„Imao sam 11 godina kada mi je brat u Fići rekao: Tata je poginuo u Bljesku“

Željko Glavaš imao je samo jedanaest godina kada je 2. svibnja 1995., tijekom vojno-redarstvene operacije Bljesak, poginuo njegov otac Mirko Glavaš, hrvatski branitelj i pripadnik 80. gardijske bojne, pridodane 5. gardijskoj brigadi Hrvatske vojske „Sokolovi”. Mirko je bio obiteljski čovjek, poznati novogradiški biciklist i hrabar ratnik, a njegova je pogibija zauvijek promijenila život njegove supruge i dvojice sinova. Više od tri desetljeća poslije Željko prvi put tako otvoreno govori o posljednjem zagrljaju, trenutku kada je doznao da mu se otac neće vratiti i boli koju je kao jedanaestogodišnji dječak nastavio nositi kroz cijeli život.

Kada zatvorite oči i pomislite na oca, koja Vam se slika ili uspomena prva pojavi?

Kada zatvorim oči i pomislim na oca, prva slika koja mi se pojavi jest on u vojnoj odori, s automatskom puškom kalašnjikovom u rukama. Tako ga pamtim – snažnog, hrabrog i spremnog zaštititi svoju obitelj i domovinu. No iza te slike vojnika uvijek vidim i svoga tatu, čovjeka koji je bio oslonac cijeloj našoj obitelji.

Sjećate li se posljednjeg susreta s njim – njegova glasa, riječi, zagrljaja ili pogleda kojim Vas je ispratio?

Sjećam se toga samo kroz maglu. Moja je majka 29. travnja slavila rođendan i mislim da je upravo toga dana otac otišao na teren. Prije odlaska zagrlio je mene i majku, a ona mu je rekla da pazi na moga starijeg brata, koji je također bio na terenu, nedaleko od njega. Brat je tada imao samo dvadeset godina i majka se neprestano bojala za njega.

Poslije sam iz priča doznao da je otac prije odlaska obišao cijele Rešetare i svu rodbinu. Sa svima se pozdravio. Danas mi se čini kao da je nešto slutio, kao da je znao da se možda više neće vratiti.

Kako ste doznali da je poginuo i postoji li trenutak iz toga dana koji Vam se trajno urezao u pamćenje?

Ti dani u mojem dječjem sjećanju ostali su kao niz slika koje se ponekad preklapaju.

Sjećam se da je u jednom trenutku majci stigla pogrešna vijest da je tata poginuo. Pod uzbunama i granatama išli smo u vojarnu provjeravati nalazi li se njegovo ime na popisu poginulih. Tada se pokazalo da vijest nije bila točna.

Možete zamisliti što je to značilo za majku. Strah, neizvjesnost, čekanje – pa olakšanje.

A onda je nekoliko dana poslije došla stvarna tragedija.

Sjećam se 1. svibnja, početka operacije Bljesak. Ispred naše zgrade ljudi su slavili. Sjećam se svoje majke i koliko je bila sretna. Svi su slavili i vjerovali da dolazi kraj nečemu što je predugo trajalo.

Moj je otac poginuo 2. svibnja.

Nakon povratka s terena brat me pozvao da se provozamo u Fići. Jako sam volio vožnju automobilom pa sam, naravno, krenuo s njim.

Tek što smo sjeli i krenuli, brat mi je rekao da mi mora nešto reći.

Ne znam zašto. Imao sam samo jedanaest godina, ali kao da sam već znao.

Odmah sam ga upitao:

„Je li tata poginuo?“

Rekao mi je da jest.

Tu sam počeo jako plakati.

Cijeli moj svijet srušio se u tom automobilu.

Neke stvari čovjek tijekom života zaboravi. Zaboravi riječi, datume, lica, pojedine događaje. Ali ja nikada neću zaboraviti taj Fićo i trenutak kada mi je brat rekao da našega tate više nema.

Jeste li ga nakon toga vidjeli?

Jesam.

Dan ili dva poslije majka me pustila da se idem igrati s prijateljima na igralište. Vjerojatno je samo željela da budem dijete, da barem nakratko pobjegnem od svega što se događalo oko nas.

Ali ja sam s prijateljima pobjegao do mrtvačnice.

