„Tata, nikada te nisam krivila“: Veronikina cjeloživotna čežnja za ocem ubijenim na Ovčari

D. Š. – Veronika, imali ste samo tri godine kada ste ostali bez oca. Koje su prve slike ili osjećaji koji Vam se javljaju kada pomislite na njega?

Osjećaji koje imam prema ocu nisu se razvili na temelju naše međusobne povezanosti i odnosa kakav u normalnim okolnostima djeca grade sa svojim očevima. S obzirom na to da sam bila dijete od samo tri godine kada sam ostala bez tate, nemam nijedno sjećanje na njega, na našu igru, njegove zagrljaje ni očinsku ruku koja me sigurno drži i vodi kroz život. Svoje osjećaje prema njemu izgradila sam na temelju svega što sam o njemu znala: da je bio marljiv i dobar čovjek, uvijek spreman pomoći onome kome je pomoć bila potrebna, čovjek koji je volio svoju obitelj, prijatelje i domovinu, za koju je naposljetku dao svoj veoma mlad život.

Kada pomislim na njega, prvi se javi osjećaj ponosa jer je, unatoč vlastitom životu i svemu što je imao, izabrao braniti besmrtne ideale slobodne Hrvatske, kao i mnogi naši branitelji koji su položili živote za našu slobodu. Za mnogima od njih i danas se, 35 godina nakon završetka Domovinskog rata, još uvijek traga. Nakon ponosa dolaze žalost i silna čežnja za svim propuštenim zajedničkim trenucima, smijehom, ljubavlju, suzama i životnim radostima koje sam proživjela, a u kojima on nije mogao biti prisutan. Nije bio uz mene tijekom blagdana, na mojoj prvoj pričesti ni krizmi. Nije me otpratio do oltara kada sam se udavala. Nije bio tu kada se rodio moj Luka, ni kada sam rodila Antu, a naposljetku nije dočekao ni moju malu Anicu. Ni u jednom od najvažnijih trenutaka mojega života nije bio tu, a ja sam ga u svakome od njih osjećala kao prazninu.

D. Š. – Majku ste izgubili zbog bolesti, a otac je nestao u ratnom Vukovaru. Kako su Vam baka i djed tijekom odrastanja objašnjavali zašto roditelji nisu uz Vas?

Baka i djed nikada nisu krili istinu od mene niti su me pokušavali ugurati u neki „sigurni balončić“. Znala sam da je mama umrla neposredno prije početka rata, a da je tata ostao u Vukovaru braniti naš dom. Kao dijete nisam mogla razumjeti koliko je baki i djedu bilo teško tijekom tih devedesetih godina ni u kakvom su očaju živjeli, ne znajući gdje su završili njihovi sinovi koji su ostali u Vukovaru. S jedne strane imali su mene, o kojoj su morali voditi brigu, a s druge strašnu neizvjesnost: gdje su im djeca, jesu li živa i hoće li ih ikada više vidjeti.

Danas, kada sam i sama roditelj, na sve to gledam drukčijim očima. Unatoč svemu, uvijek su mi pružali roditeljsku ljubav i nikada nisu dopustili da osjetim svu težinu njihove patnje. Podizali su dijete svoga djeteta, a nisu znali kakva je sudbina snašla njihova sina. Nosili su svoju bol u tišini kako bi meni sačuvali djetinjstvo.

D. Š. – Majku ste izgubili zbog bolesti, a otac je nestao u ratnom Vukovaru. Kako su Vam baka i djed tijekom odrastanja objašnjavali zašto roditelji nisu uz Vas?

Baka i djed nikada nisu krili istinu od mene niti su me pokušavali ugurati u neki „sigurni balončić“. Znala sam da je mama umrla neposredno prije početka rata, a da je tata ostao u Vukovaru braniti naš dom. Kao dijete nisam mogla razumjeti koliko je baki i djedu bilo teško tijekom tih devedesetih godina ni u kakvom su očaju živjeli, ne znajući gdje su završili njihovi sinovi koji su ostali u Vukovaru. S jedne strane imali su mene, o kojoj su morali voditi brigu, a s druge strašnu neizvjesnost: gdje su im djeca, jesu li živa i hoće li ih ikada više vidjeti.

