju ipak odlučila krenuti. U jedan je autobus ušao moj stric, a kako za nas ostale iz obitelji u njemu više nije bilo mjesta, sjeli smo u sljedeći i rekli stricu da se vidimo u Vinkovcima.

Autobusi su stigli do Lovasa, gdje je JNA imala kontrolnu točku, te su se vodili pregovori s hrvatskim vojnicima o njihovu propuštanju. Dio autobusa pušten je prema Vinkovcima, među njima i onaj u kojem je bio moj stric, dok je naš vraćen u Sotin. U međuvremenu je otac dobio radnu obvezu, a i dalje je svakodnevno odlazio na kontrolne točke na izlazima iz sela. Ondje bi mu se ponekad pridružila i moja majka, dok je baka šivala odjeću za vojnike i kuhala, a djed traktorom i prikolicom razvozio sve što im je bilo potrebno.

Dana 30. rujna 1991. ujutro u šest sati baka je na kućnom pragu ispratila oca, koji je tada otišao na farmu Jakobovac. Nije ni slutila da ga vidi posljednji put, kao što ni moj otac nije znao da posljednji put vidi svoju obitelj i daje mi poljubac.

Istoga dana, oko osam sati ujutro, začula se tutnjava tenkova. Kako nismo imali kamo pobjeći jer su vojnici JNA, potpomognuti domaćim pobunjenim Srbima, već okružili selo, sakrili smo se u podrum stare obiteljske kuće u dvorištu. Ondje smo bili majka, baka, djed, obiteljski prijatelj i ja.

Kada su nam viknuli da izađemo, nismo imali izbora. Dvorište je bilo puno četnika, a ulica tenkova, njihovih vojnika i domaćih Srba, naših dojučerašnjih susjeda. Tada su djeda i susjeda odvojili na drugu stranu, skinuli ih do gola, vezali bodljikavom žicom za tenk i tako ih cestom vukli kroz cijelo selo. Obojica su zarobljena i odvezena u logor Begejci.

Do mame i bake, koja me držala, došla su dvojica vojnika i natjerala nas da se vratimo u podrum. Mamu su prisilili da se skine, a ona ih je molila da to ne rade. Zaprijetili su da će ubiti baku i mene. Jedan je vojnik repetirao pušku i uperio je prema meni. Silovali su je, prvo jedan pa drugi, iživljavajući se nad njom.

Mama i baka tada su čule kako se susjed Srbin jednom od silovatelja obraća riječima „kapetane Boro“. Poslije smo saznali da je riječ o Borivoju Tešiću iz Srbije, a to nam je na sudu potvrdio upravo taj susjed Srbin. Nažalost, pravda ga nije dočekala na ovozemaljskom svijetu.

Mamu, baku i mene nakon silovanja zarobili su i odveli u Negoslavce, gdje su uslijedila ispitivanja i zlostavljanja, a majku su ponovno silovali. Jedan od ispitivača u Negoslavcima imao je popis Hrvata iz Sotina. Na njemu su bila imena mojeg oca, strica i djeda. Tada je rekao: „Borisa mi stavite na prvo mjesto.“ Ja sam tada bila dvogodišnja djevojčica zarobljena u srpskom logoru sa svojom obitelji.

Progonstvo smo proveli u Zagrebu i Samoboru, a odmah nakon dolaska u Zagreb obitelj se uključila u potragu za ocem. Nadali smo se da je možda ipak negdje živ. Čak sam i ja znala pjevati pjesmu sa stihom: „Tata će se vratiti.“

Kako se bližio kraj Domovinskog rata, hrvatski branitelji polako su se vraćali svojim obiteljima, narod je slavio pobjedu, a mog oca nije bilo. Ubrzo su uslijedili pozivi za prve identifikacije. Sjećam se da smo tada živjeli u Samoboru. Zazvonilo je zvono i otvorila sam ulazna vrata. Čovjek koji je stajao ispred mene pitao je ima li kod kuće netko stariji. Pozvala sam mamu i baku, a one su me poslale u drugu sobu. Tišinu je presjekao bolan krik i plač. Tada sam, kao dijete od otprilike osam godina, shvatila da se tata neće vratiti. Da ga nema. I da od toga dana tražimo njegove posmrtne ostatke.

Nakon mirne reintegracije vratili smo se u Vukovar, u Sotin. Sjećam se sivila, razrušenog grada, obiteljske kuće koja je dijelom bila spaljena i puna rupa od metaka te ruševina na sve strane. Osjećala sam se kao da sam ponovno došla u neki horor-film i nisam se odmah htjela vratiti. Tek 2001. godine preselili smo se u Sotin, nakon što smo obnovili obiteljsku kuću.

Sve ove godine posvećeni smo potrazi za ocem. Baka je odlazila na razgovore sa Srbima, a poslije i ja, ne bismo li dobile informacije o nestalima. Jedino što su mi svi rekli bilo je da su mog oca ubili Srbi iz Negoslavaca.

Preko društvenih mreža stupila sam u kontakt s obiteljskom prijateljicom koja je bila na Jakobovcu kada je tata zarobljen. Ispričala mi je da je jako plakao i govorio: „Odveli su moju Sandru.“ Nije imao oružje kojim bi se mogao braniti, kao ni drugi. Sotin je vrlo rano bio odsječen od Vukovara jer je JNA između njih imala svoj položaj, pa se branitelji iz Vukovara nisu mogli probiti kako bi nas spasili.

Tata je predosjećao da će ga toga dana ubiti. Nožem je po ruci izrezao ime „SANDRA“, nakon čega su ga zarobili. U dvorištu su ga pretukli i zbog zadobivenih udaraca nije mogao stajati na nogama. Tada su na njega navukli vojnu odoru JNA i odvezli ga u smjeru Ovčare i Negoslavaca. Nitko od zarobljenih Hrvata više ga nije vidio nakon toga. Samo su čuli da je Boris ubijen.

Do današnjeg dana nismo pronašli njegove posmrtne ostatke.

Postoji li fotografija, predmet ili uspomena koja vas najviše povezuje s ocem kojeg niste stigli upoznati?

Imam nekoliko očevih fotografija koje je imala rodbina pa su nam ih poslije dali. Mi, nažalost, nismo uspjele ponijeti takve stvari iz kuće kada su nas zarobili. Čuvam i prve tenisice koje mi je kupio. Male plave tenisice jedino su što imam od njega.