Oni znaju gdje su, ali šute – Hrvatska još traži 1.725 nestalih

Dana sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu i Međunarodnog dana nestalih osoba

Vukovar je 30. kolovoza ponovno bio grad tišine, sjećanja i čekanja.

Kod spomenika nestalim osobama u Borovu naselju i na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Služena je sveta misa, a središnji program održan je na Trgu dr. Franje Tuđmana.

Među okupljenima bile su obitelji koje već 35 godina čekaju istu vijest.

Ne traže osvetu.

Traže svoje mrtve.

Traže posmrtne ostatke svojih očeva, supruga, braće i sinova. Traže grob na koji će moći odnijeti cvijet, zapaliti svijeću i napokon reći da su se njihovi najmiliji vratili kući.

Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, Republika Hrvatska još traga za 1.725 osoba iz Domovinskog rata – za 1.341 nestalom osobom čija je sudbina nepoznata i 384 smrtno stradale osobe za koje se još ne zna mjesto ukopa.

Na području Vukovarsko-srijemske županije traga se za 446 osoba, a s Vukovarom i njegovim prigradskim naseljima povezano je njih 320.

Brojke su hladne.

Čekanje nije.

Fotografija koja ne stari

Nestanak je posebna vrsta boli.

Nema posljednjeg oproštaja. Nema groba. Nema mjesta na kojem završava potraga.

Ostaje fotografija.

Na njoj je mladić kakav je bio 1991. godine. On na fotografiji ne stari. Ostaje isti, dok oko njega prolaze desetljeća.

Majka koja ga je tražila postala je starica. Dijete koje ga gotovo nije ni zapamtilo danas ima svoju djecu.

A on je na fotografiji još uvijek mlad.

Među onima koji još čekaju nalazi se i Matija Kušić, koja ne zna gdje su posmrtni ostaci njezina supruga.

Ima kćeri, unuke i praunuka. Ali nema mjesto na kojem bi obitelj mogla zapaliti svijeću svom suprugu, ocu, djedu i pradjedu.

„Bar da nam je naći njegove posmrtne ostatke, da imamo bar upaliti svijeću i da se možemo pomoliti, ali nažalost gubim već nadu da ću ga naći“, rekla je.

U televizijskom prilogu otkrila je i da je njezin suprug nestao u Sotinu te da je čovjek koji je priznao ubojstvo osuđen, ali obitelj još nije pronašla nijedan njegov posmrtni ostatak.

Matijina izjava i televizijski prilog: Dnevnik Nove TV

To je 35 godina čekanja svedeno na nekoliko riječi.

Djeca su odrasla. Nestali nisu došli kući

Predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata Sandra Rapčak Škomrlj podsjetila je na činjenicu koja možda najbolje pokazuje koliko dugo traje hrvatska potraga.

Nestale danas traže već i njihovi unuci.

„Mi, djeca hrvatskih branitelja, odrasli smo s pitanjem na koje još uvijek nemamo odgovor: gdje je naš otac? To nije samo pitanje mjesta na kojem se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Potraga za nestalima više je od političkog ili administrativnog pitanja. Ona je pitanje ljudskog dostojanstva, pravde i temeljnog poštovanja prema čovjeku“, poručila je.

Generacija djece nestalih više nije generacija djece.

Odrasli su bez očeva. Odrasli su uz majke koje su čekale, uz fotografije i svaku novu vijest o pronađenoj grobnici.

Danas svoju obiteljsku priču prenose vlastitoj djeci.

Unuk traži djeda kojega nikada nije upoznao. Poznaje ga samo sa stare fotografije i iz priča koje je slušao kod kuće.

Tako se potraga prenijela s jedne generacije na drugu.

Ne bi smjela prijeći i na treću.

„Oni koji znaju gdje su grobnice – šute“

Ljiljana Alvir u Vukovaru je izgovorila ono preko čega hrvatska javnost ne smije prijeći.

Govoreći o 320 osoba s vukovarskog područja za kojima se još traga, poručila je da u Vukovaru i okolnim mjestima žive ljudi koji znaju gdje se nalaze pojedinačne grobnice, ali šute.

„Samo neka nam kažu gdje su jer mi znamo da oni to znaju“, poručila je i Julijana Rosandić.

U tome je sva tragedija ove priče.

Nakon 35 godina problem više nije samo pronaći zemlju koju treba prekopati.

Problem je i šutnja.

Grobnice nisu nastale same. Ljude je netko odveo, ubio, prevezao, pokopao ili naknadno premjestio kako bi se prikrili tragovi zločina.

Netko je bio ondje.

Netko zna.

I još uvijek šuti.

