Činjenica je da je Hrvatska 1945. godine bila okupirana a ne oslobođena

Starorimsko pravno načelo glasi: „Protiv činjenice nema argumenata“, pa ako se ono primijeni na tzv. „oslobođenje“ Zagreba, odnosno u širem smislu Hrvatske, koje se svake godine u svibnju aktualizira održavanjem partizanskih „Trnjanskih kresova“, onda ne bi smjelo biti pitanje je li ulazak 45. srpske divizije u Zagreb bio oslobođenje ili okupacija. Već sama činjenica da su u Zagreb ušli srpski partizani, ustvari bivši četnici koje je diktator Josip Broz Tito amnestirao, ne samo simbolički nego stvarno, potvrđuje golu činjenicu da se radilo o komunističko-četničkoj okupaciji, a ne o nekakvom oslobođenju. Nju potkrepljuje i druga činjenica, da su po zapovijedi Josipa Broza Tita hrvatski partizani, koji su, nota bene, u redovima partizanske vojske bili brojniji od srpskih četnika pretvorenih u partizane, bili namjerno zaustavljeni da uđu u glavni grad Hrvatske.

Ono što je potom slijedilo bila je samo potvrda da se nije radilo ni o kakvom „oslobođenju“, nego klasičnoj okupaciji, jer su „osloboditelji“ napravili pravi pokolj nad hrvatskim civilima kada je u Zagrebu bez pravde i suda stradalo nekoliko tisuća građana, pretežito intelektualaca, čiji se grobovi otkrivaju do današnjeg dana, a „osloboditelji“ opljačkali i zaposjeli njihove stanove. Tragedija je da ta prava istina o „oslobođenju“ nije ni do danas u potpunosti razotkrivena jer je od 1945. godine do sloma komunističke Jugoslavije stvarna povijest ovih prostora, a prije svega Hrvatske, bila pod kontrolom Komunističke partije, koju su na ovaj ili onaj način kontrolirali otvoreni ili prikriveni četnici i njihovi suradnici deklarirani Jugoslaveni, pa je čak i uoči samog raspada komunističke federacije na čelu hrvatske partije bio Srbin. Utjecaj i uloga hrvatskih komunista nakon Drugog svjetskog rata, odmah na početku komunističke federacije koja se zvala „Demokratska Federativna Jugoslavija“, da bi kasnije, što je osobito znakovito, nestao atribut „demokratska“, bili su skršeni onog trenutka kada je ubijen njihov čelnik Andrija Hebrang. Usput rečeno, a nimalo beznačajno, uhićenje Andrije Hebranga obavili su Franjo Tuđman, Dušan Bilandžić i Veljko Kadijević. Spomenuti Dušan Bilandžić, kao bliski suradnik Franje Tuđmana u stvaranju nove Hrvatske, svojedobno je izjavio: „Svu historiografsku i srodnu literaturu iz doba socijalizma trebalo bi spaliti i sve pisati ispočetka.“

Taj proces revizije lažne prošlosti kako bi se otkrila prava istina, osim izoliranih slučajeva, praktički na državnoj razini još nije ni počeo jer službena hrvatska politika jednostavno ignorira sve inicijative koje su pokrenute u Europskom parlamentu i Vijeću Europe kako bi se ustanovila istina o tom mračnom razdoblju europske povijesti. Europski parlament usvojio je još 2009. godine „Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu“, koja je ustanovila 23. kolovoza kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Taj se dan u Hrvatskoj uporno ignorira bez obzira na to koja je stranka na vlasti, kao što se ignorira i cijela rezolucija. U njoj se naglašava važnost suočavanja s prošlošću za svaku zemlju koja je prošla kroz teror komunističkog režima, kako se ona ne bi ponovila kao što je to bilo u nedavnoj prošlosti. U rezoluciji se posebno naglašava da je „krajnji cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina koje su počinili komunistički totalitarni režimi pomirenje koje se može postići priznavanjem odgovornosti, traženjem oprosta i poticanjem moralne obnove“.