Danas, kada sam i sama roditelj, na sve to gledam drukčijim očima. Unatoč svemu, uvijek su mi pružali roditeljsku ljubav i nikada nisu dopustili da osjetim svu težinu njihove patnje. Podizali su dijete svoga djeteta, a nisu znali kakva je sudbina snašla njihova sina. Nosili su svoju bol u tišini kako bi meni sačuvali djetinjstvo.

D. Š. – Jeste li kao djevojčica zamišljali trenutak u kojem će se otac pojaviti na vratima i što biste mu tada željeli reći?

Uvijek sam se nadala i uvijek sam čeznula za time da tata dođe po mene u vrtić, da me vodi u školu, pomogne mi oko zadaće i učenja te me utješi kada u školi dobijem jedinicu. Željela sam da mi kaže upravo ono što ja danas govorim svojoj djeci kada dobiju negativnu ocjenu u školi. Nikada nisam zamišljala što bih mu rekla, ali znam da bih ga zagrlila svom svojom snagom i da mu nikada više ne bih dopustila da me ostavi.

D. Š. – Obitelj je 1995. godine doznala da se Ivanovo ime nalazi na popisu ljudi odvedenih iz vukovarske bolnice prema Ovčari. Sjećate li se kako ste primili tu vijest i tko ju je priopćio obitelji?

Sjećam se jednog trenutka dok smo živjeli u Novom Vinodolskom. Mi prognanici bili smo smješteni u prijeratnom odmaralištu na adresi Senjska 8. Naša zgrada imala je suteren, prizemlje i kat. Baka, djed i ja živjeli smo na katu i imali dvije sobe. Toga dana bila sam kod susjede, kume Milice, koja mi je dala deset kuna, a ja sam sva ushićena otrčala baki ispričati što sam dobila.

Kada sam ušla u našu sobu, ugledala sam baku kako sjedi na krevetu, u rukama drži nekakve novine i plače. Nisam bila svjesna ni trenutka ni okolnosti koje su natjerale suze na njezino prelijepo, izmoreno lice. Puna ushićenja izvukla sam deset kuna i rekla joj da mi ih je kuma Milica dala. Ona me samo zagrlila i nastavila plakati. Danas mi je taj prizor još teži jer razumijem ono što tada kao dijete nisam mogla razumjeti.

Jedino što znam jest da su me baka i djed nastojali sačuvati od svega povezanog s potragom za tatom. Sve što mi je ostalo fragmentirana su sjećanja na to razdoblje. Sjećam se da je Zid boli u Zagrebu bio sačinjen od crnih i crvenih cigli. Njegova je cigla bila crvena – simbol nade da je nestao, ali da će se vratiti.

D. Š. – Je li obitelj tada prvi put doista povjerovala da je ubijen na Ovčari ili je i dalje postojala nada da je možda preživio i završio u nekom logoru?

Mislim da je baka od samoga početka osjećala da se on nikada neće vratiti. To je valjda onaj majčinski instinkt koji, unatoč nadi, govori ono čega se srce najviše boji. Nekako mislim da je ona imala taj osjećaj, a on joj je potvrđen kada je vidjela njegovo ime na popisu odvedenih iz vukovarske bolnice. Posljednja nada da je živ nestala je kada su dobili poziv na identifikaciju posmrtnih ostataka.

D. Š. – Posmrtni ostaci iz masovne grobnice na Ovčari ekshumirani su 1996. godine. Kako ste proživljavali vrijeme između ekshumacije i potvrde da se među pronađenima nalazi i Vaš otac?