Htio sam vidjeti tatu.

Kada sam došao, pokraj lijesa stajala su dvojica vojnika. Pitali su me tko mi je pokojnik.

Rekao sam:

„Moj tata.“

Pustili su me da mu priđem.

Sjećam se limenog lijesa. Imao je mali prozorčić kroz koji mu se vidjela samo glava. Jedno mu je oko bilo napola otvoreno.

Počeo sam jecati i plakati. Izašao sam van, a tada me je uhvatila i snažno zagrlila jedna meni potpuno nepoznata žena.

Govorila je:

„Pa tko te pustio ovamo?“

I danas vidim taj lijes. Taj mali prozor. Očevo lice.

I sebe, dječaka od jedanaest godina koji je samo želio još jednom vidjeti svoga tatu.

Kada čovjek izgubi oca, ne izgubi ga samo toga dana. Njegov nedostatak ponovno osjeti tijekom rođendana, obiteljskih okupljanja, vjenčanja i drugih važnih životnih trenutaka. Kada Vam je najviše nedostajao?

Moj otac mi ne nedostaje više ili manje u određenim trenucima. Nedostaje mi svaki put kada počnem razmišljati o njemu.

Nedostaje mi kada odem na groblje. Kada mi se dogodi nešto lijepo. Kada mi je teško. Nedostajao mi je kada sam se oženio i kada sam dobio dijete.

To su trenuci kada biste željeli da je vaš otac uz vas. Da vidi što ste postali. Da upozna vašu obitelj. Da vidi svoju unučad.

Ta praznina nikada zapravo ne nestane.

Jeste li u najtežim trenucima pokušavali razgovarati s njim u sebi i zapitati se što bi Vam tada rekao ili savjetovao?

Kada dođem na groblje, uvijek razgovaram s njim.

Ispričam mu nešto važno što mi se dogodilo. Rekao sam mu da sam se oženio, da sam dobio dijete, da ima unučad. Čestitam mu rođendan.

Kažem mu da me čuva odozgo, da čuva moju obitelj i da mi daje snagu da idem dalje.

Nakon toga uvijek mi bude nekako lakše.

Znam koliko je on hrabro koračao kroz život i vjerujem da bi mi danas rekao da se ne predajem. Da čuvam svoju obitelj i nastavim dalje, bez obzira na sve.

Kako ste se nosili s tugom – jeste li je dijelili s drugima ili ste je dugo nosili u sebi, ne želeći nikoga opterećivati?

Svoju tugu nikada nisam stvarno opisivao niti dijelio s drugima.

Jesam ponekad nešto ukratko ispričao, ali teško je nekome objasniti kakva je to bol kada kao dijete ostaneš bez roditelja. To može potpuno razumjeti samo netko tko je prošao isto.

Zato nisam ni pokušavao drugima objašnjavati ono što oni ne mogu osjetiti.

Svoju bol nosim u srcu svakoga dana.

A s ljudima koji su kao djeca izgubili oca ili majku ponekad ne morate izgovoriti ni jednu riječ.

Dovoljan je pogled.

Znamo.

Mirka danas mnogi pamte kao hrabrog hrvatskog branitelja i suborca. Što biste željeli da ljudi znaju o njemu kao čovjeku, suprugu i ocu?

Moga oca u Novoj Gradiški mnogi su poznavali kao vrhunskog sportaša, posebno u biciklizmu, i kao hrabrog hrvatskog ratnika.

Znao je doći s terena, sjesti na bicikl, odvesti utrku i osvojiti medalju. Njegovi sportski rezultati spominju se i u knjizi našega pokojnog sportskog novinara Ive Petranovića.

Ali meni je važno da ljudi znaju i kakav je bio kod kuće.

Bio je obiteljski čovjek.

Često smo zajedno odlazili na piknike u prirodu, najviše biciklima. Majka ga je obožavala. Bio je naša vodilja u životu.

Jedno je vrijeme radio u plasteniku i sjećam se naše kuće pune cvijeća koje je donosio majci.

To je također bio moj tata.

Ne samo vojnik s puškom, nego suprug koji svojoj ženi donosi cvijeće i otac koji svoju djecu vodi biciklima u prirodu.