Ne traže osvetu. Traže mjesto za svijeću

Kada gledamo staru fotografiju nestalog mladića, broj 1.725 konačno dobiva lice.

Bio je nečiji sin, brat, suprug ili otac.

Iza njega je ostala prazna stolica za obiteljskim stolom. Ostala je odjeća koju dugo nitko nije želio maknuti. Ostali su predmeti koje se nije moglo baciti.

Obitelji nestalih desetljećima ponavljaju istu poruku:

Ne tražimo osvetu. Tražimo istinu.

Za čovjeka koji ima grob paljenje svijeće može izgledati kao obična stvar.

Za obitelj nestaloga to je životna želja.

Medved: Srbija mora dati podatke

Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved poručio je da Hrvatska neće odustati od traganja za nestalima.

Pozvao je osobe koje imaju informacije o sudbini nestalih da progovore, a Srbiju da dostavi podatke iz svojih arhiva i evidencija.

„Odgovori o sudbini naših nestalih nalaze se u vašim arhivima, vašim evidencijama i kod onih koji su ih odvodili, ubijali, premještali i skrivali njihove posmrtne ostatke“, rekao je Medved.

U proteklih deset godina istražene su 444 lokacije, pronađeno je sedam masovnih i 46 pojedinačnih grobnica, a ekshumirani su posmrtni ostaci 235 osoba. Još 108 osoba, čiji su ostaci ranije ekshumirani, identificirano je naknadno.

Ukupno su riješene sudbine 343 osobe, od kojih 20 tijekom ove godine.

To je 343 obitelji koje su dobile odgovor.

Strašan odgovor, ali odgovor koji im je omogućio da svoje najmilije napokon dostojno pokopaju.

Petrovačka dola – potraga ispod tona otpada

Petrovačka dola pokazuje koliko je potraga za nestalima mukotrpna i zahtjevna.

Riječ je o nekadašnjem odlagalištu otpada, ispod kojega se traže posmrtni ostaci žrtava. Slojevi zemlje i otpada uklanjaju se metar po metar, sloj po sloj.

Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, na Petrovačkoj doli nakon dvije godine svakodnevnog rada pronađena je masovna grobnica iz koje su dosad ekshumirani i identificirani posmrtni ostaci 38 osoba.

Stroj uklanja zemlju.

A negdje ispod svega toga možda je nečiji otac, sin ili suprug – čovjek čija fotografija 35 godina stoji na polici jedne hrvatske obitelji.

Tu prestaje svaka politika.

Ostaju zemlja, kosti i ime koje treba vratiti obitelji.

„Gdje su naši najmiliji?“

Poruka obitelji nestalih jednostavna je:

GDJE SU NAŠI NAJMILIJI?

Onima koji imaju informacije o grobnicama i mjestima na kojima su pokopani nestali upućen je poziv da ih dostave nadležnim institucijama.

Jedna informacija može pokazati mjesto koje još nije pretraženo. Nekoliko rečenica može završiti desetljeća agonije.

Za onoga tko informaciju daje to je nekoliko minuta razgovora.

Za obitelj koja čeka može biti kraj 35 godina neizvjesnosti.

Majke odlaze, a fotografije ostaju

Najokrutniji protivnik potrage danas je vrijeme.

Svjedoci stare. Roditelji nestalih umiru. Neke su majke otišle s ovoga svijeta ne dočekavši da pokopaju svoje sinove.

Godinama su čuvale njihove fotografije, čekale svaki novi trag, svaku ekshumaciju i svaku identifikaciju.

Njihovu potragu nastavila su djeca.

Sada je nastavljaju unuci.

Zato 1.725 nije broj koji se jednom godišnje pročita na komemoraciji.

To su 1.725 nedovršenih priča.

Iza svakog imena postoji stol za kojim netko nedostaje. Postoji fotografija koja se ne baca. Postoji svijeća koja još nema svoj grob.

Za većinu Hrvatske Domovinski rat pripada povijesti.

Za obitelji nestalih ne pripada.

Njihov rat završit će tek kada pronađu svoje najmilije.

Kada čovjek kojega desetljećima poznaju samo s fotografije ponovno dobije svoje ime.

Kada majka, supruga, sin ili kći napokon budu mogli stati pred grob, spustiti cvijet, prekrižiti se i reći:

Našli smo te.

Do tada ostaju imena, obitelji, čekanje i pitanje koje se ne smije utišati:

Gdje su naši najmiliji?

Istina ne može vratiti mrtve.

Ali ih može vratiti njihovim obiteljima.

Može im vratiti ime.

Može im dati grob.

Može završiti čekanje.

Dok se to ne dogodi, za obitelji nestalih vrijeme nije prošlo. Njima je stalo 1991. godine.