Vjerujem da je neizvjesnost kidala baku i djeda. Danas, kada na to gledam iz perspektive roditelja, znam da bi mene takva bol vjerojatno uništila. Tada nisam bila svjesna veličine tragedije Ovčare ni onoga što je ona značila za 200 obitelji čiji su članovi ondje na brutalan način izgubili živote. Baka i djed uistinu su se trudili i vjerujem da su uspjeli sačuvati me od patnje, neizvjesnosti i svega onoga čime dijete mojih godina nije smjelo biti opterećeno. Svoju su bol nosili umjesto mene.

D. Š. – Ivan je identificiran DNK analizom 2001. godine. Možete li opisati trenutak u kojem ste doznali da su njegovi posmrtni ostaci pronađeni i identificirani?

Sjećam se da su baka i djed 2001. godine primili telefonski poziv iz Zagreba kojim su pozvani na identifikaciju posmrtnih ostataka jer je DNK analizom utvrđena podudarnost s njihovim krvnim uzorcima od 99,99 posto. Ne sjećam se što je bilo nakon tog poziva. Vjerojatno su ostali samo stres, bol i konačna spoznaja da se tata neće vratiti živ. Sjećam se da su otišli u Zagreb i prihvatili rezultate analize. Time je završila neizvjesnost, ali je istina koju smo toliko dugo odgađali postala konačna.

D. Š. – Što je za Vas značio njegov pokop na Memorijalnom groblju – konačan gubitak ili barem završetak dugogodišnje neizvjesnosti i mjesto na koje mu možete doći?

Sjećam se dana njegova pokopa. Bio je to velik sprovod na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Toga dana uz mojega tatu pokopane su i druge osobe čije su obitelji prihvatile rezultate analize. Sjećam se da je tatin lijes bio prekriven zastavom Republike Hrvatske, a da su u počasnoj straži stajali pripadnici MUP-a. Sjećam se bake kako sjedi na stolici i tiho plače, dok sam se i sama privijala uz nju i plakala.

Mislim da je to bio konačan kraj našega nadanja. Morali smo prihvatiti istinu da se tata neće vratiti živ. Istodobno, bio je to i završetak bolne, dugogodišnje neizvjesnosti i potrage. Dobili smo barem malo mira jer smo napokon imali mjesto na koje mu možemo donijeti cvijeće, upaliti svijeću i biti mu blizu na jedini način koji nam je preostao.

D. Š. – Znate li nešto o njegovim posljednjim danima: gdje je branio Vukovar, kako je završio u bolnici i tko ga je ondje posljednji vidio živoga?

Koliko sam uspjela saznati, bio je u središtu Vukovara i na području oko zgrade prijeratne Policijske postaje Vukovar. Iz priča znam da je odbijao otići u proboj. Kako se približavao pad grada, otišao je u vukovarsku bolnicu tražeći spas jer je vjerovao da će se poštovati pravila Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima. Također znam da na sebi nije imao policijsku odoru jer je baki i djedu na identifikaciji pokazana civilna odjeća koja je bila na njemu. Ne znam tko ga je posljednji vidio živoga. Ta nepoznanica i danas boli.

D. Š. – Kada danas gledate rijetke obiteljske fotografije, što Vas najviše boli – ono čega se sjećate ili život s ocem koji Vam je bio oduzet?

Najviše me boli to što nemam nijednu zajedničku fotografiju s njim. Nemam nijedan trag našega zajedničkog postojanja zabilježen na fotografiji. Nemam nijedan njegov osmijeh, nijednu napisanu riječ, nemam ništa za što bih mogla reći da mi je ostalo od oca.

S druge strane, mogu reći što je ostalo iza njega. Ostali su otac i majka koji nikada nisu odustali od potrage za svojim sinom i koji su za života uspjeli pronaći posljednje, dostojanstveno počivalište svojega prvorođenog djeteta. Ostali su ljudi koji su s neizmjernom ljubavlju i brigom othranili njegovo jedino dijete.