Kada se samo ova točka usporedi s govorancijama o antifašizmu, pri čemu se uopće ne spominje, kao da ga nikada nije bilo, komunizam, što ih uporno ponavljaju u Hrvatskoj zagovornici današnjeg „antifašizma“, onda postaje sasvim razvidno kako je u doba pronalaska novih žrtava hrvatskih i jugoslavenskih komunista nad hrvatskim civilima nakon 1945. godine suvremena Hrvatska na političkoj razini daleko od suočavanja sa svojom okrutnom prošlošću. Jer, kako se kaže u Rezoluciji, „tragična povijest Europe mora se održavati na životu kako bi se odala počast žrtvama, osudili počinitelji i postavili temelji pomirenju zasnovanom na istini i pamćenju“.

Zašto se u Hrvatskoj to nije dogodilo objasnio je ovih dana bivši ministar u prvoj hrvatskoj Vladi Andrija Hebrang. On je ukazao da je sve počelo 13. svibnja 1990. godine na prvim slobodnim izborima koje je domoljubni HDZ uvjerljivo dobio porazivši tadašnji SDP (Stranku demokratskih promjena). Svemoćna Udba nakon tog totalnog poraza komunizma, kako bi stari vlastodršci zadržali vlast, organizirala je masovno učlanjivanje u HDZ, a radilo se o 70.000 bivših komunista, članova SKJ. Tako je, kako ističe Andrija Hebrang, domoljubno članstvo HDZ-a ostalo u manjini i takvo stanje traje do današnjih dana.

Brojni su primjeri da službena hrvatska politika ideološki počiva na jugokomunističkom mentalitetu i da se zbog toga iz godine u godinu događaju „Trnjanski kresovi“. Oni su simbol negiranja demokratske Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu, odnosno srpsko-hrvatskom ratu u kojemu je Hrvatska završnom operacijom Oluja ostvarila dostojanstvenu pobjedu. Jedan takav primjer je i izostanak službene Hrvatske od potpisivanja zajedničke izjave u Washingtonu 8. svibnja 2020. godine, u povodu 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad nacizmom. Tu izjavu, uz američkog državnog tajnika, potpisali su predstavnici Bugarske, Češke, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske, Poljske, Rumunjske i Slovačke. U toj se izjavi, između ostalog, ističe da završetak Drugog svjetskog rata nije donio slobodu cijeloj Europi. „Centralni i istočni dio kontinenta ostali su pod vladavinom komunističkog režima gotovo 50 godina. Mnogi Europljani iz tog dijela kontinenta žrtvovali su svoje živote težeći slobodi, dok su milijuni bili uskraćeni za svoja prava i temeljne slobode te podvrgnuti torturi i prisilnom raseljavanju.“

Povijesna je činjenica da u tu skupinu europskih zemalja spada i današnja Hrvatska, koja je bila pod terorom jugoslavenskog komunističkog režima. Tada je tom prigodom premijer Andrej Plenković, između ostalog, izjavio: „U Hrvatskoj je svibanj 1945. godine, nažalost, i sinonim za strašne poratne komunističke zločine… Tri četvrt stoljeća kasnije prisjećamo se tog teškog poglavlja hrvatske povijesti te se sjećamo svih žrtava. Za suvremenu Hrvatsku, koja je sazdana na slozi i jedinstvu hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu, to je danas moralna obveza.“

On, ne prvi put, kao dijete tog komunističkog režima, izbjegava pravi odgovor i kvalifikaciju odnosa vlasti prema tom dijelu tragične povijesti hrvatskog naroda. Ne radi se tek o moralnoj, nego prije svega o političkoj obvezi ne samo sjećanja nego i djelovanja vlasti prema tom povijesnom pitanju. U ovih 35 godina postojanja hrvatske države, bez obzira na to koja se garnitura nalazila na vlasti, nije učinjeno ništa ili vrlo malo da se politički konačno riješi to tragično naslijeđe. Zašto se to nije ni do danas dogodilo, odgovor je jednostavan. Činjenica je da su nakon sloma svjetskog komunističkog pokreta hrvatsko osamostaljenje, kao što je to bilo i u Sloveniji koja također nije potpisala spomenutu izjavu, proveli uvjetno rečeno umjereni hrvatski nacionalisti u Savezu komunista, a ne prava nekomunistička oporba kao što je to bilo u zemljama sovjetskog komunističkog bloka.

Prema tome, sve dok se hrvatska tekuća politika ne oslobodi tog komunističkog naslijeđa, imat ćemo svake godine „Trnjanske kresove“, a ne prihvaćanje političke odgovornosti za teške zločine koje su jugokomunisti počinili nad hrvatskim narodom.

PIŠE: VJEKOSLAV KRSNIK