Bio je hrabar i prije rata. Prema pričama ljudi koji su ga poznavali, nikada nije dao na sebe ni na svoju obitelj.

Koliko su Vam značila svjedočanstva njegovih suboraca? Jeste li preko njihovih priča upoznavali i one dijelove očevoga života o kojima ranije niste znali?

To mi znači jako puno.

Njegovi suborci govore mi da je bio hrabar i da se mogu ponositi njime.

Pričali su mi kako je u najtežim trenucima sam crtao karte i pokazivao gdje se nalaze neprijateljski položaji jer je jako dobro poznavao teren.

Imao je pušku Thompson, pa su ga suborci zvali „Thompson“. Taj mu nadimak piše i na osmrtnici koju i danas čuvam.

Kada mi čovjek koji je zajedno s mojim ocem bio na ratištu kaže kakav je bio ratnik, to mi znači više nego što mogu opisati.

Imao sam jedanaest godina kada je poginuo. Preko njihovih priča upoznajem i onog svog oca kojega kao dječak nisam stigao upoznati.

Je li Vam teže kada se približava 2. svibnja ili Vam obilježavanje njegove pogibije ipak donosi određeni mir jer vidite da Mirko i njegovi suborci nisu zaboravljeni?

Kada dođe 1. svibnja, dan početka Bljeska, ponosno na kuću objesim hrvatsku zastavu.

Ali nije to bilo koja zastava.

To je zastava kojom je bio prekriven lijes moga oca.

Odlazim i na obilježavanje u Okučane. Ondje odajem počast njemu i svim hrvatskim braniteljima, ali i u ime sve djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.

A 2. svibnja, na dan pogibije moga oca, odlazim na groblje sa svojim bratom.

Brat je toga dana bio svega oko 500 metara udaljen od mjesta na kojem je tata poginuo.

Zapalimo lampion s hrvatskim grbom ocu, ali i našoj majci. Ona je sve te godine nekako živjela s tom boli, nosila sve što se dogodilo našoj obitelji i preminula 2008. godine.

Prvi i drugi svibnja zato su za mene nerazdvojivi.

Jedan je dan ponosa na pobjedu Hrvatske.

Drugi je dan moje najveće osobne boli.

Kada biste danas mogli ponovno sjesti pokraj oca i imati samo nekoliko minuta s njim, što biste mu najprije rekli?

Mislim da mu u prvom trenutku ne bih rekao ništa.

Samo bih želio da me jako zagrli.

Da ga još jednom osjetim. Njegov zagrljaj, njegov miris, onu sigurnost koju dijete osjeća pokraj svoga oca.

Riječi ne bi bile potrebne.

Samo taj jedan zagrljaj.

Što biste poručili djeci poginulih hrvatskih branitelja koja možda i danas, nakon toliko godina, svoju bol nose u tišini?

Poručio bih im da postoje ljudi koji razumiju tu tišinu.

Ne morate uvijek pronaći riječi za ono što nosite u sebi. Neke se stvari ne mogu objasniti čovjeku koji ih nije doživio.

Mi smo odrasli, zasnovali svoje obitelji i nastavili živjeti, ali negdje duboko u nama ostala su ona djeca koja su jednoga dana ostala bez svojih očeva.

Bol ne prestaje zato što su prošle godine.

Samo naučite živjeti s njom.

I zato je važno da se naši očevi ne zaborave. Da se izgovaraju njihova imena i da naša djeca znaju tko su bili i za što su dali svoje živote.

Molim Vas, ako možete, izgovorite nekoliko rečenica koje nikada niste imali priliku reći svom ocu.

Tata, uvijek ti kažem da sam ponosan na tebe. Ponosan sam na čovjeka kakav si bio, na supruga, oca, sportaša i hrvatskog branitelja.

Kažem ti da imaš unučad. Da sam dobro. Da se ne dam kroz sve nevolje i teške dane.

Molim te da mi daješ snagu u životu, da me i dalje čuvaš i paziš na mene i moju obitelj.

Jer, koliko god godina prošlo, ja sam još uvijek onaj dječak od jedanaest godina koji je sjeo u Fiću i tamo doznao da njegov tata više nikada neće doći kući.

Nedostaješ mi. I samo bih volio da me još jednom zagrliš.