Sramotni Titovi dani u Fažani, morbidno je jezivo slaviti zločinca Tita iza kojeg je ostalo 1 700 stratišta

Manifestaciju organiziraju Turistička zajednica Fažane i Udruga antifašističkih boraca i antifašista „Tito“.

Skup su pozdravili potpredsjednica Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Ada Damjanac i potpredsjednik Saveza društava „Josip Broz Tito“ Hrvatske Jovan Vejnović, istaknuvši važnost očuvanja antifašističke tradicije i zajedničkog sjećanja na povijesno razdoblje. Govorio je i županijski pročelnik za kulturu Vladimir Torbica. Kakve veze ima slavljenje diktatora Tita s kulturom, meni nije poznato!

Turistička zajednica Fažane napravila je od Titovih dana turistički brend. To je krvavi brend, izgrađen na do sada dokumentiranih i poimence popisanih 261.415 Hrvata. Taj brend izgrađen je na žrtvama Bleiburga, Macelja, Jazovke, Kevine jame, istarskih fojbi, Golubinčine, Cerovice i niza od 1700 dokumentiranih i obilježenih stratišta.

Kreatori tog brenda ne obaziru se ni na kakve deklaracije ni rezolucije o osudi zločina komunizma. Partizanski zločinci nagrađivani su u Jugoslaviji za počinjene zločine dobro plaćenim radnim mjestima, stanovima, vilama i raznim drugim beneficijama. Živjeli su dobro na otimačini, nacionalizaciji i eksproprijaciji tuđe imovine.

Nitko nikada nije odgovarao za te zločine, a kamoli bio osuđen. I upravo zato, nakon propasti Jugoslavije i Domovinskog rata, opet u krvi hrvatskog naroda koji se oslobodio agresije JNA i srpskih četnika, i dalje žele dobro živjeti i kapitalizirati zločin u turistički brend.

Ada Damjanac, koja se uhljebila u SABA RH Istarske županije, još i nabraja kako su lijepo živjeli u njihovoj totalitarnoj Jugoslaviji te manipulira neistinama o slobodi govora. Sve se u Jugoslaviji moglo kritizirati – vladajuće, kao što se danas u Hrvatskoj kritizira Vlada RH i premijera.

Zbog ispričanog vica o Titu, mlada židovka i novinarka Jenna Lebl, koja je preživjela Auschwitz, završila je tri godine na Golom otoku, odnosno na Svetom Grguru, logoru za žene. To je baš bila sloboda govora.

Suočavanja s jugoslavenskom zločinačkom prošlošću u Hrvatskoj nema. Ne priznaju se zločinački karakter i diktatorski način vladavine u Jugoslaviji, ali zato sljednici tih jugokomunističkih zločinaca potenciraju zločine počinjene u NDH, stigmatiziraju Hrvate kao „genocidne zločince“, sljednike NDH, i održavaju kult ličnosti J. B. Tita još uvijek živim.

Usprkos osudama u brojnim rezolucijama Europske unije te materijalnim i forenzičnim dokazima zločina, uz nevjerojatnu količinu posmrtnih ostataka, oni još uvijek veličaju Tita. I ne samo da ga veličaju, nego Franjo Habulin, predsjednik neustavne udruge SABA RH, besramno izjavljuje:

„Mi slavimo Dan pobjede nad fašizmom i Dan oslobođenja Zagreba, grada heroja. Ali to se događa istovremeno dok se u Saboru uzvikuje ustaški pozdrav, dok se u tome istom Saboru održavaju okrugli stolovi notornih povijesnih revizionista.“

Drug „borac“ Habulin bio je pozvan na okrugli stol u Hrvatski sabor, ali se kukavički nije odazvao jer zna da su u Saboru znanstveno, forenzično i materijalno dokazani zločini njegovih prethodnika – partizana, čiji je njegova udruga izravni sljednik. On, kao, nije ni „mogao“ znati za zločine, s obzirom na to da se rodio 12 godina nakon počinjenih zločina 1945. godine.

Zamislite, mi smo tu njihovu Tito-maniju morali slušati 45 godina, a slušamo je i danas! Nazivaju nas ustašama, optužuju za „nacifašizam“, Vladu za ustašizaciju, a nigdje se ne slavi Ante Pavelić, nema Pavelićevih dana, nema proslave njegova rođendana ni turističkog brenda. Pa gdje je ta ustašizacija, za razliku od Tito-manije!?

U Deklaraciji Europskog parlamenta, izglasanoj 19. rujna 2019., lijepo piše i potvrđuje moje riječi:

„Članak 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljavanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.“

Ustaških spomenika nema, ali Titovih ulica, trgova, parkova i spomenika itekako ima.

U članku 5. pozivaju se sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim.

A drug Habulin, umjesto da prizna zločine titoizma, još bez materijalnih i forenzičnih dokaza optužuje da desnica jača. Valjda time pokušava oprati vlastitu savjest!

Tragedija svih ideologija jest u tome što si ideolozi uzmu za pravo da u ime ideologije odlučuju o životu i smrti drugih ljudi.

Razlika je samo u odgovornosti i kazni. Koliko su i jesu li ideolozi odgovarali za počinjene zločine u ime ideologije? Zločini fašizma, nacizma i pridruženih ideologija kažnjeni su, dok zločini komunizma nisu, pa je upravo u tome nedostatak svijesti i odgovornosti, jer misle da su njihovi zločini „manje“ zločini i stoga opravdani. Zločin ostaje zločin, ljudski život je ugašen i žrtvovan u ime ideologije, stoga žrtva ostaje žrtva.

Opravdavati zločine „popuštanjem kočnica“, tvrdnjama da se pobjednik „nije znao nositi s veličinom pobjede“ ili da „ustaška i partizanska žrtva nisu iste žrtve i nisu jednako zaslužile svijeću i sjećanje“ – bezdušno je, moralno i ljudski neprihvatljivo.

Umanjivanje zločina komunizma i njegovo izjednačavanje s europskim antifašizmom ukazuje na duboku amoralnost te nedostatak savjesti i svijesti o pogubnosti ideološke zaslijepljenosti.

Sramotni Titovi dani u Fažani. Slavi se zločin.

Autor: Lili Benčik