Ostala sam ja – bez mame i tate, bez brata i sestre, a već šestu godinu i bez bake i djeda. Ostali su vječna čežnja, praznina i ponos: njegov na mene i moj na njega. Vjerujem da me prati na svakom koraku i da je neizmjerno ponosan na mene i obitelj koju sam zasnovala; na svojega unuka Luku, koji je krenuo djedovim stopama i pohađa Policijsku akademiju; na vječnog sanjara moje obitelji Antu i na razigranu, bezbrižnu Anicu, koja je dobila ime po mojoj majci.

D. Š. – Što biste danas rekli ocu kada biste imali priliku provesti s njim samo nekoliko minuta i što želite da buduće generacije zapamte o Ivanu Crnjcu?

Rekla bih mu da je sve u redu. Da ga nikada nisam krivila zbog odluke da ostane u Vukovaru. Rekla bih mu da ga volim, da mi je nedostajao na cijelom životnom putu, da mi je nedostajala očinska figura i njegov zagrljaj. Rekla bih mu da mi je žao što mu je uskraćeno pravo da bude otac i djed.

Ali rekla bih mu i da ne brine jer je iza njega ostao netko dovoljno snažan da težinu života ponese na svojim leđima, a njegovo ime s lakoćom nosi na svojoj koži i usnama. Želim da generacije koje će tek doći u mojoj obitelji znaju da je upravo njihov predak, zajedno s brojnim herojima, stajao na braniku dok je Hrvatska gorjela. Želim da znaju da je dao život za njihove sigurne korake po vlastitoj domovini i djedovini. I želim da nikada ne zaborave koliko je sloboda koju danas imaju skupo plaćena.

D. Š. – Vaš otac bio je pripadnik MUP-a, odnosno Policijske uprave Vukovar. Smatrate li da je upravo policijska odora za njega predstavljala dodatnu opasnost te da je nakon zarobljavanja zbog toga mogao biti izdvojen ili izložen posebno okrutnom postupanju?

Iako je bio pripadnik MUP-a, pred sam pad grada presvukao se u civilnu odjeću. Vjerujem da su i mnogi drugi branitelji učinili isto, upravo zato što bi zbog činjenice da su bili pripadnici MUP-a vjerojatno prošli znatno gore da su zatečeni u odori hrvatske policije. Ona je Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a osobito paravojnim formacijama i lokalnim četnicima, bila trn u oku.

D. Š. – Zbog ubojstva svojega oca pokrenuli ste sudski postupak. Protiv koga je postupak vođen, što ste njime željeli postići i kako je završio? Je li Vam presuda donijela barem osjećaj pravde ili je otvorila nove rane?

Poziv za pokretanje tužbe za isplatu ratne odštete od Republike Srbije dobila sam od nacionalne Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, koja se time godinama bavi u suradnji sa Zakladom hrvatskih branitelja i odvjetnikom. Kao i ostale obitelji koje su dosad putem UDPNHBDR-a pokrenule tužbu, i ja sam dobila isplatu ratne odštete od Srbije.

Udruga je svim obiteljima, pa tako i meni, pružala podršku tijekom cijeloga procesa. To nam je svima mnogo značilo jer smo znali da na tom teškom putu nismo sami. Preporučila bih svim osobama kojima je član uže obitelji ubijen i identificiran na Ovčari da se, ako su zainteresirane za pokretanje tužbe za isplatu ratne odštete, jave predsjednici UDPNHBDR-a Sandri Rapčak Škromilj.

Nijedan financijski iznos ne može olakšati gubitak člana obitelji niti vratiti ono što nam je nasilno oduzeto. Ipak, tom sam presudom barem donekle dobila priznanje krivnje za monstruozni zločin počinjen na Ovčari. Ponosna sam na to što je upravo naša Udruga, zajedno s obiteljima ubijenih na Ovčari i u Sotinu, jedina dosad uspjela dobiti presude za isplatu ratne odštete. To je dokaz da se radom, upornošću i sposobnim ljudima u udrugama može postići mnogo konkretnih stvari. Presuda ne zatvara rane i ne vraća oca, ali potvrđuje da naša bol nije nevidljiva i da borba za istinu i pravdu ipak ima smisla.